Zašto kapitalizam porobljava i rasno dijeli ljude?

Foto: DALL-E, Pexels

Ropstvo ima svoju tradiciju koja seže davno prije kapitalizma. Još je Aristotel tvrdio da je prirodno zadano da su neki ljudi predodređeni da upravljaju, a drugi da se njima pokoravaju. Taj starogrčki filozof opravdavao je tu društvenu stratifikaciju koju je zatekao teleološkim shvaćanjem prirode prema kojem svako biće postoji radi dobra nekog superiornog bića i ostvaruje svoju vlastitu svrhu kroz služenje njemu.

Opravdanje ropstva protezalo se kroz čitavu europsku povijest. Crkvena inteligencija srednjeg vijeka s Tomom Akvinskim kao najutjecajnijim teologom bila je utemeljena na filozofiji Aristotela i ponavljala je njegove zaključke. Koncept jednakosti među ljudima uvodi tek Thomas Hobbes u 17. stoljeću, kojeg mnogi smatraju prvim modernim filozofom politike. Taj engleski filozof tumači međuljudske odnose kroz poslovicu čovjek je čovjeku vuk, tvrdeći da je svaki čovjek, neovisno o staležu, potencijalna opasnost za drugoga. Prirodno stanje čovjeka je po njemu bellum omnium contra omnes (rat svih protiv sviju) pa je društvu potreban snažan suveren koji će čuvati mir i jednakost.

Hobbes piše Levijatana - svoju najpoznatiju knjigu - odmah nakon građanskog rata u Engleskoj u kojem su kapitalistički odnosi iza Cromwella nadvladali feudalne. Hobbes utječe na Johna Lockea, silno važnog protoliberala koji veliča moderne ideale privatnog vlasništva, jednakosti i slobode, koje će kasniji liberali poput Benthama i Milla isticati na sva zvona. Povijesno je vrlo nezgodno što upravo u periodu najveće slave liberalizma, slobode i jednakosti, institucija robovlasništva cvjeta kao nikada prije. Povjesničar Domenico Losurdo u svojoj knjizi Liberalism: A Counter History ističe kako se ropstvo nije održalo unatoč uspjehu triju liberalnih revolucija, već je naprotiv doživjelo svoj maksimalni razvoj nakon toga uspjeha. Recimo, ukupna populacija robova u SAD-u 1700. godine bila je oko 330.000, a sto pedeset godina kasnije iznosila je čak 6.000.000.

Španjolsko kolonijalno carstvo bilo je mnogo šire od britanskog, a kapitalistički odnosi i ideali liberalizma su bili puno slabiji. Usprkos tome, Španjolci su posjedovali daleko manji broj robova od Britanaca. Velika Britanija je sredinom 18. stoljeća posjedovala najveći broj robova (878.000), a drugo mjesto je držao Portugal (700.000) koji je zapravo bio neka vrsta polukolonije Velike Britanije jer je veliki dio zlata kojeg su izvlačili brazilski robovi završavao u Londonu. Losurdo također ističe da je u britanskim kolonijama djelovalo takozvano „sistemsko ropstvo” koje treba razlikovati od „sporednog ropstva” koje se odvijalo u španjolskim i portugalskim kolonijama. Dok „sporedni robovi” uglavnom žive sa svojom širom obitelji i poznanicima, a cijeli život rade za istog gospodara, „sistemski robovi” su potpuno reducirani na robu, redovito izloženi kupoprodaji i odvajani od svojeg bliskog društvenog konteksta, uključujući i obitelj.

Ropstvo je dakle u svojem najradikalnijem obliku trijumfiralo u zlatnom dobu liberalizma i u srcu liberalnog svijeta. To je priznao i James Madison, robovlasnik i liberal (poput mnogobrojnih protagonista američke revolucije), koji je primijetio da je najopresivnija vlast koju je čovjek ikada vršio nad čovjekom, moć utemeljena na „pukom razlikovanju boje“ nametnuta „u najprosvjetljenije razdoblje“. Konzervativni liberal Edmund Burke rekao je da ropstvo omogućuje i jača duh slobode. Dodao je da se upravo u dijelovima država gdje je ropstvo na snazi sloboda pokazala „plemenitijom i liberalnijom“.

