Oni koje je turska vojska napala su, rekosmo, takođe muslimani, ali oni nemaju ambasadu u Sarajevu i njihovom lideru Alija Izetbegović nije u amanet ostavio Bosnu. Reklo bi se da su u pitanju manje vrijedni, nekako pogrešni muslimani
Čitamo vijest: „U dvije najpoznatije sarajevske džamije u petak je održana molitva za vojnike vojske Republike Turske i njihovu kampanju u Siriji“.
Dalje čitamo da je „molitva održana na prijedlog atašea za vjerska pitanja u ambasadi Republike Turske u BiH Hasana Atlija. Podsjećamo, ataše za vjerska pitanja u ambasadi Republike Turske u BiH Hasan Atli održao je prije nekoliko dana sastanak sa reisu-l-ulemom Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazovićem, tokom kojeg ga je informisao o dešavanjima na sjeveru Sirije“.
U Gazi Husrev-begovoj i Carevoj džamiji su, dakle, proučene dove „u znak podrške akciji Maslinova grana“.
NIŠTA NIJE BITNO
Do trenutka kada je objavljena vijest, Maslinova grančica je sa ovoga na onaj svijet pomela nekoliko stotina vojnika i pedeset civila, među njima i djece.
Ubijeni su, uzgred budi rečeno, baš kao i ubice – muslimani, mada to, očito, nije bitno. Jer da jeste, zar bi se u sarajevskim džamijama održavale molitve u znak podrške ubijanju muslimana?
Ubijeni su, uzgred budi rečeno, i ljudska bića. Mada ni to, očito, nije bitno. Jer: zar bi se, da jeste, u sarajevskim džamijama održavale molitve u znak podrške ubijanju ljudi?
Maslinova grančica je, uzgred budi rečeno, vojna akcija, dakle rat. Ali ni to nije bitno. Jer da jeste, zar bi se u sarajevskim kućama religije mira održavale molitve u znak podrške ratu?
Oni koje je turska vojska napala su, rekosmo, takođe muslimani, ali oni nemaju TIKA-u, nemaju ambasadu u Sarajevu i njihovom lideru Alija Izetbegović nije u amanet ostavio Bosnu. Reklo bi se da su u pitanju manje vrijedni, nekako pogrešni muslimani.
Ono što naročito razgaljuje dušu i zaslužuje divljenje je činjenica da je islamska zajednica u zemlji na koju je devedesetih izvršena agresija podržala tursku agresiju na Siriju. To znači da za tu islamsku zajednicu postoje ispravne i pogrešne agresije, pri čemu one ispravne, dakako, i nisu agresije, nego iznuđene i legitimne vojne akcije. To nije ekskluzivan stav: jednako su devedesetih – a i danas – razmišljali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i katoličkoj crkvi u Hrvata. I za njih je agresija na Bosnu bila iznuđena i legitimna vojna akcija.
ŠTA JE ISPRAVAN STAV
Ako je to ispravan stav, onda je stav srpske i hrvatske crkve o agresiji na Bosnu bio ispravan. Ako taj stav nije ispravan, onda je stav islamske zajednice u Bosni i Hercegovini o agresiji na Siriju pogrešan. Postoji, naravno, i treća, doduše etički i logički neodrživa, ali u praksi uvriježena mogućnost: da je jedan te isti stav pogrešan kada ga zauzmu vjerski lideri Srba i Hrvata, a ispravan kada ga se drže vjerski lideri Bošnjaka.
Svijet je beskrajno složen. Kada Erdogan kaže da će „Turska očistiti granicu“ to je, jasno, posve drugačije i neuporedivo sa akcijom „čišćenja“ granice na Drini koju je sprovela Srbija.
Ima u Miliusovom remek-djelu „Konan varvarin“ scena u kojoj inferiorni i ponizni Konanov pratilac, nakon što umre herojeva dragana, rida nad sudbinom žene koju je jedva poznavao. Kada ga pitaju zašto roni suze, on kaže: „On je Konan, on nikad ne plače. Ja plačem za njega“.
Ono što se desilo u Sarajevu bilo je to: Predstava Konana u Begovoj džamiji.
(zurnal.info)