Opštepoznata je činjenica da grad Sarajevo ima višedecenijski problem sa aero- zagađenjem. No, za razliku od drugih svjetskih gradova i metropola, grad Sarajevo nema strategiju da riješi taj problem.
piše: Muhamed Kovačević
Već u prvim toplijim i sunčanim danima februara, kao po nekom automatizmu, prestaje se posvećivati pažnja zagađenom zraku u gradu Sarajevu. Gotovo svi mediji ignoriraju činjenicu da je i pored tako povoljnog vremena, kvalitet zraka u glavnom gradu BiH i dalje izrazito loš i opasan za zdravlje stanovništva. Zbog čega se to dešava, uistinu je teško utvrditi.
Metodološko mjerenje kvalitete zraka u Sarajevu, za dan 23. februar 2020. Kao što se vidi na slici, zrak je vrlo nezdrav i opasan za zdravlje stanovništva.
O, jeseni, tugo moja!
Grad Sarajevo je zbog svog kotlinskog gegrafskog položaja prisiljeno na to da zbog prirodnih procesa, početkom svake jeseni i hladnijih dana, bude pod uticajem temperaturne inverzije, koja je glavni uzročnik stvaranja magle na kompletnom prostornom području grada. Taj proces nije ništa novo ni novonastalo. Sarajevske magle su odavno poznate u BiH i u regiji. O njima su se pjevale pjesme i pričale anegdote.
Sama magla kao prirodni fenomen ne predstavlja opasnost za zdravlje stanovništva, međutim, kada se kontaminira gasovima iz raznih vrsta ložišta, od industrijskih do kućanskih, onda to i jeste veliki problem. Prirodni proces stvaranja magle u sarajevskoj kotlini počinje u drugoj polovini oktobra, a završava se krajem marta. Baš u tom vremenskom razdoblju je i regulisana tzv. grijna sezona, koja znači početak korištenja centralnog grijanja za stanovnike Sarajeva koji imaju takav način zagrijavanja svojih domova. Ipak, u zavisnosti od vremenskih prilika, količina prirodnog procesa stvaranja magle naročito je izražena u decembru i u januaru. Upravo u toku ta dva mjeseca, počinje i medijska kampanja, kao i detaljno izvještavanje, te praćenje kvalitete zraka u gradu i kantonu Sarajevo.
Misterija zvana „PM čestice“
Gotovo svi mediji u kantonu Sarajevo, a i širom BiH, prilikom izvještavanja o kvaliteti zraka, daju podatke o količini PM čestica u zraku, odnosno kako se uglavnom navodi, količini „štetnih PM čestica“ u zraku. S velikim postotkom sigurnosti smijem ustvrditi da većina građana u kantonu Sarajevo uisitinu ne zna šta su te PM čestice i na koji način one mogu biti štetne, odnosno koja je gornja granica dozvoljenosti broja tih čestica u zraku.
Ako pitamo Google, saznat ćemo da su PM čestice, u stvari, sastavni dio prašine i da predstavljaju smjesu dima, čađi, kiseline, uz teške metale poput olova, kadmijuma, nikla i arsena. A nastaju kao posljedica kombinovanog uticaja grijanja, saobraćaja i industrije, veličine 10 mikrometara. Ako uzmemo da je debljina čovjekove dlake od 50 do 70 mikrometara, onda možete zamisliti koliko su to sitne čestice, koje imaju mogućnost da dopru do svih dijelova čovjekovih pluća, time potencijalno praveći ogromne zdrastvene probleme.
Prema podacima svjetske zdravstvene organizacije, broj 50 je maksimalno dozvoljeni broj tih čestica u zraku, koji ne može predstavljati opasnost za zdravlje ljudi. U istoj analizi se navodi da se radi o opasno zagađenom zraku, ako broj čestica pređe cifru od 100, što predstavlja opasnost za čovjekovo zdravlje. U kantonu Sarajevo zvanično postoje 4 mjerna instrumenta kvalitete zraka. Oni se nalaze u opštinama Stari Grad, Novi Grad, Ilidža i Ilijaš, s tim da mjerni instriment u opštini Ilidža ove zime nije bio u funkciji, odnosno nije davao očitanja o kvaliteti zraka.
Prema zvaničnim mjernim podacima, ove zime je u kantonu Sarajevo u općini Ilijaš izmjerena vrijednost od 717 PM10 čestica, što je čak 12 puta više od dozvoljene količine u zraku. Napomene radi, u kantonu Sarajevo, postoje još dva mjerna instrumenta. Jedan se nalazi na zgradi američke ambasade, a njegovi parametri su odbačeni kao nevalidni, pošto se on navodno nalazi suviše blizu objekta ćevabdžinice, te samim tim ne može objektivno da izvrši analizu kvalitete zraka. A drugi mjerni instrument posjeduje Mašinski fakultet, no njihova očitanja se iz nepoznatih razloga ne koriste u dnevnoj izvještajnoj metodologiji. Upravo kontinuirano praćenje kvalitete zraka, odnosno broja PM čestica u zraku, predstavlja glavni parametar za pravljenje strategije rješavanja problema zagađenog zraka u kantonu Sarajevo.
