Foto: Amer Tikveša
Podcijenjenost žene u našem društvu, između ostalog, leži i u njenoj nezastupljenosti u memorijalnoj kulturi. Kad govorimo o Sarajevu, od preko 1.300 ulica u Kantonu Sarajevo, manje od 20 ih je imenovano po ženama. Taj disbalans nikad nećemo riješiti, ali možemo napraviti Park žrtava femicida.
Piše: Amer Tikveša
Jasmin Ademović, predsjedavajući Gradskog vijeća Grada Sarajeva, predložio je da se 1. februar obilježava kao Dan osnivanja Sarajeva. Razlog da to bude prvi februar je proizvoljno datiranje vakufname Isa bega Ishakovića. Dati su brojni argumenti zašto se tad ne bi trebalo obilježavati osnivanje Sarajeva. Jedan od njih, po meni glavni, je što je Sarajevo nastalo mnogo prije, a s vakufnamom možemo eventualno govoriti o nastanku imena današnjeg Sarajeva. Kad je Sarajevo zaista nastalo, da li se nešto u njegovoj istoriji može smatrati svečanim činom njegovog osnivanja, mi ne znamo– što je, ustvari, slučaj s većinom gradova.
Ademovićev prijedlog nije imao činjeničnu pozadinu, ali jest ideološku. On je u duhu narativa političke nekritičke osmanofilije na unutrašnjem planu i neoosmanizma na jednom širem planu koji potiče iz konzervativnih političkih narativa današnje Turske, a koji u sebi imaju osmanonostalgičnu dimenziju, žal za propalim imperijem i težnju da ga ožive ako ništa kao idejno homogenizirajući faktor za svoje sljedbenike u cilju njihove podrške kretanjima Turske na globalnom nivou.
Bilo je kritike Ademovićevog prijedloga s različitih ideoloških pozicija, a većina tih kritičkih osvrta podcrtavala je potrebu da Sarajevo mora imati inkluzivniju memorijalnu kulturu nego što je to danas slučaj.
Krupan primjer toga šta znači inkluzivnost u memorijalnoj kulturi i kako se simbolički potencijal može uključiti u oblikovanje života i dati identifikacijske smjernice cijelom društvu jest Park pravednika. U svijetu danas postoji oko 200 parkova pravednika u kojima su, najčešće, posađena drveća sa spomen pločama onih ljudi koji su rizikovali svoje živote ili ih izgubili zalažući se za ostvarenje nekog od ideala pravde, nerijetko braneći ugrožene u ratovima. Ideju za takav park u Sarajevu pokrenula je nevladina organizacija GARIWO, za koju sam radio, a koju je u Sarajevu predvodila Svetlana Broz. Ta ideja postoji još od 2000., a podrazumijevala je, barem u njenim počecima, da u tom parku budu posađena stabla za one koji su u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije po cijenu vlastitog života najčešće spašavali pripadnike onih etnija koje su etnički čišćene.
Ideja je u blago modifikovanim inačicama uskrsavala i gasila se do danas, ali nikad nije zaživjela. U našoj memorijalnoj kulturi tek je univerzalno kao pravednik prepoznat Srđan Aleksić. Postoje i pojedinačni primjeri, prepoznati gotovo isključivo unutar svojih lokalnih zajednica. Takav je primjer Gorana Čengića po kojem jedna dvorana u Sarajevu nosi ime. Danas malo ko zna za Lazara Manojlovića, Nedeljka Galića, Đoku Stevanovića, Milana Levara, Duška Kondora i brojne druge.
Od šume pravednika, dobili smo priznate pojedince i pravedništvo se danas čini kao izuzetak, umjesto da smo ga prikazali kao način života velikog broja ljudi čije je djelo bilo medijski, politički i na svaki drugi način prešućeno, da bi se zločin prikazao kao ono čemu je inklinirala i što je pravdala većina ljudi.
