Foto: Pixabay
Izazov nove tehnologije toliko je dalekosežan da zapravo udara u temelje smisla ljudske djelatnosti pred kojim ni istinski kapitalisti ne mogu zažmiriti. No, što je sa sociologijom?
S postupnim usađivanjem umjetne inteligencije u javni diskurs polako se vučemo ka raspravama o budućnosti: o zamjeni poslova, promjenama u zaposlenosti i djelatnostima, lažnim vijestima i dubokim lažnjacima. Dok se dobar dio priča o umjetnoj inteligencije vrti oko suradnje, nadopunjavanja i pojačavanja sposobnosti, neke djelatnosti su već izvrgnute eksperimentalnoj generativnoj ekonomiji. Na udaru su prevoditelji, analitičari podataka te, ironično, programeri i digitalni umjetnici. Izazov nove tehnologije toliko je dalekosežan da zapravo udara u temelje smisla ljudske djelatnosti pred kojim ni istinski kapitalisti ne mogu zažmiriti. No, što je sa sociologijom?
Kako se činjenica da npr. GPT može izvrtiti regresijsku analizu i prezentirati rezultate odražava na samopouzdanje i budućnost sociologinja i sociologa? Situacija u kojoj hrpa sklopovlja i naredbi može ne samo odraditi, nego zamijeniti nečiji doprinos stavlja nas u stanje napetosti. Jesmo li mi zamjenjivi? Koja je vrijednost diplome, struke, nas, ako stroj može raditi nešto što smo dosad samo mi mogli? Čemu svladavanje složenih formula, matrica ili načela vjerojatnosti, učenje Pythona ili R, kad je dovoljno rezultate preuzete skale unijeti u sustav umjetne inteligencije i on će nam ih analizirati i objasniti.
U ovom slučaju se pitanja vlastitog identiteta i opravdanja statusa miješaju s pitanjem legitimiteta profesije. No, to je doneke staro pitanje koje se zbog umjetne inteligencije pojavljuje naglo i u novoj formi. Kad se pogleda povijesni razvoj sociologije, ona od samih početaka traži svoj položaj i legitimitet. Durkheim i Weber posvećuju velik prostor temi profiliranja sociologije i njezinog predmeta. Put sociologije oduvijek je obilježen koncepcijskim borbama za određenje. Još je C.W. Mills govorio o tendencijama u sociologiji, kritiziravši i veliku teoriju i apstraktni empirizam.
Odmak od velike teorije i društvene kritike ka metodologiji ne bi bio moguć da se nisu dogodili tehnološki pomaci pohranjivanja i obrade podataka na polju softvera za kvantitativnu i kvalitativnu analizu unatrag 50-ak godina. Prilagodba sociologa tim promjenama očitovala se kao svojevrsna prilagodba programa kroz usvajanje i savladavanje novih tehničkih postupaka u praksi i studiranju. Ali i ta prilagodba je zahtjevala rad. Raniji računalni programi za analizu podataka zahtijevali su višu razinu znanja. Sad smo u situaciji da nam je Chat GPT ono što je Uber bio taksistima. Dok s jedne strane komputacijske socijalne znanosti šire prostor za sociologe, bez veze sa tradicijom sociološkog mišljenja i predmeta analize sociolozi u novoj okolini gube svoju specifičnost. Ako je ranije velika teorija gubila smisao zbog širine i samo-referencijalnosti, isto bi se moglo reći za apstraktni empirizam. U oba slučaja izgleda da sociologija gubi svoj prostor.
Kako presjeći tu situaciju napetosti između očekivanja i nove tehnološke datosti? U širem društveno-povijesnom kontekstu, ovaj razvoj nas tjera da se postavimo (ili ne) prema tradiciji. Durkheim je danas sastavni dio studija sociologije na svim razinama jer pruža najraniji primjer sociološkog proučavanja postavljenog na zavidnoj razini. Sa tehničkog stajališta suvremenih metoda njegov pristup samoubojstvu možda se čini neadekvatan, neprecizan. No, kad se studija O samoubojstvu pogleda kao forma sociološkog mišljenja, ona je dovedena gotovo do savršenstva. Detalji takvog mišljenja i njegovog formiranja na samoubojstvu kao društvenoj činjenici ostavili su znatan utjecaj na kasnije naraštaje sociologa. Ono je dio sociološke tradicije jer je dio znanstvene tradicije. Njegovo očuvanje i razvijanje, a ne negacija i zamjena, je ono što bismo za sada mogli činiti.
Autor: Toni Pranić/ sociologija.hr