Rješenje ludom radovanje
Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća tadašnja socijalistička vlast pronašla je rješenje u gasifikaciji tadašnjeg grada Sarajeva. Uzimajući u obzir činjenicu, koju smo saznali u medijima ove zime, a koja govori da je u tim godinama grad Sarajevo bio čak 10 puta zagađeniji nego što sadašnja mjerenja pokazuju, onda je potez tadašnjih vlasti da u objekte zajedničkog stanovanja i objekte privatne svojine uvedu plin, bio pun pogodak. Gledajući s današnjeg stanovišta, gdje postoje čak dva preduzeća koja se bave distribucijom plina za kanton Sarajevo, od kojih oba preduzeća predstavljaju bazu za masovna stranačka zapošljavanja, a pripadaju strankama koje nisu u političkoj koaliciji, dobijamo konačni rezultat da umjesto racionalizacije troškova i pristupačnosti korištenja plina, ispada da je potpuno neisplativo koristiti plin kao ogrevno sredstvo.
Također, ako pogledamo rješenja koja nudi vlada kantona Sarajevo, lahko ćemo doći do zaključka da se radi o iznuđenim rješenjima, negoli o ozbiljnom strateškom planiranju. Tako možemo reći da u kantonu Sarajevo ne postoji socijalna karta stanovništva, koja bi omogućila efikasno subvencioniranje najtežih socijalnih slučajeva prilikom nabavke ogrjeva. Također, ne postoji ni moratorij na kontrolu prodaje uglja i ćumura, koji su među potencijalno najvećim zagađivačima zraka. O neplanskoj gradnji u kantonu Sarajevo ne treba trošiti riječi.
Pored toga, posebnu pažnju treba posvetiti načinu na koji je vlada kantona Sarajevo tretirala pitanje enormnog zagađenja zraka u kritičnim mjesecima. Tako je nakon značajnog povećanja PM10 čestica u zraku izdavala mjere uzbune koje nisu imale nikakav efekat. Dešavalo se tako, da su se u vrijeme kada je nivo PM10 čestica u zraku bio preko 200 (što je čak 4 puta više od minimalno dozvoljene količine) u kantonu Sarajevo dešavale manifestacije sa masovnim okupljanjem građana, kao što su fudbalske utakmice premijer lige BiH, novogodišnji bazar ili pak novogodišnji koncert na Trgu BiH.
Osim toga treba napomenuti da je i pored mjera uzbune trajala školska nastava, čime su djeca bila izložena kontaminaciji zagađenog zraka. Također, vlada kantona Sarajevo je pokušala „mokrom metodom“ ili metodom „mokrog čvora“ čišćenja cesta određenim hemijskim tvarima da spriječi ponovni odlazak čestica prašine u zrak. Zanimljivo je istaći da je ovakva vrsta metode, nakon obilnih naučnih istraživanja, prestala da se upotrebljava u gradu Londonu 2013. godine. Važno je napomenuti i to da u posljednjih 20 godina niti jedna vlada kantona nije pronašla modus kako da obezbijedi besplatan trasnport na obližnje sarajevske planine! Upravo ta mjera bi mogla unaprijediti zaštitu građana, pogotovo djece, koja nisu u mogućnosti da napuste prostor kantona u vrijeme enormnog zagađenja.
Na kraju, postavlja se pitanje šta je rješenje? Da li postoji ikakva mogućnost, da stanovnici kantona Sarajevo u skorije vrijeme imaju koliko-toliko normalniju situaciju, u vidu smanjenja aero-zagađenja. Ako je suditi po trenutnoj situaciji, skoro rješenje nije na vidiku. Prosto je nevjerovatno, ali i apsurdno istaći da cjelokupni problem aero-zagađenja više pogađa pripadnike diplomatskog kora stranih zemalja, kao što su, recimo, ambasador Kraljevine Švedske, negoli vladu FBiH, koja je u ovoj cjelokupnoj krizi apsolutno nijemi posmatrač. Ako pri tome uzmemo u obzir da je količina zagađenosti zraka, osim u Sarajevu u gotovo istim, ako ne i većim, parametrima izražena i u gradovima Tuzli, Lukavcu i Zenici, može se steći dojam da pomenuti nivo vlasti apsolutno nema nikakvu svijest o građanima koji žive u tim područjima.
Zbog toga ne treba da čudi izjava gospodina Martina Taisa (inače stručnjaka za tu oblast), kako je u kantonu Sarajevo nemoguće smanjiti količinu PM10 čestica u zraku, dok je taj proces ostvariv u gradovima kao što su Peking i London.
Autor: Impuls