Nazvah neki dan Kožu. Nije bilo gluho doba noći, već nako onaj vakat kad se pije popodnevna kahva, čisto da ga pitam u onom vicu kad komšija Suljo bane kod Muje na kahvu pa gledaju vijesti na televiziji kako se po svijetu, a vala i kod nas, zakuhava pa na rat miriše, ko im ispeče tu kahvu?
Autor: Impuls
Nešto se Kožo i ljutnu, čuj ko ispeče kahvu? Pa Fata, ko bi drugi, eto neće Mujo valjda. Znam da neće, ni kahvu ispeći a ni pitu zakuhati, to će žena, ona se tu podrazumijeva kao onaj fildžan iz kog srču ili pepeljara u koju pepeo tresu.
Upravo tako se ovih dana piše o zveckanju oružja na sve strane. Muškarci zakuhavaju, muškarci pozivaju na razum, pišući i govoreći o muškarcima i o tome kako u ratu stradavaju. Nema Fate ni da gleda na CNN-u kako joj kuća i kućište, sa sva tri ćoška što ih na leđima drži, gore.
Nema je ni na fotografijama sa ratišta što bukte po cijelom svijetu. Na fotografijama su njena krvava mrtva djeca, bolje se daju unovčiti, nakupiti klikova, lajkova i onih tužnih rasplakanih faca.
Nema je ni na fotografijama iz izbjegličkih kampova, i na njima su njena promrzla i izgladnjela djeca.
A i što bi je bilo, rat je svakako muška stvar a žena se tu podrazumijeva kao kolateralna šteta.
Kad uzavrela muška krv krene ratovati žena će da se brine o starim roditeljima, sitnoj djeci, da smišlja kako da ih nahrani, dovuče vode, obezbjedi nešto da im noću svijetli i nešto da ih zimi grije.
Kad koja vojska naiđe, da bude tu da se momci malo zabave. Nije lako ratovati, treba dečkima malo ženskog mirisa, čak i kada se pomješa sa smradom brata po oružju koji se trenutak prije po njoj istresao.
Ona je tu da previja rane muške, junačke, njeguje ih i pazi sve i sa osmijehom za koji će poslije da pričaju kako ih je vratio u život. Samo nježno…
Žena je tu i da pokopa svoje mrtve, i djecu što su još sisala ali ne prije no što utihne škljocanje foto aparata, jer valja poslati u svijet sliku za što više klikova, tužnih uplakanih faca, srcadi, lajkova…
Muškarac će odlučiti i da li će bejžati a i đe će bježati ako budu bježali, ili će on ostati da se patriotski bori a ženu i sa djecom poslati tamo neđe pa neka se snalazi. Biće još i ponosan kako je uspio da nekom plati da ih izvuće, a njena je briga kako će da se snađe.
O njegovom herojstvu i patriotizmu pisaće se godinama, u pjesmama će ga opjevati a ona će biti samo brojka, dal među pobijenim, silovanim ili izbjeglim, sasvim je svejedno.
Zna Mujo, nije on budala, ali znam i ja da ovakve priče nikome neće pomoći.
Ako krv novih, mladih gereneracija uzavre, neće ih ničija kolumna zaustaviti kao što nisu ni naši protesti mira usred Sarajeva. Umalo na njima glavom ne platih.
Utekoh nešto kasnije iz tog sarajevskog pakla, sa malim djetetom, u jednu od dvije države koje me htjedoše u taj vakat primiti. Utekoh, pa se vratih na svoje zgarište, pa se za njega izborih, sada već sa odraslom kćerkom. Osigurah nam i dvije izlazne varijante u dvije države po našem izboru, a ne da bude poslije bilo đe da se bježi. I sve to izdura i smisli ova moja ženska glava.
A nisam ništa pametnija ni sposobnija od prosječne ženske glave, samo sam odlučila da ne budem kolateralna šteta u muškim stvarima u kojima se eto samo podrazumijevam.
Na kraju razgovora rekoh Koži da možda ispriča vic kako je za onog rata Mujo sprašio vani a ostavio Fatu i djecu da čuvaju kuću i kućiste. Kad se vratio skupa i sa Suljom vidi kako mu kuća i kućište stoje netaknuti pa reče Sulji: “Ja moje seće Suljo, eno mi i kuće i kućišta”. Onda iz kuće izađe Fata i sa djecom pa Mujo opet Sulji: “Moj Suljo, pa ja sam najsretniji čovjek na svijetu, eno mi i Fata i djeca živi”. Za Fatom i djecom iz kuće izađe i neki mačo lik, pa Suljo upita Muju: “Bogati Mujo, a ko ti je ono?”
“A ono, ono sam valjda ja”, reče Mujo.