Foto: Unsplash
Neki ljudi pate od fizičkih bolesti, a neki pate od mogućnosti razvoja fizičke bolesti. Ni jednima ni drugima nije lako. Svakoga boli na svoj način. Ovo je tekst o onima koji žive u strahu od bolesti.
Piše: Emina Žuna
Od slučajeva koje sam do sada imala u svojoj privatnoj psihoterapijskoj praksi, izrazito velik broj pripada zdravstvenoj anksioznosti. Često sam znala komentarisati sa kolegama da mi se čini da je nakon korone nastupila pandemija anksioznosti, posebno zdravstvene. Moj dojam nije bio zasnovan samo na subjektivnom iskustvu, nego podaci Svjetske zdravstvene organizacije stvarno upućuju na puno veću globalnu prisutnost anksioznosti u zadnjih nekoliko godina. Zdravstvena anksioznost bi pri tome bila pretjerana zabrinutost da imamo neku ozbiljnu bolest, ili je razvijamo, iako za to nema medicinskih razloga.
To je ono što se u politički nekorektnije vrijeme zvalo hipohondrija. Starije generacije koje su voljele stripove se sigurno sjećaju Jeremije iz Alana Forda, koji je bio savršen primjer hipohondra. Kao dijete sam kroz Jeremiju kojeg je „boljelo sve i još mnogo toga“ i naučila šta to znači i sjećam se da se stalno žalio na sve moguće simptome i prognozirao potpuno nemoguće stvari, poput onoga da će razviti „trinaesterac na dvanaestercu“. Mi smo se tome, naravno, smijali. Jeremija je komičan lik, ali zdravstvena anksioznost je sve prije nego smiješna, a ljudi koji pate od nje, doista pate.
Imala sam dvadesetogodišnje klijentice koje strepe da su blizu infarkta iako im je srce u savršenom stanju, četrdesetogodišnjakinje koje vjeruju da su alergične na sve što se može zamisliti, tridesetogodišnjakinje koje su svaku glavobolju objašnjavale tumorom mozga, petnaestogodišnjake koji su svake sedmice dolazili s novim simptomom, pa je bol u prstu značio rak kostiju, dok je titranje ispred oka značilo neminovno sljepilo. Pri tome su svi oni osjećali stvarnu fizičku bol u tim područjima i njihova patnja je bila stvarna.
Začarani krug
I malo, ili skoro ništa, znači liječničko razuvjeravanje da su zdravi. Čak nekad može biti i kontraproduktivno. Zašto? Zato što stvari s našim umom nikada nisu jednostavne. Ako se simptomi zbog kojih je osoba pomislila da boluje od neke ozbiljne bolesti nastavljaju i nakon dokaza da nema tu bolest, to će veoma lako postati neka druga bolest, a može se stvoriti i uvjerenje da je liječnik pogriješio ili nije uzeo u obzir sve činjenice. Naposlijetku, često svjedočimo liječničkim pogreškama i nepotpunim dijagnozama, pa se takvo razmišljanje čini potpuno logično.
Konkretnije, to izgleda ovako. Osoba razvije fiksaciju na određeni dio tijela, često je to srce, ali može biti i bilo koji drugi organ ili dio tijela. Samim time, postaje izuzetno osjetljiva na sve tjelesne senzacije i promjene koje dolaze iz tog dijela tijela, razvija anksioznost povodom njih čime ih dodatno produbljuje i održava. Anksioznost djeluje na proces razmišljanja i zaključivanja, pa dolazi do pogrešnih zaključaka i katastrofizacija. Svaka promjena i tjelesna senzacija, npr. bol u stomaku, probadanje u mišićima, šum u ušima, ne samo da upućuju na nešto, nego to nešto mora biti ozbiljno poput raka želudca ili multiple skleroze. Da bi se zaštitila, paradoksalno, osoba radi nešto još gore, možda i najgore što se tada može zamisliti: gugla, i time ne samo da potvrđuje svoju dijagnozu, nego ih stvara još nekoliko. Liječnički glas pri tome postaje glas u koji se sumnja i glas koji se ne sluša, zato što se ima dojam da doktor ne sluša i ne razumije. Čak i kada se povjeruje doktoru, olakšanje traje kratko jer ga veoma brzo poljuljaju drugi tjelesni simptomi/senzacije i nova neizvjesnost. Tada proces ponovo otpočinje.
Ni okolina nam baš ne pomaže, more negativnih vijesti kojima smo izloženi. Internetski mediji nas svako malo bombarduju s vijestima o mladim ljudima koji boluju od neizlječivih bolesti koje nisu otkrili do zadnjeg stadija ili se nekome prikuplja pomoć za liječenje. Svako od nas poznaje nekog ko je upravo otkrio da ima tumor ili nekoga ko je od istog tumora umro, iako mu još nije bilo vrijeme. Svako od nas ima članove porodice koji su bolovali od hroničnih bolesti ili raka. Algoritmi koji skupljaju profit na ljudskoj patnji namjerno frekventno pokazuju takve sadržaje jer oni dovode do lajka/interesa. A osobi koja već boluje od zdravstvene anksioznosti ne treba puno, dovoljan joj je samo mali stimulus da u njoj ponovo razvije obrazac brige, bilo da se poistovjeti s oboljelom osobom – iščita tobožnje slične simptome, ili pak da analizira genetsku anamnezu bolesti i ustanovi statističku vjerovatnoću da se i njoj isto desi.