Prva i druga faza ropstva u kapitalizmu

Osim ropstva, ni imperijalizam nije vezan samo za kapitalizam. Carstva su osvajala druge narode i držala ih za robove otkad je poljoprivrede. Uvijek je bilo lakše osvojiti i porobiti neki narod te ga natjerati da radi za tebe, nego sam raditi. Geneza kapitalizma polje je velikih diskusija, no po mnogima se kapitalistički odnosi stvaraju na britanskim selima u 15. ili 16. stoljeću eksproprijacijom kmetova i prepuštanjem posjeda kapitalistima koji su zatim unajmljivali radnike i trgovali robom s ostatkom svijeta. Spomenuti odnosi stvaraju tipična kapitalistička obilježja – najamni rad, tržišno natjecanje, robni oblik, akumulaciju kapitala, itd. Feudalni poredak nije obilježen spomenutim. Kmetovi su generacijama obrađivali istu zemlju i zadržavali većinu plodova koje bi proizveli u suradnji s ekosustavom. Oni bi plodove svojega rada izravno konzumirali, a dio davali feudalcu. Najamni rad kapitalizma je obilježen time što radnik ne konzumira plodove svojega rada, već dobiva plaću, a robu koju proizvede ostavlja kapitalistu da njome slobodno trguje, a profit koristi za daljnja ulaganja kako bi ostao konkurentan.

Veleposjednici u Britaniji 15. i 16. stoljeća sve više primjećuju da im se manje isplati držati kmetove na svojim posjedima, pa ih, usprkos tome što su generacijama obitavali na posjedu njihove obiteljske loze, tjeraju sa zemljišta, kojeg daju u najam novoj klasi – kapitalističkoj. Glavni sektor proizvodnje postaje vuna, a radnici obavljaju pastirski posao. Marx u Bijedi filozofije vrlo slikovito opisuje taj proces: “Činjenica je da su, razvitkom engleske industrije, imanja u Škotskoj dobila novu vrijednost. Ta industrija otvorila je nova tržišta vuni. Da bi se vuna proizvodila na veliko, morale su se oranice pretvoriti u pašnjake. Da bi se postigla ova promjena, morala su se imanja koncentrisati. Da bi se imanja koncentrisala, morala su se ukinuti mala zakupništva i protjerati hiljade zakupnika iz njihovog zavičaja, a na njihovo mjesto namjestiti nekoliko pastira da čuvaju milione ovaca. Tako je, uzastopnim promjenama, zemljišna svojina u Škotskoj dovela do toga da su ovnovi istisnuli ljude”.

Britanski imperijalizam je potaknut tim kapitalističkim odnosima. Nova kapitalistička klasa je gladovala za jeftinom radnom snagom, a robovi su bili idealna prilika za zaradu. Međutim, veći dio kapitalističke imperijalne povijesti robovlasnici novog svijeta nisu bili u potpunosti izloženi tržišnim mehanizmima već su služili kao svojevrsni skupljači sirovina za europske kapitaliste. Povjesničar Robin Blackburn u tom kontekstu ističe dvije faze ropstva unutar kapitalizma – prva u kojoj su robovlasnici naprosto uživali plodove rada svojih robova, i druga u kojoj su podlegli zaduživanjima i ostalim tržišnim mehanizmima. Blackburn proučava kako se razvija ropstvo nad osobama crne boje kože u SAD-u koje su bile u vlasništvu bijelih plantažera. U počecima kapitalističkog imperijalizma i ropstva, ali i dugo nakon, plantažerima je zakon zabranjivao da se previše zadužuju. Bilo im je dopušteno koristiti svoj budući urod kao zalog za kredit, ali ne i robovsku posadu. Robovi su bili zaštićeni od hirova tržišta. Autor ističe da su se vlasnici robova u teškim vremenima ekonomskih kriza mogli povući u takozvanu „prirodnu ekonomiju”, svojevrsnu ljušturu ispod koje se skrivaju dok se tržišni uvjeti ne poboljšaju.

