Prema Berđajevu, ženski problem, koji se danas posmatra zajedno sa ostalim socijalnim problemima, u suštini je pitanje pola. U rodovskom sistemu života uloga žene se svodila na rađanje djece. U takvoj porodici je priznata posebna uloga žene i značaj njene misije, ali ljudsko lice žene nije bilo dovoljno uvažavano.
Ona je i u takvoj porodici ostala ugnjetavani rob. Porodica je institucija koja ne samo osakaćuje ličnost žene nego i muškarca, ona je institucija koja štiti interese roda i rodovske svojine – Berđajev smjelo navodi u svom djelu Nova religijska svijest i društvena stvarnost.
On ovim podstiče na razmišljanje o izvoru ženskog problema. Biologija potvrđuje obrnutu proporcionalnost između rađanja i individualnosti. Ta biološka istina, prema Berđajevu ima jednu dublju metafizičku osnovu. Tu se javlja dilema: ili stvaranje savršene, večne individualnosti ili rasipanje individualnosti putem rađanja i stvaranje mnoštva nesavršenih, smrtnih individualnosti?
Patrijarhat, koji se održao sve do danas, poznat nam je još i od praistorije. Pitanje postojanje matrijarhata u praistoriji je svakako nerazjašnjeno i bez evidentnih dokaza se raspravlja o njegovom postojanju. Gledajući istoriju položaja žene od praistorije do danas, uviđamo arhetip „potčinjene žene“, koji svaka žena nosi u sebi.
U odnosu na žensku, muška sloboda se nije dovodila u pitanje, gradila se i ojačavala kroz istoriju. Žena u sebi nosi osjećaj potčinjenosti i svakako da ima posve drugačije iskustvo doživljaja života u odnosu na muškarca. Iskustvo potčinjenog bića. Na osnovu svjesnosti postojanja ove vrste iskustva kod žene, tu je i još jedna značajna rodovska razlika među njima.
Evidentno je da žena i muškarac ne mogu da budu jedno isto. Na to nas podsjećaju očigledne biološke i psihološke razlike. Svakako da postoje životne sfere u kojima je primat preuzeo ili muškarac ili žena.
Ako se simbolički prepustimo Berđajevom pogledu na rađanje i individuaciju, zaista izgleda kao da se žena rasipa na djelove. Mahom gubi sebe, sopstvom se rasipa u svojoj djeci. Sebi ostavlja onaj najranjaviji dio duše, koji je čini stalno budnom i tragičarem ljudskog roda. Kroz djelove sopstvenog bića koje je utkala u svoju djecu, ona će da nastavi da živi, raduje se, tuguje, proživljava, doživljava.
Ne možemo reći da je to slučaj i sa očevima. Sama biologija začeća, nošenja djeteta i porođaja nam govori o toj metafizičkoj, a ne samo empirijskoj povezanosti majke i djeteta. Svakao da i muškarac može da posjeduje izvjesnu dubinu doživljaja tog čina.
Neka poezija završi ovu neiscrpnu temu:
Majka je biće najbliže Bogu.