U svakodnevnoj komunikaciji s ljudima, često se može čuti o događajima koji su nekome ˝slomili srce˝, pri čemu se, u većini slučajeva, takva fraza odnosi na doživljavanje velike emocionalne boli popraćene stresnim reakcijama.
U popularnoj literaturi i beletristici taj je fenomen često opisivan, a najčešće se spominje vezano uz ljubavne probleme, brige te prekide i slične stresne događaje. Rijetko je pritom poznato da u medicinskoj terminologiji postoji stanje nazvano upravo sindromom slomljenog srca. O čemu se zapravo radi?
Dosad je utvrđeno kako različiti emocionalni šokovi mogu biti okidači za iznenadnu, ali reverzibilnu slabost srčanog mišića. To stanje oponaša simptome srčanog udara zbog čega pacijenti u takvom stanju često i dobiju pogrešnu dijagnozu masivnog srčanog udara. No, ova bolest javlja se kod pacijenata koji nemaju ranije evidentiranih problema s koronarnim arterijama ili srcem ili pak takvi pacijenti nisu u predispozicijski određenoj rizičnoj skupini za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Sindromu slomljenog srca s tim povezanim simptomima tipično prethodi iznenadan emocionalni ili čak fizički stresor. Javlja se iznenadna bol u prsima i/ili kratkoća daha nakon doživljavanja akutnog emocionalnog ili fizičkog stresa.
Kod nekih ljudi se na neočekivani, iznenadni i jaki stres javlja odgovor otpuštanja velike količine adrenalina i noradrenalina u krvotok. Te količine hormona mogu štetno djelovati na srce budući da je adrenalin zaslužan za povećanje broja otkucaja srca. U tim situacijama, javljaju se simptomi slični kao kod srčanog udara. Početni simptomi koji se mogu javiti su bolovi u prsima, kratkoća daha ili nemogućnost da se dođe do daha te nepravilan rad srca. Za razliku od stanja masivnog srčanog udara, u ovom slučaju, pacijenti se relativno brzo i bezbolno oporave.
Ovo stanje se još naziva i stresom izazvana kardiomiopatija, takotsubo kardiomiopatija ili, kolokvijalno, ˝sindrom slomljenog srca˝.
Zanimljivo je da je naziv takostsubo kardiomiopatija dobiven jer izgled lijeve klijetke kod pacijenata s tim stanjem podsjeća na posudu koja se koristila u Japanu za hvatanje hobotnice (tako na japanskom znači hobotnica, a tsubo znači posuda).
Otprilike 1,5-2% pacijenata koji pate od nekakvih srčanih tegoba imaju sindrom slomljenog srca, što je oko 12 000 pacijenata u Sjedinjenim Američkim Državama godišnje. Zasad je broj osoba koje pate od sindroma slomljenog srca u Hrvatskoj nemoguće točno utvrditi. Kako se ovakvo stanje preciznije istraživalo tek od kraja 1990-ih, relativno nedavno utvrđeno je da sindrom slomljenog srca doživljavaju primarno žene u post menopauzi. Od ukupnog broja oboljelih, oko 80-88% njih su žene, s prosječnom dobi od 58-77 godina. Zasad još nije u potpunosti utvrđeno zbog čega je to tako, ali pretpostavlja se da ključnu ulogu u etiologiji sindroma imaju spolni hormoni do čijeg disbalansa dolazi kod žena u tom razdoblju.
Iako stanje većine pacijenata nakon akutnog stanja postane stabilno, otprilke jedna trećina njih ima i kasnije ozbiljnije simptome: edeme na plućima, nizak krvni tlak te ozbiljne srčane aritmije.
Najčešći emocionalni stresori nakon kojih se, prema literaturi, javlja sindrom slomljenog srca su
1) Ekstremno tugovanje zbog različitih razloga
U većini slučajeva nakon gubitka voljenih osoba – rođaka, partnera ili prijatelja zbog smrti ili pak nakon prekida ljubavne veze. Upravo zbog ovih razloga je i samo stanje dobilo svoj popularni naziv ˝sindrom slomljenog srca˝ koji je bio vrlo brzo preuzet u medicinskoj terminologiji. S druge strane, postoje i druge situacije u kojima se ovaj oblik srčanih problema može javiti, pri čemu je taj naziv nešto manje prikladan.
