Odmalena sam bila nervozno dijete. Nisam mogla stajati niti sjediti mirno, stalno sam lupkala nogicama po stolcu ili ručicom po raznim površinama. Moji nisu ništa mislili o tome, smatrali su da je to samo dio dječjeg ponašanja: djeca su nemirna, jasno da će stalno nešto raditi rukama i nogama.
Ponekad bih imala problema sa spavanjem, bolio bi me trbuh, nisam se uvijek mogla koncentrirati i često sam sanjarila, no to se isto pripisivalo nekim drugim faktorima – faktorima koji nisu anksioznost. Ono što nisam mogla svojima (a niti samoj sebi) objasniti jest osjećaj koji mi se često javljao. Bila je to kombinacija straha, nervoze i premonicije – osjećaj ‘da će se nešto loše dogoditi’.
S obzirom da sam odrasla u religioznoj obitelji koja je voljela za kaznu koristiti prijetnju ‘Bog će te kazniti’, svaki puta kada bih imala taj tmurni osjećaj, pomislila sam da sam nešto loše napravila i kako će mi Bog to vratiti (ako ste religiozne_i, nemojte tako odgajati plašiti djecu). Počela sam povezivati taj zloslutni osjećaj s događajima iz svakodnevnog života – možda se taj osjećaj javio da me upozori da ipak neću ići u park, možda jer ću se prehladiti, a možda sutra neću vidjeti najbolju prijateljicu u vrtiću/školici. Pribojavanje budućnosti, panično preispitivanje imaginirane zloslutnosti u konjunkciji s nešto-loše-će-se-dogoditi-osjećajem je jedna od najsnažnijih uspomena koje imam iz djetinjstva… zato što i dalje imam taj osjećaj.
“Nešto u glavi”
U osnovnoj školi sam mislila kako mi premonicija pomaže; kada bih se bojala nekog predmeta prije početka sata, to bi obično značilo da ću ga odgovarati. U srednjoj školi sam počela osjećati ničim izazvane palpitacije srca, kao i ‘kamen’ na prsima – iako dišem, imam osjećaj da ne mogu disati. Paralelno s mojim rastom i razvojem, rasla je i moja anksioznost, koja je dosegla svoj vrhunac na fakultetu. Često čujem ili čitam o tome kako ljudi malo ‘polude’ na fakultetu ili na prvom poslu, kao da se desi neka promjena u njima i naglo više nisu isti kao prije, nisu ‘svoji’. Mnoge_i se tješe da je to stres ili znak odrastanja, no ja se ne bih složila.
Živimo u zemlji u kojoj ljudi ne vjeruju psihologiji, psihijatriji i psihoterapiji, u kojoj je sramotno priznati da se mučiš i da ti treba pomoć, u zemlji u kojoj je jedna od najvećih uvreda reći nekome „Ti si psihički bolesnik_ica“. Živimo u zemlji čiji stručnjaci_kinje smatraju da postoji samo fizičko zdravlje, koje se može vidjeti, opipati i izliječiti. Sve ostalo je stres ili vam je „nešto u glavi“.
Nitko ne želi biti osoba koja je ‘psihički bolesnik’, nitko ne želi biti lud ili se osjećati nenormalno – zato si ne priznajemo da nismo u redu. Nismo navikle_i pričati o mentalnom zdravlju, o simptomima ankisoznosti, depresije ili poremećaja u prehrani. Ako ne znaš, želiš nekog pitati, ali ako ne smiješ nikog pitati, onda se okrećeš samodijagnozi. Ponekad čak i oni koji bi ti trebali pomoći (doktorice i doktori), ne znaju prepoznati simptome mentalnih bolesti.
Nerazumijevanje okoline
Tijekom niza godina sam zbog glavobolja, trbuhobolja, boli u vratu, napetosti u mišićima, vrtoglavica, čestog mokrenja, tikova oka, osipa po tijelu i palpitacija srca često bila u doktorskim ordinacijama. Nakon milijuna pretraga, sve_i bi rekle_i isto: „Zdrava si, samo si pod stresom i zato ti je sada tako“. Iako me ta dijagnoza u početku smirivala, nakon nekog vremena mi je počela ići na živce. Ljutila me. Kada bi mi implicitno rekli da sam „si sama kriva“, osjetila bih bijes. Ne želim samoj sebi da mi bude loše, nisam si za ovo „sama kriva“, nisam luda i ne izmišljavam. Nitko od svih tih ljudi od kojih sam zatražila pomoć nije niti spomenuo anksioznost i/ili depresiju. Dakle, ako se takvo ignoriranje jednog cijelog aspekta ljudskog zdravlja (psihičkog zdravlja) odvija u glavnom gradu naše državice, mogu samo zamisliti kako je u nekom Voloskom, Vrlici, Bošnjacima ili pak malim selima.