Jer, suprotno onome što mogu pomisliti neupućeni, osobe koje pate od zdravstvene anksioznosti nisu „glupe“ i premda prave greške u razmišljanju, one su često veoma obrazovane i veoma informisane. Možda najpoznatiji filmski primjer svakako je Sheldon Cooper iz Teorije velikog praska, opsjednut zdravstvenim protokolima i dezinfekcijom, koji na kraju serije dobije Nobelovu nagradu. Međutim, baš ovo pretjerano razmišljanje predstavlja odmažući faktor, te produbljuje i održava anksioznost.
Ne boli bez razloga
Srećom, kognitivno bihejvioralna terapija (KBT) nudi tehnike koje mogu pomoći osobama, iako je taj proces nekada bolan i dugotrajan. Na kraju je potrebno osvijestiti da ipak nikad ne „boli bez razloga” jer fizički simptomi i fiksacija na određeni dio tijela najčešće su povezani s nečim dubljim što je potrebno osvijestiti. Kao i kod drugih oblika anksioznosti, osobe moraju razviti toleranciju na neizvjesnost, te osvijestiti vlastite jalove pokušaje uspostavljanja kontrole nad stvarima koje jednostavno izmiču njihovoj kontroli. Kontrolirajućim ponašanjem se nastoji riješiti osjećaja ranjivosti, nesigurnost i straha.
Često okidač za razvoj zdravstvene anksioznosti predstavljaju smrt ili bolest bliske osobe, ili neka ranija bolest i s njom povezano negativno iskustvo. Nekad su to prezaštitnički roditelji koji su vlastitu anksioznost prenosili na djecu. Ponekad nam pak vlastita zdravstvena anksioznost služi kao pokušaj manipulacije najbližih osoba koje se sada moraju brinuti za nas, najčešće partnera ili odrasle djece. To je možda jedini način kada nas shvaćaju dovoljno ozbiljno i od njih dobijamo potrebnu ljubav i pažnju, s tim što treba naglasiti da se ni ovdje ne radi o glumi, nego stvarnom uvjerenju da smo bolesni. U nekim situacijama je to kolektivno stanje neizvjesnosti, kao što je to bilo tokom pandemije COVID-a gdje se od nas sviju očekivalo kompulzivno ponašanje (maske i rukavice) da bismo se zaštitili od bolesti. U svijetu u kojem sada živimo i u kojem se govori o trećem svjetskom ratu, i u kojem više nigdje nije sigurno, nekako se logičnim čini gubljenje osjećaja kontrole nad vlastitim životom koji se isto onda preusmjerava tamo gdje ga je još moguće kako-tako održati: u vlastitoj kući ili vlastitom tijelu. Međutim, zbog pogreški u mišljenju i pojačanog osjećaja anksioznosti, ti naši prostori postaju mjesta još „gorih bitaka“ nego što je to vanjski svijet.
Druga strana medalje
U trenutku pisanja ovoga teksta ne mogu da ne razmišljam ni o potpunoj suprotnosti podjednako prisutnoj u našem društvu, a to je ignorisanje i zanemarivanje vlastitog tijela. U zadnje vrijeme sam čula o toliko slučajeva znanih i neznanih ljudi koji su ignorisali signale vlastitog tijela i doktoru otišli kada je već bilo prekasno i kada je bolest uznapredovala. Ili su, pak, zbog neodgovornog liječničkog pristupa zanemarili simptome veoma ozbiljne bolesti. To je činjenica, nešto o čemu stalno slušamo, patili od zdravstvene anksioznosti ili ne. U takvoj klimi strah od bolesti se čini potpuno logičnim i na prvu izgleda da je puno pametnije ”previše brinuti” nego ”ne brinuti uopće”. To, naravno, nije istina, jer hronična briga skoro uvijek ima zdravstvene posljedice, i onda kad nije opravdana, kao i onda kada jeste. Najbolje bi bilo kada bi postojao neki čarobni štapić kojim bi se mogla postići ravnoteža između jednih i drugih, pronaći neka zlatna sredina u kojoj bi se višak zdravstvene anksioznosti prenio na one koji takve anksioznosti uopće nemaju. S nekom umjerenom svijeću o važnosti preventivnih pregleda bismo onda uradili neke preglede i možda spriječili nešto što je moguće spriječiti. Iako treba napomenuti da u realnosti stvari nisu nikad ovako pojednostavljene, crno-bijele, te su različiti psihološki razlozi zbog kojih ljudi odbijaju ići doktoru. Ali kako čarobni štapić ionako nemamo, preostaje nam živjeti u svijetu u kojem imamo ljude koji pate od fizičkih bolesti te ljude koji pate od mogućnosti razvoja fizičke bolesti. Ni jednima ni drugima nije lako. Svakoga boli na svoj način.