Druga faza ropstva obilježena je uklanjanjem prethodnih okova radi dodatne akumulacije kapitala te jačanja globalnog utjecaja i suvereniteta SAD-a. U 19. su stoljeću robovi zakonski mogli postati kolateralna imovina, što je značilo da je svaki plantažer da bi bio konkurentan na tržištu morao založiti robove kako bi dobio što povoljniji kredit, modernizirao se i mogao ponuditi dovoljno jeftinu robu. Plantažer se dakle više nije mogao povući tijekom teških vremena i postati neka vrsta kmeta, budući da mu je banka u drugoj fazi ropstva mogla zaplijeniti robove ako ne uspije vratiti dug. Robovi su se vrlo brzo mogli pretvoriti u kapital kako bi se vlasnici riješili duga, a na taj se način robovska imovina prenosila s tržišno manje kompetitivnih proizvođača na učinkovitije. Robovi su u potpunosti integrirani u robnu formu. Tržišni pritisak je ujedno sistemski tjerao robovlasnike da budu silno nasilni spram svojih robova jer su morali ispoštovati univerzalni standard produktivnosti kako bi roba koju proizvedu bila konkurentna na tržištu.

U prvoj fazi ropstva robovi su morali održavati standard produktivnosti kojeg bi pojedinačni vlasnik zahtijevao. Druga faza ropstva pak zahtjeva univerzaliziran, iznimno efikasan, brz, dugačak i težak rad robova jer se svi prilagođavaju jednodimenzionalnoj logici kapitalističke konkurentnosti. Količina nasilja nad robovima u prvoj i drugoj fazi nije uopće mjerljiva, te Blackburn ističe kako je druga faza obilježena ekstremnim sistemski uvjetovanim nasiljem. Baš kao što je intenzitet rada radnika u korporacijama koje moraju ispoštovati predviđeni rast svojim dioničarima veći nego intenzitet u manje kompetitivnim sektorima, tako je i tržišna izloženost robova dovela do silne eksploatacije.

Rasizam i kapitalizam

Vrijedi ponoviti da je novi svijet do 19. stoljeća poprilično nalikovao na feudalizam. Istina jest da kapitalistički odnosi u Europi brzo dovode do potrebe za imperijalizmom, ali Amerike su dugo bile samo način kako jeftino doći do resursa za europske kapitaliste te nisu bile u potpunosti integrirane u logiku kapitalističkih odnosa. U 19. stoljeću se događa velika prekretnica, koja ujedno nagoviješta novi tip rasizma. Kad bilo koji narod porobi neki drugi narod, materijalni uvjeti tih nejednakih odnosa naprosto uvjetuju različite ideologeme koji objašnjavaju zašto je taj porobljeni narod inferioran. Ako je slučaj da jedan narod ima drukčiju boju kože od drugog, rasa će nužno biti uključena u taj pothvat. Tako su i osobe crne, smeđe ili crvene boje kože u počecima europskog imperijalizma bile izložene tom klasičnom tipu rasizma.

Međutim, baš kao što Blackburn dijeli prvu i drugi fazu ropstva u kapitalizmu, sociologinja Julia Evans dijeli prvu i drugu fazu rasizma u kapitalizmu. Odnosno, Evans želi specificirati što se točno događa s rasom kada u 19. stoljeću dolazi golemi val kapitalističke logike u imperijalna gospodarstva. Kako bi to napravila, proučava eksploataciju domorodaca Sjeverne Amerike od strane doseljeničkih europskih naroda. Evans uzima primjer Kanade. Naime, francuska trgovina krznom se u počecima kolonijalizma uvelike oslanjala na domorodačke narode duž cijele operacije proizvodnje. Domorodački narodi su lovili, hvatali životinje u stupice i pripremali krzno, a Francuzi su se čak držali domorodačkih običaja pregovora u trgovini. Ekonomska aktivnost tada je u potpunosti ovisila o radu i znanju domorodaca, a glavni cilj rane imperijalne prisutnosti bilo je vađenje resursa kroz trgovinu. Iako su, bez sumnje, nasilni i opresivni asimetrični odnosi moći postojali tijekom cijelog tog razdoblja, oni nisu bili obilježeni sustavnim pokušajima eliminacije domorodaca i njihovih praksi. Točka na kojoj se ove nejasne linije rasne dominacije učvršćuju je upravo prijelaz na konkurentska kapitalistička tržišta, koja su transformirala društvenu organizaciju kolonijalizma.