Moje ocjene na fakultetu su se snizile, produljila sam studij, izolirala sam se od prijateljica i kolegica, prestala sam ići na nekoć obožavane aktivnosti. Počela sam se bojati socijalnih situacija i novih ljudih. Nisam više mogla ići u kina, restorane, kafiće, šoping centre ili hodati krcatim ulicama – puno ljudi, zvukova i svjetla na jednom mjestu mi više nije odgovaralo. Imala sam osjećaj da će me ljudi i prostor stisnuti, da će mi srce početi lupati, zazujat će mi u ušima, zavrtit će mi se, ostat ću bez zraka i onesvijestiti se. Zato sam bila doma, u svojoj sobi, u napadaju panike koji je trajao godinama (barem kako mi se tako činilo). Čak i oni koji su me stalno viđali su mislili da je to samo faza i da mi ništa nije (što su i medicinske pretrage potvrdile). „Pa mnogima je tako na faksu, Bože moj, šta sad?“
Podrška u virtualnom prostoru
Od očaja sam se okrenula internetu, gdje sam pronašla definiciju i podužu listu simptoma anksioznog poremećaja, od kojih se svaki u dubinu objašnjavao. Na engleskim web stranicama jasno, ne na hrvatskim. Čitanje i učenje o anksioznosti, o kroničnom poremećaju koji može imitirati simptome nekoliko bolesti, napokon me je smirilo. Iako imam osjećaj da će mi srce eksplodirati ili da ću umrijeti, to se zapravo neće dogoditi. Nisam jedina koja ju ima i nije toliko rijetka. Postoje metode i tehnike kojima si mogu pomoći, poput istezanja tijela, tjelovježbe, mediteranske prehrane te razgovora sa psihologom ili psihijatrom.
Na internetu sam počela tražiti žene iz Hrvatske koje se također bore s anksioznošću ili depresijom te sam pronašla jednu grupu podrške. Zanimala su me njihova iskustva, imaju li potporu okoline. Jedna žena kaže da joj je majka najveća podrška jer se educira o mentalnom zdravlju, dok s drugima ne priča o anksioznosti jer joj se „obilo o glavu“. Druga žena je podijelila kako ju njezina okolina nije podupirala godinama, a suprug joj govori da joj „nije ništa“. S ljudima na poslu je prestala pričati o mentalnom zdravlju jer joj nisu vjerovali. Treća žena je priznala kako njezin partner također ima anksioznost pa su si međusobna podrška. Što se tiče članova obitelji, počinju je shvaćati ozbiljno. Otkrila je da ju je najviše povrijedila zloba, ogovaranja i maltretiranja okoline u trenucima kada joj je bilo najteže.
Neke od njih su također podijelile da piju anksiolitike i antidepresive te da im je trebalo neko vrijeme da nađu pravu dozu i pravi lijek. Prije pet godina bila bih šokirana činjenicom da poznajem osobe koje piju takve vrste lijekova, no drago mi je da sam se promijenila. Sjećam se kako su mama i baka, dok sam bila djevojčica, komentirale susjedu koja je pila anksiolitike, sjećam se mrkog pogleda kojim bi tu ženu pozdravljale i ružnih riječi koje bi o njoj govorile: „Ona je luda, zato to i pije, zato ju je i onaj njen ostavio, dobro da se jadan spasio. Pa tko normalan pije takve tablete, na njoj vidiš da nešto nije u redu s njom, vidiš kako se stalno trese i ima tikove, Mia bolje da joj ne ideš blizu, možda je opasna“.
Prema susjedu koji je također pio takve lijekove nisu bile toliko oštre: „A jadan, možda mu se nešto dogodilo pa je sada takav, možda je bio u ratu, svatko ima svoju priču i ne možemo osuđivati“. Nisu znale niti priču naše susjede, nisu nikad s njome dugo razgovarale jer je susjeda bila povučena, no to ih nije spriječilo. Veo tajne u boji internalizirane mizoginije je učinio svoje – naučile su me kako kritizirati i komentirati žene koje „nisu svoje“, kako raspoznati nenormalne od normalnih.
