foto: Hatka Nezirević/BHRT
Sjećate li se Dajane Dangubić? Ovu djevojku su, usred Banjaluke, fizički napali, dok je s partnerkom sjedila u parku. Zvala je policiju, ali je policajci nisu baš ozbiljno shvatili. Rekli su joj: „Slušaj mala, vi hodate naveče po parku, jeste li isprovocirale napadača?“ Prije nego je policija „zadokumentovala slučaj“ i prije nego je isti stigao na sto tužioca, Dajana je stigla do „Junajted Stejts“ i tamo se vjenčala sa svojom Milicom. Vjerovatno će dočekati i djecu i unuke, prije nego što takvo vjenčanje u njenoj domovini bude po zakonu moguće. Toliko o zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti u BiH. Toliko o bh. institucijama.
piše: Milkica Milojević
Šta bi tek bilo da Dajana nije, onako, baš opasna cura. Oficirka Oružanih snaga BiH. Prva žena komandirka tenka M 84. Jedna od prvih koje su skočile sa Starog mosta u Mostaru. I tako dalje. Da Dajana nije baš opasna cura, ne bi se usudila da o svemu ovom piše na društvenim mrežama, da daje izjave za medije i javno i glasno svjedoči o tome, koliko institucije BiH „boli neka stvar“ za građane BiH, pogotovo ako su ti građani LGBTI ljudi.
Prava manjina u BiH su, ionako, svedena na egzistencijalni minimum, ali kada su u pitanju prava seksualnih i rodnih manjina, dakle, lezbejki, gej muškaraca, transrodnih i interpolnih osoba, i taj minimum je pod velikim znakom pitanja.
Da institucije, ipak, mogu raditi „svoj posao“, ako to hoće, pokazala je „Povorka ponosa“, održana u Sarajevu, 8. septembra, otprilike tri mjeseca nakon napada na Dajanu.
– Povorka treba da služi kao primjer zaštite LGBTI osoba od strane institucija i nadamo se da zaštita naših prava neće ostati na ovome, nego da će se omogućiti svakodnevna podrška u ostvarivanju prava i sloboda svih LGBTI osoba – rekao je nedavno Branko Ćulibrk, LGBTI aktivista iz Prijedora i jedan od organizatora povorke.
Zna čovjek šta priča. Jer povorka je, da se ne lažemo, održana uz jake mjere policijskog obezbjeđenja, u ograničenom vremenu i na ograničenom prostoru i u atmosferi, kao da je u pitanju neka elementarna nepogoda koja će biti i proći.
A kakva je „svakodnevna podrška institucija u ostvarivanju prava i sloboda svih LGBTI osoba“? I ko se, uopšte, u ovoj zemlji bavi tom problematikom?
Da razjasnimo, angažman institucija ne svodi se na puku zaštitu od nasilja. Da je tako, pokazuje i primjer s početka naše priče. Institucije BiH Dijani i Milici ne samo da nisu obezbijedile život bez nasilja, nego im nisu omogućile ni da ozakone svoje partnerstvo, pa samim tim ni da, danas-sutra, naslijede imovinu ili penziju svoje partnerke. Uostalom, zamislite državu, koja garantuje samo da nas niko ne smije premlatiti na ulici, a ne obezbjeđuje pravo na rad, obrazovanje, pravično suđenje, zdravstvenu zaštitu, slobodu govora… Bila bi to, zbilja, naopaka država.
A kako stvari stoje, u svim tim pitanjima, kad su u pitanju LGBTI osobe? Pokušala je to razmrsiti institucija Ombudsmena BiH, jedna od rijetkih institucija u BiH, koja se uopšte obazire na ove ljude. U svom Specijalnom izvještaju o stanju ljudskih prava LGBTI osoba ombudsmeni su „propitali“ oko 200 institucija i otkrili svašta. Na primjer, da nikad, ali nikad, u BiH nijedan slučaj diskriminacije na osnovu rodnog identiteta ili seksualne orijentacije nije dobio epilog na sudu. Pa onda, da se LGBTI osobe rijetko odlučuju na postupke za zaštitu svojih prava, zbog „prolaženja kroz mučan proces dokazivanja, sa vrlo neizvjesnim ishodom“. Ispostavilo se i da država nije baš spremna da obezbijedi LGBTI osobama uslove za mirno okupljanje i protest.