Naravno, park pravednika su mogli otvoriti i Beograd i Zagreb i Podgorica i bilo koji grad na području Jugoslavije, ali moglo je i Sarajevo, a s obzirom na obim njegovog stradanja i da su upravo brojni svjetski pravednici bili na njegovoj strani tokom opsade, čini se da bi realizacija takve ideje bila njemu najprimjerenija. Osim samog davanja počasti pravednicima, cilj parka je ustanovljavanje njihovog obrasca ponašanja kao poželjnog, postavljanje pravednika kao identifikacijskih orijentira za najmlađe, doprinos pomirenju, itd.
Možda po pitanju izgradnje Parka pravednika još sve nije propalo, ali sigurno je danas nemjerljivo teže uspostaviti identifikacijsku konekciju s njima nego što je to bilo prije 20 godina.
Međutim, postoji drugi problem koji je najaktuelniji upravo u trenutku kad Ademović predlaže 1. februar za datum osnivanja Sarajeva. Istog dana kad je Ademović to predložio, odnosno kad je njegov prijedlog izašao u javnost, Bosnu i Hercegovinu je potresala vijest o novom slučaju femicida. U Kalesiji je Inelu Selimović i njenog 13-godišnjeg sina ugušio njen bračni partner s kojim je bila u procesu razvoda. Slučaj Inele je ko zna koji po redu slučaj femicida koji cijelu državu potresa iz mjeseca u mjesec. Gotovo svi su jednako uznemiravajući. Jedan od slučajeva je prenošen javno, putem društvenih mreža, u drugom su svekrva i muž ženu sjeckali, palili i na razne načine mučili dok nije podlegla, da bi ih uhvatili u planu kako da je mrtvu samelju, itd. Ni Sarajevo, naravno, nije imuno na slučajeve femicida, ovaj posljednji se desio upravo u Sarajevu, u naselju Pofalići, svega nekoliko tramvajskih stanica od strogog centra grada.
Svašta tim povodima govorimo, a ponešto i radimo. Pričamo o potrebi za oštrijim zakonodavstvom, organizuju se hitne, vanredne, tematske sjednice na raznim nivoima vlasti, oglašavamo se na društvenim mrežama, organizujemo protestne šetnje, prave se televizijske emisije, poneko govori o patrijarhatu kao uzroku tog problema, poneko o kapitalizmu i brzo se ušutimo do novog femicida. Izmiče nam u tom kontekstu pitanje memorijalne kulture i njenog značaja za prevenciju femicida.
Podcijenjenost žene u našem društvu, između ostalog, leži i u njenoj nezastupljenosti u memorijalnoj kulturi. Kad govorimo o Sarajevu, od preko 1.300 ulica u Kantonu Sarajevo, manje od 20 ih je imenovano po ženama. Taj disbalans nikad nećemo riješiti, ali možemo napraviti Park žrtava femicida po uzoru na Park pravednika. Svaka ubijena da dobije svoje stablo, svoju spomen ploču, da im kao društvo posthumno uputimo izvinjenje što nismo dovoljno na njih pazili, da ih na simboličkom planu učinimo živima, da odlazimo među njih, provoditi vrijeme u hladu koji bi nam njihova stabla stvarala, da hranimo ptice, u kojima će emotivniji vidjeti njihove duše, da o njihovim sudbinama pričamo đačkim ekskurzijama i da dušu isplačemo u toj šumi ubijenih žena ne bismo li doživjeli katarzu u kojoj ćemo se kao društvo okrenuti učinkovitoj prevenciji femicida.
Ta šuma bi podrazumijevala sve slučajeve femicida, bez obzira u kojem su se dijelu BiH dogodili, što bi govorilo o univerzalnosti njihove žrtve. One su ubijene zato što su žene, ne zato što su Srpkinje, Hrvatice ili Bošnjakinje. Svako od ta tri etnički homogena društva jednako ubija svoje žene te bismo kroz Park mogli govoriti i o štetnosti patrijarhalnog obrasca izgradnje društva, pogotovo na etnoreligijskoj i nacionalističkoj osnovi.
Dakle, to bi, između ostalog, podrazumijevala inkluzivna memorijalna kultura kojoj Sarajevo kao glavni grad mora težiti, a 1. februar kao datum osnivanja Sarajeva to nije. Konstruisan je na netačnim podacima u cilju dublje konzervativizacije društva koja znamo šta donosi, pogotovo ženama.