Christopher Hill (foto U. S. Department of State)
Hill je bio na službi u Jugoslaviji još za Titova života. Bio je jedan od ključnih pregovarača u američkom timu u Daytonu i Rambouilletu, ambasador u Makedoniji, Poljskoj, Južnoj Koreji. Iz mirovne se vraća na mjesto početka svoje diplomatske karijere – u Beograd
piše Zoran Daskalović
Umirovljeni američki diplomat i sveučilišni profesor Cristopher Hill vraća se na mjesto jednog od svojih diplomatskih neuspjeha, u Beograd na čelo američke ambasade. Njega je za ambasadora u Srbiji nominirao predsjednik Joe Biden, a o tome se još treba izjasniti Senat. Hill je kao specijalni američki izaslanik, iako je tada bio ambasador u Makedoniji, prije dvadesetak godina vodio pregovore između Miloševićeve vlasti i kosovskih Albanaca predvođenih Ibrahimom Rugovom. Završni čin tih pregovora odigrao se u francuskom Rambouillietu na mirovnoj konferenciji o Kosovu.
Konačni tekst mirovnog sporazuma, kojim je bilo predviđeno vraćanje autonomije Kosovu, razoružavanje OVK-a, raspoređivanje mirovnih snaga i NATO-a na kosovskom teritoriju te preispitivanje i revidiranje sporazuma nakon tri godine primjene na “osnovu volje naroda”, predstavnici kosovskih Albanaca su prihvatili, a Miloševićevi odbili. Dan poslije propasti pregovora započeli je vojna intervencija NATO-a i bombardiranje SRJ koje je trajalo 78 dana. Cristopher Hill je tadašnju svoju ulogu ključnog posrednika u pregovorima naknadno više puta uvrstio među svoje diplomatske neuspjehe. Pojedini srpski pregovarači i danas tvrde da američkim posrednicima nije bio cilj postizanje sporazuma, nego su nuđenjem Srbiji neprihvatljivih rješenja tražili pokriće za vojnu intervenciju i nametanje svojeg rješenja.
Portal Istinomer ovih dana podsjeća da je Hill koncem 1998. godine na novinarsko pitanje da li se “o Kosovu govori kao o trećoj republici (uz Srbiju i Crnu Goru) ili delu federacije”, odgovorio: “Ne bavimo se nikakvim spoljnim pitanjima, odnosno statusom Kosova. Na kraju, to je nešto što bi ljudi hteli da reše, ali naš nacrt ne stvara treću republiku. Na primer, bavi se unutrašnjim aspektima Kosova i ostavlja otvorena vrata za dalji razvoj statusa Kosova. Šta god da je Kosovo, bilo da ostane isto ili šta god da je postalo, potrebno mu je zakonodavno telo, potrebno mu je nekakvo izvršno telo, potrebno mu je nekakvo rukovodstvo te izvršne vlasti, potrebna mu je lokalna policija, potrebna je ekonomija, treba neki način za povećanje prihoda – sva ova pitanja predviđena su u našem nacrtu. U ovom trenutku ne pokušavamo da se bavimo širim pitanjem kako Kosovo izgleda u jugoslovenskoj državi.”
Prije dvije godine, u intervjuu Deutsche Welleu, Hill je pak konstatirao da “pitanje Kosova ostaje pitanje koje deli Evropu od njenog cilja da postane celovita i u miru” te poručio: “Ali ako me pitate za moj stav, voleo bih Kosovo koje je postalo nezavisna država jer su njegovi ljudi hteli da bude nezavisno, ali da ta nezavisna država bude prihvatljiva susedima i celoj Evropi. Ima još mnogo posla.” Hill je tada na DW-u kritizirao Trumpovu administraciju jer je “praktično digla ruke od kosovskog pitanja”. S druge strane, uvjeren je da je “Kosovo istorijsko pitanje kojim smo se konačno pozabavili 1998. i 1999. godine. Oni koji su tada smatrali da se problem može rešiti danas, a biti zaboravljen već sutra, nisu razumeli istoriju kosovskog problema”.
Sudjelujući pak na samitu o miru u jugoistočnoj Europi u Tirani, Hill je prije dvije godine ocijenio da na Balkanu “bezbednosnu situaciju treba poboljšati, ali u poređenju od pre 20 godina, situacija je bolja. To je nešto na čemu treba raditi svaki da”. Nije se tada libio govoriti i o promjeni granica kao mogućem rješenju kosovskog čvora, rekavši da je “korekcija granica važno pitanje, koje ne može biti rešeno bez dobrog poznavanja situacije i sagledavanja kako bi na to reagovali građani. To nije tema poput sastavljanja godišnjeg budžeta, već je reč o budućnosti”. S razgovorima o promjeni granica Hill ne bi žurio, iako je svjestan da “kada postoje razlike između zemalja, ljudi veruju da će ih lako rešiti. Pitanje granice je više od toga. Nisam protiv i razumem zašto se o tome toliko razgovara, ali to treba raditi s oprezom”. U Tirani je rekao i da je “zabrinut zbog ruskog utjecaja na Balkanu”, ali je naglasio da je „budućnost država regiona u NATO-u i EU-u” te zaključio da “ne brine o tome kakva će biti budućnost regiona”.