Indijanski posrednik tada postaje nebitan i kapitalistička država Kanada ga silom transformira u globalno uniformiranog proletera i uništava njegovu kulturu. To se događa u trenutku kada se kanadski veleposjednici žele osloboditi imperijalne Engleske i Francuske i početi se samostalno tehnološki razvijati. Kanadski veleposjednik William Lyon Mackenzie zagovara kolonijalnu reformu i piše: „Naša vanjska trgovina, ograničena i sputana kakva jest u potpunosti je u rukama britanskih kapitalista: naša se trgovina drvom potiče samo kako bi se poduprlo britansko istrošeno brodarstvo”. Taj rastući antiimperijalni osjećaj kanadskih veleposjednika poklapa se s europskim projektom radikalne rekonceptualizacije strukture imperija. U 19. stoljeću Britanci i Francuzi stvaraju polusuveren status Kanade, omogućujući potrebne alate za modernizaciju lokalnih pravnih sustava koji mogu zaštititi interese kapitala. Kolonijalizam je transformiran iz čistog ekstraktivnog pothvata u proizvodni projekt. To se događa prodajom takozvanih „krunskih posjeda” u tržišne svrhe. Zemljišta diljem sadašnje Kanade su parcelizirana i kroz dražbu prodavana pojedincima koji zatim ulaze u kredite i s obzirom na nove industrijske tehnologije moderniziraju način proizvodnje kako bi bili konkurentni na globalnom tržištu. Budući da domorodački narodi nisu mogli proizvoditi onoliko dobiti za kanadske kapitaliste s obzirom na hektare zemlje u kojima su živjeli, počinje im se oduzimati zemlja i nametati im se da prihvate nove zakone i postanu proleteri – najamni radnici na zemlji njenih novih vlasnika.

Zakon o postupnoj civilizaciji iz 1857. usitnjava domorodačke rezervate i pretvara ih u parcele slobodnog posjeda, a sve više počinje pritisak da se domoroci odreknu svojih običaja i statusa Indijanca. Domoroci dakako nisu htjeli postati proleteri, čak ni nakon što su izgubili zemlju, a tada ih je doseljenička država počela zakonski progoniti. Godine 1876. dolazi do Zakona o Indijancima koji kazneno goni sve ono što je dio domorodačke kulture i načina preživljavanja. Zabranjeni su lov, ribolov, ples i rituali. Domorodački identitet je konstruiran kao ono izvan zakonitosti, suprotan interesima nacije i “barbarski”. Radilo se o institucionaliziranim rasnim opravdanjima za krađu zemlje kako bi bijeli veleposjednici uspjeli slijediti kapitalistički poljoprivredni razvoj. Upravo tada nastaje buržujska država Kanada. Čitav taj proces utvrđivanja monopola nad zemljom, racionalizacije resursa, masovnog naseljavanja, infrastrukturnog razvoja i zakona konkurentnosti podrazumijevao je udruživanje francuskih i britanskih doseljenika pod zajedničkim političkim subjektivitetom – državom Kanadom. Francuzi i Englezi, ističe Evans, nemaju zajedničku vjeru, povijest, kulturne prakse ni jezik, ali upravo ih koncept „rasne bjeline” postavlja u zajednički kanadski subjekt. Indijanci, pak, bivaju nasilno lišeni svojih običaja, svojeg koncepta kolektivnog vlasništva, svojeg načina djelovanja s okolišem te postaju subjektivirani u proletera – atomiziranog pojedinca koji ne posjeduje ništa osim vlasništva nad svojom vlastitom radnom snagom. Domorodački identitet je proglašen ilegalnim, te su domoroci prisiljeni umrijeti ili prodavati svoju radnu snagu kao robu novim bijelim vlasnicima zemlje.

Autor: Fran Radonić Mayr/ Radnička prava