POBAČAJ JE DOSTUPAN SVIMA U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj je na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji definira pobačaj kao medicinski zahvat koji se vrši na zahtjev trudne žene te jamči ženama pristup ovoj vrsti liječničke usluge pod uvjetima propisanim samim zakonom. Više istraživanja provedenih zadnjih godina pokazalo je kako se pobačaj na zahtjev ne vrši u svim bolnicama u okviru državnog sustava zdravstvene zaštite koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo, najčešće se opravdavajući prizivom savjesti liječnica/ka. Ukoliko bolnica nije sposobna osigurati ženama pristup pobačaju na zahtjev, propisi uređuju kako je Ministarstvo zdravlja zaduženo omogućiti dostupnost ove zdravstvene usluge u određenoj ustanovi.
Kao posljedica izražene autonomije lokalnih bolnica koje ne žele vršiti pobačaj na zahtjev i nepostojanja odgovornog mehanizma Ministarstva zdravlja koji bi vršio kontrolu dostupnosti pobačaja u državnom sustavu zdravstvene zaštite, javljaju se izražene regionalne razlike. Tako su žene iz manjih sredina ili ruralnih krajeva prisiljene vršiti pobačaj u udaljenijim gradovima, najčešće urbanim sredinama. Od bolnice od bolnice razlikuju se i cijene zahvata. Prema istraživanju iz 2014. godine , prosječna cijena pobačaja iznosila je 1.840 kuna, najniža cijena zabilježena je za OB Slavonski Brod (860 kuna), a najviše za OB Dubrovnik (3000 kuna). Od kirurškog pobačaja jeftiniji je medikamentozni pobačaj, ali se trenutačno izvodi samo u KBC Rijeka. Previsoka cijena drugi je čimbenik koji znatno ograničava dostupnost pobačaja ženama. Siromašne i/ili nezaposlene žene, one iz ekonomski nerazvijenih krajeva, kao i druge koje se nose s otežanim financijskim i životnim uvjetima, teško će ili nikako namaknuti sredstva za zahvat i dodatne izdatke poput troška prijevoza do najbliže bolnice koja vrši pobačaj na zahvat. Sve učestaliji priziv savjesti, socijalna neosjetljivost i autonomija bolnica pri određivanju cijena pobačaja te status quo Ministarstva zdravlja izravno utječu na dostupnost pobačaja svim ženama u Hrvatskoj.
ŽENA KOJA JE POBACILA VIŠE NE MOŽE ZATRUDNJETI
Ovo je nažalost vrlo rasprostranjen mit čija je svrha izazivanje straha kod žena, a današnja retorika kampanje protiv pobačaja fokusira na to kako je zdravstveno opasan. Radi se o klasičnoj proizvodnji straha koja ima za posljedicu uvjerenje kako je sâm postupak pobačaja iznimno riskantan, iako stručne studije potvrđuju da je legalni pobačaj sigurniji od nekih uobičajenih medicinskih postupaka (primjerice, od operacije umnjaka). Novija istraživanja (poput prošlogodišnjeg opsežnog istraživanja Medicinskog Centra u Tel Avivu koje je uključilo 13 tisuća žena) ukazuju kako ne postoji niti jedna razlika u komplikacijama kod začeća kod žena koje su prethodno imale abortus i onih koje nisu. Stručnjaci/kinje za reproduktivno zdravlje, istraživači/ce i ginekolozi/ginje u praksi jasno tvrde kako se žene koje se odluče na abortus ne bi trebale zabrinjavati za svoje reproduktivno zdravlje i mogućnost začeća zbog ovog medicinskog zahvata. Svaka žena, osim prava na vlastite odluke o svom tijelu i reproduktivnom zdravlju, ima pravo i na stručnu, informiranu, znanstveno i praktično utemeljenu potpunu zdravstvenu skrb umjesto na opasna i lažna zastrašivanja posljedicama pobačaja kakva nude navodne ‘klinike za pobačaje‘.
POBAČAJ IZAZIVA PSIHIČKE POTEŠKOĆE
Većina žena nakon samog postupka ima najnormalnije pomiješane osjećaje koji su uglavnom kondicionirani i uzrokovani stigmom i negativnom društvenom percepcijom, kao i mitovima i zastrašivanjima koji prate ovaj medicinski postupak. No, recentna istraživanja (npr. Instituta Guttmacher) nedvojbeno pokazuju da velika većina žena (95 posto) neće zažaliti zbog svoje odluke, te da naposljetku smatraju kako je odluka na pobačaj bila ispravna. Nema dokaza da žene koje su odlučile prekinuti neplaniranu trudnoću više pate od mentalnih poteškoća od žena koje iznesu neplaniranu trudnoću.
