To što je više od polovine stanovništva nepismeno, što ne znaju sastaviti prostoproširenu rečenicu, to nije problem, ali svi lako potegnu sa negiranjem bilo čega.
piše: Milan Ilić
Jezik je sredstvo komunikacije i ujedno i organ u tijelu. Kada taj isti jezik krenu vrbovati sa svih strana, dolazimo do toga da je taj organ zapravo prijetnja nekom drugom.
Danijela Mrda, predsjednica Odbora Narodne skupštine RS rekla je da bosanski jezik ne postoji, aludirajući na govor Salkića. Čemu negiranje? Da li je Mrda kompetentna da govori o bilo kojem jeziku osim engleskog, jer je to završila. Nije. Da li je Salkić? Nije ni on. Uporno se jezikom igraju i govore o njemu “stručnjaci” poput Mrde i Salkića. Političari kad se uhvate jezika, uglavnom se taj isti jezik politizuje i nekom je prijetnja.
Kako može nešto biti prijetnja, bio on srpski, bošnjački, hrvatski. Može biti prijetnja jedino nacionalistima da bi opravdali svoje. Ne priznavati nečiji jezik mogu samo kvazi intelektualci koji na tim stvarima i zarađuju.
Jezik jednog naroda ne može uništiti nikako drugi, samo zato što se drugačije zove. Pozivati se na takvo nešto je ravno ludilu.
To da će jedan jezik samo zato što je bošnjački ili bosanski uništiti porijeklo, tradiciju i običaje drugog naroda više govori o osobi koja je to izrekla nego o samom uništenju bilo čega.
Nacionalisti koriste fraze sa jezikom uvijek kako bi opravdali svoj, a negirali tuđi jezik.
“Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan. Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost”, piše u Deklaraciji o zajedničkom jeziku.
Trebaju ti nacionalisti znati da je još 1189. godine, ban Kulin napisao svoju povelju na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Bosančica je specifično pismo Bosne, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makarskoj, Krajini, na pojedinim hrvatskim ostrvima, pa čak i u nekim sjevernim krajevima Hrvatske. Bosančica se u upotrebi održala posebno kod bosanskih franjevaca sve do kraja XIX vijeka. Kod nekih muslimanskih patrijarhalnih obitelji, ona se tu održala sve do naših dana. U Srbiji se nije nikada upotrebljavana, jer joj se nije našlo traga.
U Ustavu Bosne i Hercegovine stoje tri službena jezika i to srpski, bosanski i hrvatski. Ko ne priznaje jedan od ova tri jezika, krši Ustav zemlje u kojoj je rođen.
Svako govori jezikom koji želi i to mu niko ne može osporiti. Napadati nekog jer se izjašnjava kao Bosanac i Hercegovac i govori jezikom svoje zemlje mogu samo fašisti.
Jezik je jedan. Razumijemo se odlično, bar narod na Balkanu.
U BiH, kada se nema argumenata za bilo kakvu priču, potegne se pitanje bosanskog jezika i da li on postoji. Kod nas se sve miješa, od jezika, vjere, običaja, naroda i narodnosti, nacije, pisma i sve svrstava u jedan koš kako bi fašisti i dalje djelovali kroz svoj korpus.
Malo ćemo potegnuti priču kako on ne postoji, dobiti dobar keš za to i biti super kul u jednom korpusu. Priču pokreću političari poput Mrde, pred izbore. Sve dok im se ne drma politička stolica, tad i može bosanski jezik.
Čemu negiranje bilo kojeg jezika. Zamisli sad da počne da se negira srpski jezik ili hrvatski jezik. Koliko ima pritajnih nacionalista, vjerujem da bi izbio rat opet. Sve mi diraj, jezik mi ne diraj, osim ako je u pitanju neki drugi. Onda bacam drvlje i kamenje na njega.
Ovoga puta su se svi uhvatili da je bosanski jezik zbog svog naziva trebao biti prijetnja nekom drugom jeziku, jer bi zbog samog naziva onda to bio jezik svih nas, a dvije strane ga negiraju. Sve dok ga zovu jezik bošnjačkog naroda, onda je to okej. Koriste se dvostruki aršini.
Jezik postoji, ali ga zovite bošnjačkim jezikom, jer bosanski ne priznajemo, ali priznajemo bošnjački – isti jezik, razlika u imenu.
Gdje prestaje logika, nastaje BiH – i narod u istoj.
Autor: Impuls
Tekst nastao u okviru projekta Škola novinarstva “Preglasaj”