Foto: Ustupljena fotografija
Od kada je stupio na snagu novi Zakon o zdravstvenom osiguranju, na samom početku ove godine – u januaru 2023., Fond zdravstvenog osiguranja više ne refundira građanima troškove zdravstvene zaštite koju je ranije redovno refundirao. Tako sada zastupam osiguranika koji je, premda punoljetan, faktički dijete, a koji ne može da diše samostalno, nego pomoću aparata, jer njegova pluća ne funkcionišu, pošto je Fond odbio da mu refundira novac za kupovinu sterilnih rukavica, katetera, i ostale prateće opreme koja je neophodna da bi aparat pomoću kojeg diše funkcionisao.
Piše: Dragana Stanković, advokatica
Osim što ne može da diše, osoba koju zastupam je i nepokretna, i to oduvijek. Dakle, nema govora da bi mogao da radi, da privrjeđuje, pa da bi se stoga od njega trebalo očekivati da finansijski učestvuje u troškovima zdravstvene zaštite. U takvoj situaciji, jasno je da je država ta koja ima obavezu da obezbijedi tom licu osnovno staranje, barem u mjeri potrebnoj za održavanja njegvog života. Naš Ustav proklamuje kao ustavni temelj socijalnu pravdu, a nipošto sistem i uređenje koje svoje najnemoćnije, najugroženije, oboljele, ostavlja na cjedilu, odnosno još gore, koji direktno doprinosi ugrožavanju života.
Nepobitna je činjenica je da su do stupanja na snagu novog Zakona o zdravstvenom osiguranju mome klijentu, teško oboljelom licu, refundirani troškovi kupovine potrebnih pomagala i lijekova, ali da je sada odbijen. Fond nema problem da svoje postupanje obrazloži pozivanjem na samo jednu odredbu novog zakona, zanemarujući pri tome sve druge odredbe tog i drugih zakona. Jasno je da zakoni jednog pravnog sistema treba da se tumače sistemski i harmonizovano jedni sa drugima, ali to međutim ne sprečava Fond da pozivajući se na izolovane odredbe samo jednog propisa, ugrožava zdravlje i život osiguranih lica.
Takvim postupanjem ugroženi su i oboljeli pod dijagnozama psihičkih bolesti. Zastupam i osobu kojoj su do sada refundirani troškovi lijekova antipsihotika, a što Fond sada odbija da uradi. U konkretnom slučaju radi se o osobi koja boluje od nekoliko psihoza, i koja mi je rekla da je godinama na terapiji istim antipsihoticima, da ima porodicu, dijete, kuću i dom, komšije, hobi, da odlično funkcioniše u svakodnevici zahvaljujući antipsihoticima; da mu je Fond zdravstvenog osiguranja sve do skoro refundirao troškove lijekova antipsihotika, ali da mu je sada refundacija odbijena. Pita se kako će ih od sada kupovati, jer mu Fond više neće uplaćivati novac koji je on prethodno utrošio na kupovinu lijekova antipishotika. Kakve će posljedice na njega, ali i na njegovu okolinu ostaviti nemogućnost korištenja lijekova koji mu odgovaraju? Bez antipsihotika, i to baš tih koji njemu odgovaraju, on ne može da funkcioniše kao sada, kaže da ne može takvo svoje stanje ni da podnese. Kao i u prethodnom slučaju, ključna stvar je u tome što mu je Fond godinama unazad refundirao troškove istih ljekova, koje sada neće refundirati. Taj klijent me je pitao, zašto se njegovi antipsihotici uopšte osiguranicima naplaćuju – kaže, „dobro, neka se antidepresivi naplaćuju, ali zašto se antipsihotici naplaćuju“? Dakle, za njega je ne biti u depresiji luksuz koji i može da se priušti, ali da lijekom otkloni posljedice psihoze, to prepoznaje kao životnu potrebu.
U medijima se javna vlast hvali kako je uložila novac u napredak raznih segmenata društva, i da se inače stalno napreduje kod nas, naročito u zdravstvu, međutim naprijed navedeni slučajevi, a koji nipošto nisu izolovani, nam ukazuju da država više ne može da finansira troškove zdravstvene zaštite koje je do sada mogla da finansira. Prethodno dostignuti nivo zdravlja je sada snižen. Ako ne možemo više da finasiramo za teške bolesnike troškove zdravstvene zaštite, koja za konkretne slučajeve i nije visoka, znači da kao društvo ipak nazadujemo, nasuprot tvrdnjama i hvalospjevima o napretku. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji je kod nas na snazi, garantuje građanima pravo na najviši standard zdravlja. Imajući to u vidu, država bi u najmanju ruku morala da građanima objasni zašto je sada snizila prethodno dostignuti standard zdravlja. Građani bi u najmanju ruku trebali da ovo pitanje državi stalno postavljaju.
Opisani slučajevi zaštitu očekuju od suda, i to što su se tužbama obratili sudu je najmanje, a ipak mnogo, od njih kao ugroženih pojedinaca, što su mogli da urade, u cilju zaštite sebe, ali i za cijelo naše društvo, jer su oni ti koji se ustvari bore za ljudska prava. Sa druge strane cijelo naše društvo – svi mi, smo mogli i morali da uradimo puno više da zaštitimo aktivnim djelovanjem, najslabije od ovog poraza koji nam je serviran izmjenom zakona, iako mislim da ni sada nije kasno da prestanemo biti nijemi i slijepi na umanjivanje već dostignutih prava i standarda svih nas.
Prethodno opisane izmjene zakona sa početka ove godine, su postigle efekat šoka i drastičnih promijena života kod onih kojih se tiču pitanja prava iz zdravstvenog sistema, a za kraj godine nas očekuju izmjene Zakona o geološkim istraživanjima. Iako djeluje nepovezano njihovo pominjanje u istom kontekstu, veza postoji, i ogleda se u tome što se i prijedlogom izmjena Zakona o geološkim istraživanjama ide ka umanjivanju prava građana, a omogućava se zadiranje u životnu sredinu, u invazivnijem obliku, nego što to sadašnji zakon dozvoljava, pa ako i po tom pitanju ostanemo hladni, tj. i po tom pitanju budemo „kul“, i olako predamo našu prirodu i zemlju, pitanje je za čim će se sljedećim, na štetu građana posegnuti.
Premda je situacija teška, ja sam uvijek optimistična, i vjerujem da se možemo boriti zajedno protiv loših izmjena zakona i protiv pogrešnih tumačenja zakona, kojima se ukidaju naša, kroz tešku borbu stečena prava, jer dalju i novu borbu dugujemo onima koji su se prije nas borili, i onima koji će doći poslije nas. Ne zaboravimo da “Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svugdje.”