Američko udruženje psihologa (APA) u svom izvještaju ističe kako neplanirane trudnoće uzrokuju emocionalni stres, te da nema dokaza da prekid neplanirane trudnoće uzrokuje veći stres od prvobitnog. Negativni osjećaji nakon pobačaja nisu isto što i uvjerenje kako pobačaj nije bio dobra odluka, a jedan od najznačajnijih faktora koji utječe na kvalitetu mentalnog zdravlja je odgovorno donošenje odluka – što odluka žene o prekidu ili iznošenju neplanirane trudnoće jest.
POBAČAJ JE UBOJSTVO DJETETA
Temeljno ljudsko pravo žene je da odlučuje o broju, razmaku i vremenu rađanja ili ne rađanja. Opredjeljenje za pobačaj nije ubojstvo jer se plod ne može razvijati u potpunoj neovisnosti o ženinom organizmu. Opredjeljenje za pobačaj je odluka o neiznošenju neželjenog ploda u svom tijelu, odluka o nepreuzimanju materinstva (ili odluka o ne-trudnoći) u datim okolnostima i u konkretnom trenutku. Pobačaj je legalan medicinski zahvat i nije ubojstvo, a najmanje je ubojstvo djeteta s obzirom na to da fetus jednostavno nije dijete. Zabrana pobačaja je čin prisile nad ženom koji dokida njenu slobodu samostalnog odlučivanja i pravo na vlastito tijelo i reprodukciju. Žene imaju pravo odluke na izbor bez uplitanja ‘treće osobe’.
ZABRANOM POBAČAJA ŠTITIMO ŽIVOT
Iako inicijative koje se zalažu za zabranu pobačaja naglašavaju kako je njihov primaran cilj zaštititi život, istovremeno pokazuju nezainteresiranost i djeluju nauštrb žene, njezinih reproduktivnih prava, zdravlja i života. Teža dostupnost legalnog pobačaja, a naročito njegova zabrana vode do sve većeg broja ilegalnih i nesigurnih pobačaja koji mogu imati teške posljedice po ženino zdravlje ili uzrokovati njezinu smrt. Osuđivanje žena koje su pobacile ili se raspituju o mogućnostima pobačaja utječe na psihičko zdravlje žene. Manipulacija informacijama i iznošenje lažnih podataka kojima se služe različite inicijative utječu na mogućnosti kvalitetnog i pravovremenog informiranja o pobačaju te otežavaju ženinu slobodu odlučivanja. Žena ima pravo na autonomiju nad svojim tijelom i samostalno donošenje odluke o pobačaju. Teret trudnoće i prisilan porod, odnosno podređivanje ženskog tijela u korist razvoja potencijalnog ljudskog života imaju dugotrajne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje žene. Posljedice zabrane pobačaja i nametanja materinstva ne manifestiraju se samo kroz ugrožavanje ženinog zdravlja, već i kroz narušavanje njezinih životnih planova i perspektive te socioekonomskih uvjeta i kvalitete života.
UVOĐENJEM SPOLNOG ODGOJA POVEĆAT ĆE SE BROJ POBAČAJA
Brojnim istraživanjima pokazalo se da se upravo uvođenjem kvalitetnog spolnog odgoja stopa spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća i pobačaja smanjila. U SAD- u se primjerice u većini škola promiče zdravstveni odgoj temeljen samo na apstinenciji, dok se u europskim razvijenim zemljama o tome daleko otvorenije govori. Statistike pokazuju da je broj pobačaja veći u SAD-u nego europskim zemljama. Nadalje, kada se usporede države SAD-a koje u školama promiču isključivo apstinenciju sa državama u kojima škole imaju kvalitetniji zdravstveni odgoj vidimo iste podatke – i maloljetnička trudnoća i broj pobačaja veći je u državama bez zdravstvenog odgoja, odnosno s nekvalitetnom verzijom istog. Što se više promovira apstinencija, a spolni odgoj zatire, veći je broj pobačaja.
GINEKOLOZI MORAJU IMATI PRAVO NA PRIZIV SAVJESTI
Ginekolozi/ginje su obvezni/e poštivati prava pacijentica u reproduktivnoj medicini te njihovu dobrobit smatrati svojom prvom i osnovnom brigom.