Također, moguće je da se sindrom javi nakon saznanja dijagnoze teške bolesti. Još neki od stresora su ekstremmni financijski gubitci (zbog kockanja, propadanja obrta ili gubitka posla).
2) Visoke razine straha i traumatična iskustva
Ovi stresori odnose se u većini slučajeva na prometne nesreće, doživljenu životnu prijetnju (oružane pljačke, provale, napadi) te proživljeno obiteljsko nasilje ali i strah od medicinskog postupka i strah od javnog nastupa. U nekim su slučajevima kao okidači identificirane teške svađe, ekstremna iznenađenja te pojavljivanje na sudu.
3) Fizički stresori
Ovi stresori označavaju neka iznimna fiziološka stanja ili pak bolesti. Neki od zasad poznatih su neurološke ozljede, invazivne operacije te problemi s disanjem koji su uključivali gušenje ili nemogućnost dolaženja do zraka. Također, izlaganje ekstremno niskim temperaturama može biti okidač za ovakvu vrstu srčanih tegoba.
Doživljeni stresori često nisu očiti, no u razgovoru s pacijentima vrlo se brzo može saznati o doživljavanju nekog od nabrojenih ili sličnih iskustava.
Brz i potpun oporavak od ovog stanja jedno je od obilježja ovog sindroma. Pacijenti se mogu oporaviti nakon nekoliko dana, dok je za potpun oporavak svih funkcija potrebno otprilike tri tjedna, u prosjeku. Ukoliko ne dolazi do oporavka i normalizacije funkcija nakon 4-6 tjedana, potrebno je ponovno razmotriti dijagnozu.
Tretman sindroma slomljenog srca uključuje podršku i njegu oboljelih. Naravno, primarni su medicinski postupci za stabilizaciju srčanih funkcija – lijekovi za normalan rad srca te diuretici. No, kod ovakvih pacijenata izuzetno je bitna psihološka i obiteljska podrška.
Iako ovakvo stanje nije jako opasno, ipak je potrebno vlastito obraćanje pozornosti na simptome koje svakodnevno osoba osjeća te se po potrebi treba javiti liječniku. S druge strane, teško je prevenirati bolest koja se javlja nakon doživljavanja stresnih događaja, pogotovo onih iznenadnih i neočekivanih, no postoje neki preventivni načini razmišljanja koji mogu pomoći u suočavanju sa stresnim situacijama. Naravno, izuzetno je važno da svatko sam za sebe procijeni koji od savjeta mogu biti primijenjeni u njihovim situacijama te koliko im navedeno odgovara i je li im taj oblik pomoći dostatan ili se trebaju obratiti za profesionalnu pomoć.
Ovdje su navedene neke od općenitih preporuka u suočavanju sa stresnim događajima:
1) Važno je prihvatiti događaj kakav on je, bez dugotrajnih i iscrpljujućih razmišljanja kako je do njega došlo, analiziranja te ponovnog proživljavanja događaja u mislima.
2) Svaki događaj koji se dogodi po svom predznaku je neutralan – vi ste ti koji mu dajete značenje i određujete koliko on utječe na vaš život. Pritom može pomoći sagledavanje događaja s odmakom.
3) Važno je prisjetiti se da je svako iskustvo vrijedno i obogaćuje naš život. Svaka situacija u kojoj se nalazite može poslužiti za učenje.
4) Nakon doživljavanja stresnih događaja treba vidjeti koje načine suočavanja koristite i kako se nosite s teškim situacijama. Ponekad se ljudi usmjere na emocije, katkad na sam događaj, a katkad na planiranje budućih koraka.
5) Važno je tražiti podršku bliskih osoba koje mogu pomoći.
6) Po potrebi, zatražiti stručnu pomoć. Ukoliko primijetite da se sami teško nosite sa situacijom, potražite stručnu pomoć liječnika ili psihologa.
Autor: Ivona Poljak, www.istrazime.com
