Jedini način da se uspostavi takva zajednička vlast koja može biti sposobna da ljude brani od zavojevača spolja i od povreda koje jedni drugima nanose i da ih obezbedi tako da svojom marljivošću i plodovima zemlje mogu da se ishrane i da zadovoljno žive jeste da sve svoje moći i svu svoju snagu povere jednom čoveku ili jednom skupu ljudi koji će moći sve njihove volje putem većine glasova da svede na jednu volju.
Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio i “sviralu za pas zadjenuo”, svojim potpisom, skladno Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odrekao se i imovine i upravljačkih prava u „Agrokoru“, svojoj voljenoj hrvatskoj državi i još voljenijem hrvatskom narodu ostavio je koncern čija je imovina tek s oko 13,5 % pokrivena vlastitim kapitalom i dugove u visini od 45 milijardi kn, a neki spominju i cifru od punih 60 milijardi. Da mu krivnju za uništenje hrvatske poljoprivrede i ne navodim kao iskaz ljubavi.
Ono što je Ivica Todorić prije neki dan uistinu „svojim potpisom predao hrvatskoj državi“ je dug od blizu 50 milijardi kuna, koji će ruskim i ostalim bankarima strpljivo i samoprijegorno vraćati solidarna zajednica što se vodi pod šifrom „hrvatski narod“.
Neefikasnost kapitalizma, njegova nesposobnost da odgovori izazovima koje je sam generisao, više nije tabu. Čak ni u Americi, gde je krupni kapital sa svojom propagandnom mašinerijom uzdigao privatizaciju, ukrupnjavanje i deregulaciju na nivo biblijskih zapovesti, kapitalizam više nije vrednost po sebi.
Portal Narod.hr u vlasništvu udruge U ime obitelji kojom predsjeda desnoklerikalna aktivistkinja Željka Markić često se bavi drugim medijima u Hrvatskoj i svijetu, optužujući ih za razne nepodopštine. Zanimljivo je da pritom oni sami nemaju problema s time što su objavili i objavljuju niz tekstova i izjava Mladena Pavkovića, čovjeka koji je nepravomoćno osuđen za bludne radnje nad jednom tinejdžericom.
Javnost zapadnih zemalja, suočena s novonastalom situacijom u kojoj imigranti svakodnevno čekaju pred radnim pogonima da netko dobije otkaz kako bi oni mogli dobiti šansu da za još manju nadnicu rade više, brže i bolje, u pravilu reagira na tri načina: jedni smatraju da na slobodnom tržištu svi imaju jednake šanse i da je osoba koja traži posao dobar primjer integracije stranaca. Drugi su uvjereni da im ti ljudi otimaju posao i ugrožavaju egzistenciju te da se treba zaštiti od svih koji su došli, a novima zabraniti ulazak u zemlju. Tek će manji broj ljudi razumjeti nepravdu i zapitati se tko se brine o tim ljudima, tko može braniti njihova ljudska i radna prava. I tu dolazimo do pravog pitanja: kako zaštiti te ljude od potpunog izrabljivanja?