U reproduktivnoj medicini uglavnom se govori o negativnom prizivu savjesti tj. o odbijanju vršenja nekih medicinskih postupaka koji su dio propisane ginekološko-opstetričke prakse. Takav je priziv često religijski, još češće ideološko-politički motiviran i ne obazire se na profesionalne obaveze liječnika/ca i drugih medicinskih radnika/ca prema pacijentici. Profesionalna udruženja koja nastoje pomiriti interese obiju strana i razriješiti koliziju do koje neminovno dolazi kada se suprotstave profesionalni, etički standardi i savjest prizivača uvijek ističu prvenstvo liječničkih profesionalno-etičkih obveza prema pacijentici, a osobni priziv savjesti ostaje sekundaran i ograničen. Neki vide potrebu zabranjivanja prigovora savjesti u medicini. To su, među članicama EU-a, uostalom već učinile Češka, Švedska, Finska, Island i Bugarska.
Sloboda priziva savjesti ne smije ugrožavati slobodu žene niti prelaziti granice određene zakonom. Međutim, u Hrvatskoj se događa to da liječnici pod izgovorom priziva savjesti odbiju izvršiti abortus u javnoj bolnici, no istu pacijenticu naruče u privatnu kliniku gdje taj medicinski zahvat prikažu kao nešto drugo. Budući da se pobačaj prema zakonima RH može provoditi samo u javnim bolnicama, takvom praksom se krše legislative, ali i dovode životi pacijentica u opasnost. Uz to, statistike o obavljenim pobačajima koje svake godine objavljuje HZJZ stoga ne mogu prikazati točnu sliku prekida trudnoće u Hrvatskoj.
ZABRANA POBAČAJA DOVODI DO DEMOGRAFSKOG RASTA
U Hrvatskoj se veliki naglasak stavlja na populacijsku politiku s obzirom da natalitet već godinama pada. Jedna od stvari koja se spominje u tom kontekstu je i zabrana abortusa. Međutim, istraživanja su pokazala da se stope rađanja ne mogu promijeniti ograničavanjem prava na pobačaj. Podaci pokazuju kako razvijene europske zemlje koje bilježe demografski rast jesu one koje pružaju socijalnu podršku ženama koje se odluče postati majkama.
Sustavno i sistematsko promišljanje mjera pronatalitetnih politika dovodi do demografskog rasta, a ne zabrana medicinskog zahvata. Ekonomske i socijalne mjere jesu te koje mogu pridonijeti odluci da žena postane majka ili da se odluči za više djece jer podrazumijevaju kako će ona imati siguran i adekvatno plaćen posao, pravo na porodiljni dopust te podršku socijalnih servisa.
Demografska će se slika poboljšati kada ljudi od svojeg rada budu mogli pristojno živjeti, kada se žene prestanu bojati poslodavcima reći da su trudne zbog velike mogućnosti da im zbog toga ne produže ugovor o radu, kada planiranje obitelji prestane biti pitanje standardno upućeno ženama na razgovorima za posao i kada prestanemo donositi zakone o radu koji trudnicama odriču prava.
(Voxfeminae)
ZABRANOM POBAČAJA ŠTITIMO ŽIVOT
Iako inicijative koje se zalažu za zabranu pobačaja naglašavaju kako je njihov primaran cilj zaštititi život, istovremeno pokazuju nezainteresiranost i djeluju nauštrb žene, njezinih reproduktivnih prava, zdravlja i života. Teža dostupnost legalnog pobačaja, a naročito njegova zabrana vode do sve većeg broja ilegalnih i nesigurnih pobačaja koji mogu imati teške posljedice po ženino zdravlje ili uzrokovati njezinu smrt. Osuđivanje žena koje su pobacile ili se raspituju o mogućnostima pobačaja utječe na psihičko zdravlje žene. Manipulacija informacijama i iznošenje lažnih podataka kojima se služe različite inicijative utječu na mogućnosti kvalitetnog i pravovremenog informiranja o pobačaju te otežavaju ženinu slobodu odlučivanja. Žena ima pravo na autonomiju nad svojim tijelom i samostalno donošenje odluke o pobačaju. Teret trudnoće i prisilan porod, odnosno podređivanje ženskog tijela u korist razvoja potencijalnog ljudskog života imaju dugotrajne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje žene. Posljedice zabrane pobačaja i nametanja materinstva ne manifestiraju se samo kroz ugrožavanje ženinog zdravlja, već i kroz narušavanje njezinih životnih planova i perspektive te socioekonomskih uvjeta i kvalitete života.
