Foto:Katera
Kultura sjećanja u našem društvu uglavnom se koristi za dnevno – političke potrebe i nesporazume, posebno ako inicijativa dolazi od strane političkih elita.
Piše: Muhamed Kovačević
Ovih dana u javnosti se pojavila vijest da je gradsko vijeće grada Sarajeva uputilo u javnu raspravu prijedlog teksta i izgleda budućeg spomen obilježja na Kazanima, mjestu masovnog stradanja civila Srpske nacionalnosti u opkoljenom Sarajevu, za period 1992 – 1996 godina. Ovo nije nova inicijativa, jer je originalnu ideju pokrenuo sadašnji predsjednik FBiH – Milan Dunović, a priču je preuzela i aktuelizirala sadašnja gradonačelnica Sarajeva – Benjamina Karić. I ne bi tu ništa čudno bilo, da upravo ovo mjesto masovnog stradanja civila, nije ni izvor velike zablude, i namjerne konstrukcije kojom se želi obmanuti javnost. Riječ je, naime, o tome da su Kazani postali sinonim kada se želi ukazati na zločine u Sarajevu koji su počinjeni nad nebošnjačkim stanovništvom. I upravo tada, tom se sinonimu pridodaju atributi, koji od tog strašnog zločina prave novu dimenziju koja pravno, a samim tim i istinito, nije tačna. Riječ je o intenciji da se zločini nad Kazanima prikažu kao ratni zločini, koji pored činjenice da se sam zločin desio za vrijeme ratnih dešavanja, ipak ne može svrstati u okvire ratnog zločina, jer za takvo nešto nije dokazana komandna odgovornost u izvršenju tih zlodjela. To praktično znači da pored suđenja za direktne izvršioce zločina, moralo bi se suditi i nadređenim u komandnom lancu, koji su znali za zločin, a nisu ga spriječili odnosno nisu ga sankcionisali. Naravno takvo suđenje se nikada nije dogodilo. I tu dolazimo do ključa problema, koji se ogleda u tezi, da političke elite u Sarajevu, kroz prizmu zločina nad Kazanima, žele sakriti prije svega svoju sramotu, u vidu činjenice da tadašnja vrhovna komanda države tj. predsjedništvo, zatim vrhovna komanda armije, nisu bili u stanju da ostvare efektivnu kontrolu nad privatnom brigadom lokalnog kriminalca, koja je djelovala na jednom mikroprostoru grada. Zatim sramotu u vidu da je upravo ta privatna brigada na čelu sa lokalnim kriminalcem, u procesu uspostavljanja efektivne kontrole, likvidirala pripadnike regularnih vojnih snaga. I na kraju, možda i najopasnija tendencija, da se mnogobrojni ratni zločini, koji su se desili u opkoljenom Sarajevu, prema svim žiteljima a posebno pripadnicima Srpske nacionalnosti, pripišu Mušanu Topaloviću zvanom Caco, i njegovoj privatnoj brigadi, naglašavajući da je Caco ratni zločinac, iako je dotični u trenu likvidacije imao protiv sebe samo 1 krivičnu prijavu, za otuđenje muzičkog razglasa, koju je protiv dotičnog podnio poznati estradni umjetnik rahmetli Omer Pobrić pred sami početak ratnih sukoba. Ovakva vrsta intencije, direktno je kompaktibilna sa sveopćim narativom o „dobrim i lošim momcima“, i zbog toga ne treba čuditi, da predloženi tekst na budućem spomeniku žrtvama na Kazanima, svojim tekstom ukazuje da se tu desila planinarska nesreća, a ne stvarno odražavanje stvari. U prilog istini, na ovom mjestu je važno napomenuti, da se za zločin na Kazanima vjerovatno nikada i ne bi saznalo, da taj zločin pod teškim mučenjem i batanima, nisu priznali pripadnici privatne Cacine brigade, čije je hapšenje uslijedilo onog trena kada su počeli sa hapšenjem, mučenjem i likvidacijama Bošnjaka.
Budalaština bez granica
Činjenica je da danas više nego ikada imamo priliku da čitamo razne vrste tekstova gdje autori, uglavnom nedovoljno informisani o problemu, daju svoje mišljenje i time dezavujišu javnost. Jedan od takvih tekstova čiji je autor Srđan Puhalo, pojavio se nedavno u opticaju, i kod mene lično izazvao veliku nevjericu i razočarenje na logičku postavku teksta dotičnog autora. Naime u svom tekstu, Puhalo čestita gradskoj upravi grada Sarajeva, na čelu sa gradonačelnicom, na „izvorsnosti i posebnosti“ u vidu da su skupili snage, da institucionalno progovore o važnosti obilježavanja mjesta stradanja, kao civilizacijskog čina. Ako zanemarimo činjenicu, da sama inicijativa i ne potiče iz dotične institucije, i ako uzmemo logiku kojom se vodi sam Puhalo, onda se ovdje otvara par vrlo nezgodnih, a opet sasvim logičnih pitanja :
1. Po čemu bi se trebao isticati zločin na Kazanima, u odnosu recimo na zločin nad Srpskim civilima na Alipašinom Polju, koji je utvrđen presudom protiv Gadže i ostalih na sudu BiH ?
2. Po čemu bi lokacija Kazana, bila istaknuta u odnosu na druge lokacije stradanja Srpskog stanovništva u tadašnjem opkoljenom Sarajevu?
3. Ako je otvorena priča o obilježavanju stradanja nedužnih civila, na koji način bi se onda trebala obilježiti mjesta stradanja Bošnjaka u Sarajevu, koji su likvidirani od strane Bošnjaka za vrijeme ratnih dešavanja?
Stvarno rješenje
Odgovor na gore navedena pitanja, kao i na mnoga druga postavljena pitanja, bi se mogao naći u činjenici da je gradsko vijeće, na čelu sa gradonačelnicom, predložilo otvaranje spomenika u centru grada, prvo za sve nedužne stanovnike opkoljenog Sarajeva, a zatim posebice spomenik za nedužne stanovnike Srpske nacionalnosti opkoljenog Sarajeva, koje su u proteklom ratu bile duple žrtve, prvo svojih sunarodnjaka sa brda, a zatim i svojih komšija Bošnjaka. Naravno, za takvo rješenje je potrebna politička zrelost i mudrost, a to se ne može očekivati od stranačke maskote, koja je došla da zamjeni propalog političkog barda, na način da joj je objašnjeno da je suština njenog mandata slikanje selfija i internet promocija. No pored političkih elita, jako je važno da i samo stanovništvo ima svijest o tome. A stanovništvo ne može imati svijest kada se divi i podržava ljude, koji su danas ugledni političari, a koji su direktno odgovorni za nerješavanja mnogih ubistava protiv nedužnih ljudi u opkoljenom Sarajevu. Zato se nema na čemu čestitati gradskoj upravi, kao ni gradonačelnici. Treba tužilaštvo da pohapsi sve odgovorne i suodgovorne, i ne samo u Sarajevu, nego u Foči, Prijedoru, Višegradu, Banjaluci. A onda na osnovu pravosnažnih presuda, donesenih na sudu BiH, da se gradi narativ kulture sjećanja, i otvaraju spomenici nevinim žrtvama.