Od svih institucija u BiH, „prolaznu ocjenu“ od ombudsmena su dobile samo „institucije koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti“. Ipak, i tu benevolentnu ocjenu valja uzeti s rezervom, jer Gender centar Vlade RS već godinama ni prstom nije mrdnuo kad su u pitanju prava LGTBI ljudi. Jednostavno, prave se da ih ne vide.
Ispostavilo se i da velika većina zatvora u BiH nema zaposlene profesionalce osposobljene za rad sa LGBTI osobama; da obrazovni sistem ne promoviše ravnopravnost LGBTI osoba, a često ne obezbjeđuje ni zaštitu od diskriminacije i nasilja nad LGBTI učenicima i nastavnicima; da fondovi zdravstvneog osiguranja ne finansiraju procedure za promjenu pola transrodnih ili interpolnih ljudi, bar ne u potpunosti. I da, na kraju krajeva, profesionalci u nekim institucijama ne znaju čak ni one zakone, koje bi trebalo da svakodnevno provode, jer za to dobijaju platu.
Mada se većina institucija u BiH, narodski rečeno, pravi nevješta, kad su u pitanju prava LGBTI osoba, matična služba opštine Nevesinje je ovu vještinu dovela do vrhunca. Naime, na pitanje Ombudsmena BiH o slučajevima upisa promjene pola u matične knjige, čestiti Nevesinjci su odgovorili da to propisima „nije regulisano“. U prevodu, nevesinjski matičari još nisu pročitali Zakon i Uputstvo o vođenju matičnih knjiga iz 2010. godine.
Kako stvari stoje sa institucijama svjedoči i takozvani Rozi izvještaj – Izvještaj o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u BiH iz 2019. godine.
BiH nema Akcioni plan za ravnopravnost LGBTI osoba, iako se on krčka, evo, već treću godinu. Agencija za ravnopravnost polova u BiH je osmislila nacrt ovog plana, ali avaj! Vlada Federacije BiH je dala pozitivno mišljenje na taj dokument, navodeći da su „potrebne određene korekcije“ i – to je uglavnom bilo sve. Vlada RS je odbila nacrt, zbog „neprovođenja javnih konsultacija s nadležnim institucijama RS“. Vlada Brčko Distrikta se nije izjasnila – nikako.
Nasilje nad LGBTI osobama, uključujući batine, prisilno zatvaranje i prisilno liječenje je učestalo, ali se rijetko prijavljuje. Evo i zašto:
– Razlozi su nepovjerenje u službene osobe, njihova nesenzibiliziranost, needuciranost i nedostatak profesionalnog pristupa i postojanje predrasuda prema LGBTI osobama, kao i činjenica da se prijavljeni slučajevi ne procesuiraju adekvatno, niti se počinitelji i počiniteljke nasilja sankcioniraju. LGBTI osobe se boje i prisilnog i neželjenog autovanja i posljedica koje ono može izazvati u njihovim porodicama – navodi se u Rozom izvještaju.
Posebno se ističe da čak 87 odsto ispitanih LGBTI osoba nema povjerenja u pravosuđe.
I šta su tim povodom preduzele institucije? Pa, ništa.
– Ni u jednom od entiteta BiH nema kontinuirane edukacije predstavnika/ca pravosuđa s fokusom na ljudska prava LGBTI osoba, iako je to jedna od preporuka institucije Ombudsmena – navodi se u Rozom izvještaju.
ATF
Njegovala teško bolesnu partnerku, pa ostala bez ičega
Inicijativa za zakonsko regulisanje istopolnih partnerstava, kolokvijalno nazvanih „gej brakovi“, u Vladi Federacije BiH je zapela kod odluke o formiranju komisije, dok Vlade RS i Brčko Distrikta to pitanje nisu ni razmatrale. Ovakvim odnosom su institucije BiH omogućile grubo kršenje osnovnih ljudskih prava, a kako to izgleda u stvarnom životu, svjedoči advokat Nedim Ademović.
– Imali smo slučaj dvije žene koje su decenijama živjele zajedno, a kada je jedna od njih umrla, njena partnerka, koja ju je njegovala tokom teške i duge bolesti, ostala je bez ičeg. Željela je da naslijedi neke najintimnije stvari, ali porodica njene patnerke to nije dozvoljavala. A ta porodica je svoju kćerku odbacila i nije o njoj vodila računa čak ni kad se razboljela – ispričao je Nedimović za televiziju N1.
Autor: Impuls