UVOĐENJEM SPOLNOG ODGOJA POVEĆAT ĆE SE BROJ POBAČAJA
Brojnim istraživanjima pokazalo se da se upravo uvođenjem kvalitetnog spolnog odgoja stopa spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća i pobačaja smanjila. U SAD- u se primjerice u većini škola promiče zdravstveni odgoj temeljen samo na apstinenciji, dok se u europskim razvijenim zemljama o tome daleko otvorenije govori. Statistike pokazuju da je broj pobačaja veći u SAD-u nego europskim zemljama. Nadalje, kada se usporede države SAD-a koje u školama promiču isključivo apstinenciju sa državama u kojima škole imaju kvalitetniji zdravstveni odgoj vidimo iste podatke – i maloljetnička trudnoća i broj pobačaja veći je u državama bez zdravstvenog odgoja, odnosno s nekvalitetnom verzijom istog. Što se više promovira apstinencija, a spolni odgoj zatire, veći je broj pobačaja.
GINEKOLOZI MORAJU IMATI PRAVO NA PRIZIV SAVJESTI.
Ginekolozi/ginje su obvezni/e poštivati prava pacijentica u reproduktivnoj medicini te njihovu dobrobit smatrati svojom prvom i osnovnom brigom.
U reproduktivnoj medicini uglavnom se govori o negativnom prizivu savjesti tj. o odbijanju vršenja nekih medicinskih postupaka koji su dio propisane ginekološko-opstetričke prakse. Takav je priziv često religijski, još češće ideološko-politički motiviran i ne obazire se na profesionalne obaveze liječnika/ca i drugih medicinskih radnika/ca prema pacijentici. Profesionalna udruženja koja nastoje pomiriti interese obiju strana i razriješiti koliziju do koje neminovno dolazi kada se suprotstave profesionalni, etički standardi i savjest prizivača uvijek ističu prvenstvo liječničkih profesionalno-etičkih obveza prema pacijentici, a osobni priziv savjesti ostaje sekundaran i ograničen. Neki vide potrebu zabranjivanja prigovora savjesti u medicini. To su, među članicama EU-a, uostalom već učinile Češka, Švedska, Finska, Island i Bugarska.
Sloboda priziva savjesti ne smije ugrožavati slobodu žene niti prelaziti granice određene zakonom. Međutim, u Hrvatskoj se događa to da liječnici pod izgovorom priziva savjesti odbiju izvršiti abortus u javnoj bolnici, no istu pacijenticu naruče u privatnu kliniku gdje taj medicinski zahvat prikažu kao nešto drugo. Budući da se pobačaj prema zakonima RH može provoditi samo u javnim bolnicama, takvom praksom se krše legislative, ali i dovode životi pacijentica u opasnost. Uz to, statistike o obavljenim pobačajima koje svake godine objavljuje HZJZ stoga ne mogu prikazati točnu sliku prekida trudnoće u Hrvatskoj.
ZABRANA POBAČAJA DOVODI DO DEMOGRAFSKOG RASTA
U Hrvatskoj se veliki naglasak stavlja na populacijsku politiku s obzirom da natalitet već godinama pada. Jedna od stvari koja se spominje u tom kontekstu je i zabrana abortusa. Međutim, istraživanja su pokazala da se stope rađanja ne mogu promijeniti ograničavanjem prava na pobačaj. Podacipokazuju kako razvijene europske zemlje koje bilježe demografski rast jesu one koje pružaju socijalnu podršku ženama koje se odluče postati majkama.
Sustavno i sistematsko promišljanje mjera pronatalitetnih politika dovodi do demografskog rasta, a ne zabrana medicinskog zahvata. Ekonomske i socijalne mjere jesu te koje mogu pridonijeti odluci da žena postane majka ili da se odluči za više djece jer podrazumijevaju kako će ona imati siguran i adekvatno plaćen posao, pravo na porodiljni dopust te podršku socijalnih servisa.
Demografska će se slika poboljšati kada ljudi od svojeg rada budu mogli pristojno živjeti, kada se žene prestanu bojati poslodavcima reći da su trudne zbog velike mogućnosti da im zbog toga ne produže ugovor o radu, kada planiranje obitelji prestane biti pitanje standardno upućeno ženama na razgovorima za posao i kada prestanemo donositi zakone o radu koji trudnicama odriču prava.
