Da li studenti u Bosni i Hercegovini koji i rade i studiraju služe kao jeftina radna snaga koja često radi “na crno“ ili je to pitanje moguće konačno regulirati zakonima i tako stati na put očevidnim zloupotrebama?
piše: Ema Kordić
Podsjećamo da je početkom ove godine, po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo, provedena akcija kodnog naziva “Zadruga” zbog sumnje u postojanje kriminalne grupe koja je sklapanjem fiktivnih ugovora o zapošljavanju redovnih studenata, sada već utvrđeno, oštetila budžet FBiH za oko 30 milijuna KM.
Pitanje studentskog zapošljavanja na nivou Federacije BiH uređeno je Zakonom o radu, dok se u entitetu Republike Srpske primjenjuje i Zakon o studentskom standardu koji nešto jasnije uređuje ovu i druge oblasti od važnosti, kao što su ishrana, smještaj i zdravstveno osiguranje studenata. Postavlja se pitanje, jesu li trenutna zakonska rješenja dovoljna da bi zaštitila studente i ako nisu, koje izmjene i dopune je potrebno donijeti u postojećim, a na koja pitanja je potrebno odgovoriti potpuno novim zakonima.
Šutnja studentskih servisa dok trećina nije plaćena za prekovremeni rad
U pokušaju da saznamo više o načinu rada studentskih servisa, o tome koliki je srazmjer prijavljenih i angažiranih studenata u njihovoj evidenciji, postoji li predloženi cjenovnik usluga, te mogu li im se studenti obratiti u slučaju kašnjenja ili odbijanja isplate plaće od strane poslodavca – naišli smo na šutnju i ignoriranje.
Kontaktirano je pet servisa s područja Kantona Sarajevo, Tuzle i Mostara, gdje smo odgovore dobili samo od Studentskog servisa koji djeluje u sklopu Studentskog centra Mostar.
“Student servis u svojoj arhivi broji preko 4.000 članova od kojih je u akademskoj 2017/18. aktivno preko 1.000. Najviše se zapošljavaju studenti u sektoru poslovnih korisnika (rad u call centru), u transportnom sektoru, sektoru skladištenja, sektoru tehničke podrške“, navode iz servisa i dodaju da studenti u prosjeku mogu zaraditi između 200 i 500 KM ovisno o radnom mjestu.
Na pitanje postoji li predloženi cjenovnik usluga odgovaraju: ”Postoji, i svi zainteresirani poslodavci i studenti ga mogu dobiti u Student servisu, no poslodavac ima pravo formirati vlastitu satnicu u dogovoru sa studentom s time da se na godišnjoj razini ne pređe iznos od 3.500 KM.”
Rezultati ankete provedene među redovnim studentima na području kantona Sarajevo, pokazuju da 48,9 posto studenata evidentiranih u studentskim servisima nikada nisu zvali s prijedlogom za posao, dok 24,4 posto radi “na crno”.
Potom, 37,8 posto studenata radi puno radno vrijeme, dok 13,3 posto radi i više od 40 sati tjedno, od kojih je tri puta više studenata koji nisu plaćeni za prekovremeni rad od onih koji jesu. Rezultati pokazuju da 79,1 posto studenata ipak može izaći na ispite ako im se oni preklapaju s radnim vremenom, od čega 14 posto njih radne sate onda mora nadoknaditi u idućim danima.
“U BiH sistem visokog obrazovanja se može smatrati ‘socijalno isključivim’ jer teret studiranja u pravilu pada na roditelje, a to ima za posljedicu da je studiranje svih pojedinaca čije porodice su lošeg socijalno-ekonomskog stanja znatno otežano, odnosno da su ti studenti često prisiljeni raditi da bi studirali”, ističe profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Jasminka Gradaščević-Sijerčić i dodaje da bi uređivanje studentskog rada podrazumijevalo i utvrđivanje minimalne satnice, što bi za posljedicu imalo i kontrolu nad radom studentskih servisa.
Iskustva redovnih studenata iz Banjaluke, Tuzle, Sarajeva i Mostara
Jovana, studentica Pravnog fakulteta u Banjaluci, radila je u call centru posredstvom studentskog servisa i nedavno dala otkaz jer nije imala dovoljno vremena da se spremi za ispite.
“Prijavila sam se u studentski servis i onda su me pozvali nakon određenog vremena da odem na testiranje u cilju zapošljavanja u call centru. Nakon testiranja sam odradila intervju, a potom su me pozvali na obuku koja je trajala 10 dana”, objašnjava Jovana opisujući kako je tekao proces njenog zapošljavanja. “Radila sam 8 ili 7 sati dnevno, a plata nikada nije kasnila. Zna se da plata bude isplaćena u vremenskom intervalu od 10, do 15, u mjesecu i zaista to tako bude. Ali nažalost, nisam bila zadovoljna njome. Satnica je 2,30KM, a plata je varirala zavisno od radnih sati. Prosjek je bio 430 KM a jednom sam dobila 489 KM. Takav posao je psihički težak i korisnici znaju nekada biti nerazumni, ali nadređeni su mi uvijek pristupali s poštovanjem i razumijevanjem”, navodi Jovana.
