Tužno je saznanje da 25 godina nakon rata, čovjek mora da napiše tekst, o napadu na bogomolju, koja je uz to i objekat od svjetskog značaja, te se kao takav nalazi na UNSECO-voj listi zaštićenih kulturnih dobara.
Piše: Muhamed Kovačević
„Korišetenje rafalnog oružija ovdje je normalna stvar“ - Kazao je to Fočanski imam Miralem Hodžić, komentarisajući incident za medijsku kuću N1. Pomalo nevjerovano zvuči činjenica, da u jednom gradu tu na domak Sarajeva, automatsko vatreno oružije, je za lokalno stanovništvo normalna pojava. Ali to nažalost i jeste tako. Foča, zaboravljeni grad, sa teškom i traumatičnom historijom koja se kao krug zla ponovila nakon 50 godina, obnovnom Aladže džamije, jedne od najljepših u cijeloj BiH, predstavila je sebe u jednom drugačijem svjetlu. Svjetlu nade, koji je trebao taj prostor integrirati u bolju i vedriju budućnosti. No svjedoci smo, da takvi pomaci, ipak i ne znače potpunu katarzu, neophodnu za radikalni promjene u odnosima među ljudima, koji živi na tom području. Naravno, današnja perspektiva povratka u Foču od strane protjeranih Bošnjaka je znatno bolja. Pitanje lične sigurnosti, nije više toliki problem kao u vrijeme Fočanske tame, koju je karakterizovala odluka Američke ambasade da upravo opčini Foči nametne sankcije, stavljajući je tako kao jedinu lokalnu zajednicu u BiH, na njenu crnu listu. Veliki trud pokojnog Zdravka Krmasnovića, kao i odluke također pokojnog visokog predstavnika Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown) o garantovanim kvotama za Bošnjake u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Foči, bile su jedna vrsta garancije, da postoji mogućnost „međuetničke rehabilitacije“ tj. masovnijeg povratka Bošnjaka u Foču. Nažalost, taj proces nikada nije zaživio. Veliku ulogu zašto se to nije desilo, ima i stranka SDA, pa je jako licemjerno slušati izjave njihovog člana i zastupnika o lokalnoj skupštini – Izeta Spahića, o tome kako su Bošnjaci ugroženi jer tobože nemaju predstavnika u zakonodavnoj općinskoj vlasti. Naravno, Bošnjaci nikada nisu ni bili projecirani da imaju značajan udio u općinskoj vlasti. A zanimljivo bi bilo saznanje, da li su Bošnjaci bili ugroženi, kada je dotični gospodin bio predsjedavajući skupštinskog tijela?
Džamija kao muzej i turistička atrakcija
Odgovor na gore postavljeno pitanje se već zna. Bošnjački povratnici, uglavnom u ruralne dijelove općine Foča, ostavljeni su sami sebi, na nemilost divljinee prirode, bez osnovnih životnih uslova kao što su električna energija, koje u zimskim mjesecima gotovo da i nikako nema, do makadamskim puteva, koje vam daju osjećaj života srednjeg vijeka, svega 90 minuta vožnje automobilom od strogog centra Sarajeva. U takvoj postavci stvari, obnova bogomolja kao što su džamije, nema nikakvu egzistencijonalnu svrhu, nego predstavlja jedan fenomen duhovnog patriotizma, gdje obnovljeni objekti, imaju praktičnu muzejsku svrhu, i služe kao turistička atrakcija. Zbog toga ne treba čuditi slikanje veterana udruženja „zlatni ljiljan“ i „srebrena policijska značka“ iz Sarajeva, u Aladži džamiji. Također, ne treba ni čuditi njihova izjava, nastala u emocionalno – patrijoskom činu, kako će oni „zaštiti“ Bošnjake Foče, i kako Bošnjaci Foče „nisu sami“. Težina te poruke se ogleda u činjenici, da u strogom centru grada Foče, osim porodica džamijskih imama, koji si kao neka vrsta zaštitara Fočanskih džamija, druge Bošnjačke porodice i ne postoje. Utjehu za tu tezu, ne mogu ni nadomjestiti organizirani dolasci, koji su se dešavali doduše prije Kovid pandemije. Sami oni su nedostatni naspram tkz. Kovid dženaza, koje su mnoge češće, i koji su za sada jedina poveznica prognanih ljudi sa ovim prostorom. Jer kada imate norotno činjenicu, da na terenu ove zime, u cjelokupnoj općini Foča, nije prezimilo ni 100 Bošnjačkih porodica, odnosno ni 500 ljudi, onda sva priča o patriotizmu, eventualnim osudama i izjavama više nema smisla. Upravo toga su veoma svjesni povratnici na teritoriju Foče, koji u ovim surovim zimskim danima, biju bitku za goli opstanak, daleko od očiju medija, i „zaštitnika“ koji se hvale svojim slikama iz bogomolja.
Do nove cirkuse predstave
Već sada je poznato, da misterijozni napadač koji je pucnjima iz rafalnog oružija oštetio džamiju Aladžu, gotovo pa sigurno neće biti otkriven odnosno uhapšen. Džamija koja je počtkom ratnih zbivanja 90-tih, uništena sa temeljima, i izmještena iz strogog centra Foče, koja je ostavljena u amanet imamu, koji nema snagu ali ni nikakvu mogučnost uticaja u tamošnjoj lokalnoj zajednici, jednostavno je osuđena na nova oštećenja i napade. I naravno kako to biva, opet ćemo slušati reakcije političara, osude i pozive da se ta praksa prekine, bez konkretnih rješenja i sistemskog prilaska problemu od strane onih, čiji je to stvarni posao. U međuvremenu, Foča taj maleni grad na obalama Drine, polahko ponovo tone u sumrak dešavanja po kojima je i bila do jučer poznata.
