The Substance
Cijela premisa filma svodi se na potragu prema boljoj verziji sebe, ljepše, mlađe, savršenije.
Kao netko tko je ludo zaljubljen u horor, moram priznati kako me najviše raduje otkrivanje novih filmaša koji svojim radom uspiju unijeti nešto novo i drugačije u, za mene, najbolji filmski žanr. Volim sve vezano za horor, a kada su u pitanju njegovi podžanrovi onda je izbor najdražeg vrlo jednostavan. Moja ljubav prema body horor filmovima započela je zahvaljujući Davidu Cronenbergu, odnosno njegovom kultnom filmu „Videodrome“. Nikad neću zaboraviti večer kada sam smanjenog zvuka na televiziji, jer nisam želio probuditi roditelje, gledao film koji...
Dokumentarni film Šaban Bajramović – Moje putovanje, reditelja Željka Mirkovića, osvojio je Nagradu za najbolji dugomentražni dokumentarni film na International Gold Awards u Njujorku i Nagradu žirija za dugometražni dokumentarni film na Indian Independent.
Film je prikazao nekoliko zasebnih, ali i međusobno povezanih, životnih priča: od vođenja bitki sa različitim ovisnostima (droga, alkohol, kocka) i sa teškim (neizlječivim) bolestima kao što je AIDS, do borbe sa nezaposlenošću, te padom zdravstvenog, kao i obrazovnog sistema koji su “lančano” i doveli tamošnju mladež do ruba propasti – pada dostojanstva.
Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.
Produkcija "Vorner bros" želi da čuveni književni serijal Džordža R. R. Martina ekranizuje za veliko platno, ali se još uvijek ne zna hoće li se nadovezivati na čuvenu seriju, kao ni ko su reditelji, scenaristi i glumci.
Najveći hit u historiji Netflixa konačno se vraća na male ekrane. Više od tri godine nakon emitiranja prve epizode, serija Squid Game 26. decembra počinje s novom sezonom.
Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.
Kada Hercog (Werner Herzog) izabere temu za dokumentarac možemo biti sigurni da ćemo gledati nešto poznato, ali iz potpuno drugog ugla. Iz toliko iščašenog ugla da ćemo brzo shvatiti da znamo vrlo malo o nečemu što nam je do tog trenutka bilo „poznato“.