Anisa, sada već diplomirana novinarka iz Tuzle, bila je dvije i pol godine na Studentskom birou dok si sama nije našla posao u medijskoj agenciji. “Nikada niko me nije pozvao ni za najmanji posao i koliko znam da sve koji su se prijavljivali preko tog biroa niko nije zvao”, ističe Anisa za Impuls.
Irma, studentica ekonomije iz Sarajeva, radila je telefonske ankete za agenciju koja se bavila istraživanjem tržišta. “Zadovoljna platom… za studenta jesam, ali sam znala jako dugo čekati da nam se isplati. Nije bilo problema da odem na ispit i čak je bilo situacija da kasnim na posao zbog predavanja i to je bilo OK. Satnica je bila 4 KM, ali smo se zbog stalnog kašnjenja plate čak i kolektivno žalili agenciji, ali ništa nismo postigli”, navodi Irma.
U razgovoru sa Studentskim servisom iz Mostara zanimalo nas je mogu li im se studenti obratiti ako ne budu isplaćeni i kakav se postupak pokreće u tom slučaju. “Kada su uplate studenata u pitanju, nakon izdatog naloga i na traženje poslodavca i fakture za izvršen posao, poslodavac je dužan sukladno izdatoj fakturi isplatiti studenta. Student servis može pružiti informaciju samo da li je uplata bila no neplaćanja i eventualna kašnjenja studenti trebaju odgovore tražiti kod poslodavaca”, objašnjavaju iz servisa.
Dino, student mašinstva iz Sarajeva, našao je sam sebi posao u prodavnici odjeće pa se tek onda učlanio u Studentski servis. “Radim oko 2 godine i do sada nisam imao problema s uplatama, uvijek je bilo na vrijeme i onoliko koliko sam zaradio. Vidio sam oglas na kasi, ostavio broj telefona, oni su me kontaktirali i pozvali na probu. Taj probni rad je trajao par sati i onda su me nakon toga počeli pozivati po potrebi. U principu radim sve što treba u radnji osim čišćenja i rada na kasi”, navodi on. Na pitanje koliko je zadovoljan platom Dino nam odgovara: “Nisam prezadovoljan, ali kad uporedim svoja primanja s primanjima stalnih uposlenika koji tu rade onda je to OK.”
Emina, studentica ekonomije u Sarajevu, već 4 mjeseca radi preko studentskog servisa u savjetodavnoj agenciji. “Sama sam našla posao i poslodavci su mi tražili da se prijavim na servis. Radim 8 sati za 400 KM i dosta mi je fleksibilan posao tako da mogu zaista izlaziti na ispite, a nekad čak i na predavanja. Oni su fer što se tiče ovog dijela sa faksom, moj problem je lično plata u odnosu na radno vrijeme. Mislim, ja sam redovni student, a radim full time! ”, priča nam Emina.
Ana, studentica Filozofskog fakulteta u Mostaru, radi na promocijama alkoholnih pića u ugostiteljskim objektima 4 do 5 sati dnevno. “Taj sam posao našla sama, studentski servis me nikada nije zvao. Isplaćuju redovno, oko 15. u mjesecu. Noćne promocije plus put, jer idemo uglavnom van Mostara (Livno, Čapljina, Neum) su plaćene 40 KM, a dnevna je 20 KM”, objašnjava Ana.
A što s vanrednim studentima?
Budući se na oblast studentskog zapošljavanja u FBiH primjenjuje samo Zakon o radu, zanimao nas je stav i mišljenje Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu (SPUS) o tome je li ovakvo zakonsko rješenje dovoljno ili otvara mogućnost tretiranja studenata kao “jeftine radne snage”.
“Nažalost, u većini slučajeva je to istina. Entitet RS pokušava to pitanje riješiti donošenjem Zakona o studentskom radu. Dok je u entitetu FBIH zbog podijeljenih nadležnosti, pravi haos”, objašnjavaju nam putem zvaničnog FB profila SPUS-a.
Profesorica Gradaščević-Sijerčić smatra kako bi propis kojim bi se uredilo pitanje studentskog zapošljavanja trebao biti – Zakon o studentskom radu. “S obzirom na utvrđene nadležnosti u oblasti visokog obrazovanja u BIH /FBiH, to bi trebalo da bude kantonalni propis, a eventualno okvir, zbog harmoniziranja, mogao bi da bude u federalnom Zakonu o radu (izmjene i dopune vezane za studentski rad). Ovu oblast u potpunosti bi mogli urediti i kantonalni Zakoni o radu”, pojašnjava prof. Gradaščević-Sijerčić.
Studentski servisi imaju ulogu posrednika između studenata i poslodavaca, a ono što je najbitnije za prijavu jeste status redovnog studenta, zbog čega se postavlja pitanje da li novim zakonom obuhvatiti i studente koji studiraju vanredno.
Gradaščević-Sijerčić smatra da bi uređivanje studentskog rada trebalo obuhvatiti ne samo aspekte posredovanja u zapošljavanju redovnih studenata, nego i studenata u statusu vanrednih koji nisu u radnom odnosu. “Propis ne smije sadržavati diskriminaciju”, ističe ona za Impuls.
Autor: impulsportal.net
Tekst nastao u okviru projekta Škola novinarstva “Preglasaj”