Tabu tema
Čitajući o anksioznosti i o životima i iskustvima ljudi diljem svijeta, naučila sam da mnoge_i svakodnevno uzimaju lijekove koji im spašavaju živote – pomoću lijekova osobe mogu optimalno funkcionirati i osjećaju se kao nekada. Dok se u Americi, Engleskoj, Švedskoj ili Japanu ulaže u razvoj anksiolitika i antidepresiva, dok se provode genetska testiranja kako bi se omogućio bolji rad tim lijekovima, na Balkanu i u Hrvatskoj se ulaže u jedno veliko ništa. Doduše, što mogu očekivati od zemlje u kojoj I DALJE ne postoji nacionalna linija za prevenciju suicida?!
Niti jedna od gore spomenutih žena mi nije spomenula tjedne ili mjesečne razgovore s psihologom ili psihijatrom, no to me ne čudi. Često u novinama i na portalima pročitam seksističke izjave psihijatara, koji ženama ne ulijevaju povjerenje svojim konstantnim izljevima mizognije. Od „uglednog“ Vladimira Grudena, koji je smatrao da postoje dva modela silovanja (američki i balkanski), kao i izjave da je silovanoj djevojčici iz Zadra nešto možda bilo interesantno u svemu tome, pa do Hermana Vukušića, koji već mjesecima napada Jelenu Veljaču i njezin feministički aktivizam svojim dovitljivim internetskim komentarima. Nedavno sam saznala za srpskog psihijatra Jovana Marića koji je zauzeo jasan stav da žene previše pričaju, što muškarci ne mogu trpjeti pa kada žena „pobijedi u raspravi, muškarac bi joj trebao i mogao opaliti šamar“.
Unatoč svemu, pokušala sam internetskim pretraživanjem naći osobu za razgovor. On je bio proglašen jednim od ‘najdoktora’, pacijentice i pacijenti su imale_i samo riječi hvale, a navodno je i unio promjene u hrvatsku psihijatriju. Meni, međutim, nije odgovarao. Nisam osjećala da mogu sve podijeliti s njime i biti bolno iskrena. Jednostavno nisam imala dojam da me je u potpunosti shvatio, ne znam je li se uopće i trudio razumijeti moju verziju stvarnosti. Ako bi tema razgovora bili dečki i muškarci, često ih je branio i uvjeravao me da „nisu svi isti“. Zbog takvog njegovog pristupa i stavova prestala sam ići na razgovore. Da nisam feministkinja, bilo bi mi lakše ne misliti o paternalističkoj naravi medicine i psihologije ili o patrijarhalnosti jezika i izražavanja. Vjerujem da je nekim starijim muškarcima u medicini i psihologiji izazovno probati ‘uhvatiti se u koštac’ s feministkinjom, no meni je zamorno ulaziti u rasprave s ljudima koji će se truditi prikazati sebe kao superiornije.
Informiraj se i potraži pomoć
Na kraju, ako se ne osjećate dobro već neko vrijeme, ako mislite da niste više „ona stara“ ili „onaj stari“, ako imate napade panike ili anksioznosti, ako osjećate da nešto u vama ‘ne štima’ ili da imate osjećaj da ćete ‘poludjeti’, onda bi možda bilo dobro da razmislite o promjenama života koje bi vam mogle pomoći. Bavljenje bilo kojom fizičkom aktivnošću je dobar početak. Iako mnogi_e ne razumiju anksioznost i depresiju u potpunosti, razgovarajte s bliskim ljudima ili članovima obitelji koji vas ne bi osuđivali. Razmislite o pridruživanju grupama za potporu osobama koje imaju anksioznost i depresiju na Facebooku. One su pune ljudi koji se svakodnevno suočavaju sa sličnim simptomima kao i vi te iako su stranci, razgovor s drugim ljudima, koji su prošli ili prolaze kroz istu stvar kao i vi, mogao bi vam pomoći.
Također smatram bitnim istaknuti da svojim iskustvom ne želim nikoga odgovoriti od početka psihoterapije i razgovora sa stručnom osobom, već jednostavno kritiziram neprofesionalnost koju si neki psihijatri dopuštaju u razgovoru s pacijenticama. Upravo zato je bitno dobro se informirati, potražiti preporuke od onih kojima vjerujete i ići na uvodne razgovore kako biste pronašle_i pravu osobu za vas, onu osobu koja će biti vaš match i kojoj ćete se moći otvoriti i dopustiti joj da vam pomogne razgovorom i/ili lijekovima.
Mia Vodopija – VoxFeminae