Zabrinutost zbog ruskog utjecaja na Balkanu Hill rutinski izgovara, ali nije opterećen time poput većine svojih zapadnih kolega: Kao mladi 26-godišnji diplomat 1978. je došao u američku ambasadu u Beogradu i iz neposredne blizine pratio zadnje dvije godine Titove vlasti. Kasnije je zapisao da je američka diplomacija tada bila fokusirana na pitanje hoće li nakon Titove smrti Sovjetski Savez pokušati Jugoslaviju strpati pod svoju kapu. U svojim memoarima napisao je i da se u svojim diplomatskim aktivnostima držao savjeta svojeg oca, također američkog diplomata, da “nikad ne treba stvari forsirati. Ako nešto ne radi, postoji razlog za to”. Većina onih koji su na balkanskim prostorima imali posla s Hillom upravo ističu njegovu strpljivost i upornost u obavljanju diplomatskih poslova.
Nakon Titove smrti Hill odlazi iz Beograda, a na Balkan se vraća 1989. godine u Tiranu, radeći na otvaranju prve američke ambasade u Albaniji. Potom je bio jedan od ključnih pregovarača u američkom timu u pregovorima koji su okončani potpisivanjem Daytonskog sporazuma. Nakon Daytona postavljen je za ambasadora u Makedoniji. Osim što je uspješno posredovao u pregovorima Makedonije i Grčke, koje su uz njegovu pomoć započele dijalog i uspostavile diplomatske odnose, Hill je paralelno postao ključni posrednik između Beograda i Prištine. Jedan od srpskih pregovarača u tim pregovorima, tadašnji potpredsjednik Vlade SRJ Vladan Kutlešić, kasnije je tvrdio da je u to vrijeme bilo “opšte poznato” da je Hill “u tom trenutku i šef CIA-e za čitav Balkan”.
Nakon balkanskih “deset krvavih godina”, Hilla je diplomatska karijera prvo odvela u Poljsku, gdje je bio ambasador do 2004., a potom na ambasadorsku dužnost u Južnoj Koreji, pa natrag u Washington, da bi diplomatsku karijeru završio u Iraku kao američki ambasador od 2009. do 2010. godine.
Wolfgang Petritsch, koji je kao europski izaslanik s Hillom dijelio kruh posrednika između Beograda i Prištine na kraju prošlog stoljeća, njegov povratak na Balkan cijeni kao američku “veoma jaku najavu, jer se šalje jedan od najmoćnijih i najiskusnijih američkih diplomata u Beograd”. Petritsch smatra da “to nadilazi odnose dveju zemalja, posebno ako se zna da je nedavno Beograd u Vašington poslao Marka Đurića, bliskog saradnika predsednika Vučića. Kad se saberu te dve stvari, smatram da to znači da i Vašington i Beograd žele da rade zajedno i naprave pomak najpre po pitanju Kosova”. U razgovoru za srpsku redakciju BBC-ja Petritsch je podsjetio i da je Hill “dobro upoznat i sa prilikama u Bosni i Hercegovini koja i dalje ima brojna nerešena pitanja, moguće da će mu to biti jedan od narednih zadataka”. Kako je s Hillom surađivao dok je ovaj bio glavni balkanski operativac Richarda Holbrookea, Petritsch ih je usporedio tvrdeći da novi američki ambasador u Beogradu “nije nalik Holbruku, mnogo više je zainteresovan za rešenja koja su prihvatljiva za sve”. Pritom je Petritsch uvjeren da iza Hillovog imenovanja “stoji plan Vašingtona da podrži Evropsku uniju koja rukovodi dijalogom Beograda i Prištine. EU ima karte u rukama, nastavak pregovora o pristupanju sa Srbijom i vizna liberalizacija za Prištinu”. Petritsch zaključuje da je jasno da iskusni diplomata, poput Hilla, može biti nevjerojatno koristan za taj proces. Petritschevu tvrdnju o zajedničkom djelovanju EU-a i SAD-a na Balkanu osnažilo je prošlotjedno zajedničko saopćenje visokog predstavnika EU-a Josepa Borrela i američkog državnog tajnika Anthonyja Blinkena u kojem su poručili da će “dodatno ojačati svoj zajednički angažman na Zapadnom Balkanu u cilju podrške napretku regije na njenom evropskom putu”.
Povratak Cristophera Hilla na Balkan sugerira da bi EU i SAD mogli i promijeniti svoj dosadašnji pristup i prikloniti se, primjerice, onome što zagovara američko-srpski ekonomist Branko Milanović u svom članku “Nadmetanje velikih sila i zemlje u razvoju”. Milanović je u uvodnom dijelu teksta napisao da se SAD i Kina bore da učvrste i ojačaju svoj utjecaj na ostatak svijet, a novi sukob velikih sila ima mnogo sličnosti s nadmetanjem SAD-a i Sovjetskog Savez u doba hladnog rata. Sjedinjene Države su tada nudile zemljama u razvoju privlačniji model od sovjetskog, a Kina je danas preuzela inicijativu jer nudi inicijativu bez previše miješanja u unutrašnju politiku. Da bi SAD ponovo bile konkurentne potreban im je novi model koji se ne zasniva na učenjima iz prošlosti ili mekom pritisku za provođenje institucionalnih reformi nego na spremnosti da ponude konkretne investicije, kako to čini Kina, zaključuje Milanović.