Sada, nakon što je Ratko Mladić dobio očekivanu presudu, uz ipak neočekivano izdvojeno mišljenje, imamo sasvim dovoljno činjenica da postavimo pitanje je li haški sud uspio i ispunio svrhu? Ne samo u Mladićevom slučaju, nego i inače. Odgovor je, nažalost negativan, neovisno o tome što smatramo da je bio ili da su bili ciljevi njegovog osnivanja.
Piše: Dragan Markovina
Ako je jedan od ciljeva bilo suočavanje postjugoslavenskih društava s prošlošću, ponajprije s onim njenim aspektima u kojima su u njihovo ime počinjeni zločini nas prema drugima, sud je doživio teški debakl. I to ne iz razloga što ljudi nisu povjerovali u činjenice iznesene na brojnim suđenjima, nego zato jer nisu imali nikakav moralni problem s njima i smatrali su te zločine prihvatljivima za ostvarenje tzv. nacionalnih, a zapravo nacionalističkih ciljeva. S malom dopunom da im je jasno kako to nije pristojno izreći naglas. Odatle i svo negiranje očitih činjenica, a ne iz razloga što u njih ne vjeruju. Tipski primjer za ovo o čemu govorim može se pronaći u svakoj od reakcija službenih država ili politika na presude protiv njihovih generala ili vojnika, ali i presude protiv onih drugih. No, stvar je možda najbolje ilustrirati hrvatskim slučajem ekstatičnog slavlja oslobađajuće presude generalima Čermaku i Gotovini i apsolutnog odbijanja presude hercegbosanskoj šestorci. Zanimljivo je kako je istoj javnosti i mainstream politici, isti sud u jednom slučaju ispravan, a u drugom politički. O tome da su se svjesno prečule uloga Franje Tuđmana i hrvatskog državnog vrha u svemu vezanom za Herceg-Bosnu, ali i potvrđene činjenice o zločinima nakon Oluje iz oslobađajuće presude dvojici generala, kao i to da Zoran Milanović kao aktualni, i to socijaldemokratski predsjednik Hrvatske svjesno omalovažava svaku presudu za ratni zločin protiv hrvatskih oficira, suvišno je trošiti riječi. Ali sve navedeno svjedoči o neuspjehu suočavanja.
Ukoliko je pak jedan od ciljeva bilo poništenje ishoda ratnih zločina, tu je situacija još gora. Posebno u Bosni i Hercegovini. Teško da je moguće i zamisliti školskiji primjer cinizma međunarodne zajednice od činjenice da je osnovala međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, a istovremeno proizvela mirovni sporazum u kojem je legalizirala Republiku Srpsku. Sve i da se pojavi još ne znam koliko presuda koje će zaključiti očito o toj tvorevini, nju je danas nemoguće ukinuti zbog kombinacije ovog drugog i prvog razloga, jer je naprosto ogroman broj Srba u Bosni i Hercegovini želi i podržava. A opet, sama njena egzistencija onemogućava normaliziranje odnosa u Federaciji. Ukratko, nikakve presude haškog suda ne mogu donijeti pravdu, nakon što je nepravda legalizirana.
Na polju pak eventualnog zadovoljenja osjećaja pravde prema žrtvama i njihovim obiteljima, čak i kada ostavimo po strani puku činjenicu da niti jedan sud ne može vratiti ubijene, jednako kao što nijedan apel, zakon ili aneks mirovnog sporazuma neće vratiti prognane u znatnijem postotku, stvari su još poraznije. Prošlo je skoro 26 godina od Srebrenice, a proces Mladiću je tek danas okončan. U međuvremenu se odvio čitav život i bilo kakva presuda na koju se toliko dugo čekalo jednostavno ne može ostaviti osjećaj pravde. Posebno u situaciji u kojoj se mnogima sudilo selektivno, pa je tako Mladiću kompletno zanemarena uloga u ratu u Hrvatskoj, jednako kao što je Momčilu Perišiću zaboravljeno granatiranje Mostara.
Haški sud se jeste negdje potrudio da osudi svih proporcionalno količini zločina, ali ta vrsta svjesnog balansa, kao i činjenice da je Milošević umro neosuđen, da je Šešelj slobodan čovjek u Srbiji, da Tuđman nije doživio optužnicu, da su zapravo Srbija i Hrvatska eskulpirane, a odgovornost za sve je prebačena na pojedince i lokalne snage u BiH svjedoče vrlo jasno o tome da se sud puno više vodio političkim, nego pravnim kriterijima.
No, i takav kakav je, odigrao je ipak nekakvu pozitivnu ulogu jer se bez njega realno ne bi nikome sudilo i, što je još važnije, jer je opsežno dokumentirao najveći broj zločina i stavio te dokumente pred zainteresiranu javnost i povjesničare.
Ili, pojednostavljeno govoreći, haški sud nije uspio, ali će iza njega ostati par korisnih stvari.
