Foto: X
Još jedan pseudoargument je povezivanje krajiške kulture sa srpskim nacionalizmom. Za tu tvrdnju omiljeni primjer srpskih građanista je Baja Mali Knindža koji često gostuje u Novom Sadu i Beogradu. Iako su njegove pjesme ekstremno šovinističke, što niko ne negira, teško ga se može smatrati uvoznim proizvodom. Baja Mali Knindža je isključivo proizvod države Srbije i njenih struktura devedesetih.
Piše: Sandro Hergić
Novi val protesta protiv Aleksandra Vučića podstaknut stravičnom nesrećom u Novom Sadu ne jenjava i s pravom se može reći da dobija konture šire narodne pobune u kojoj su uključeni vrlo različiti segmenti srpskog društva, od onog nominalno lijevog, do centra pa i radikalne desnice. U tom opštem otporu spram Vučićevog diktatorskog vladanja našao se još jedan neočekivan krivac – Srbi. I to ni manje ni više bosanski i hrvatski srbi, oni za čijom se sudbinom ritualno nariče na svaku godišnjicu Oluje. Tako su imaginarni Bosanci postali izvor sveg zla u Srbiji, a ijekavica i bilo kakva obilježija takozvane krajiške kulture postali najveći grijeh, koji je kriv za sve ono negativno u današnjoj Srbiji.
Animozitet spram Srba izvan Srbije, od strane onih koji se doživljavaju kao pravi Srbi, nije počeo devedesetih i dio je šireg kulturološkog konteksta i nipodaštavanja stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Imaginarni Bosanac je simbol vječite gluposti i zaostalosti. Ako je u socijalizmu vic o glupom Bosancu bio benigni izraz onoga što se naziva narcizam malih razlika (kada jako slične etničke skupine gaje animozitet jedna spram druge na osnovu imaginarnih razlika), danas je priča potpuno drugačija. Slobodno možemo reći da u današnjoj Srbiji, Srbin iz Bosne ili Hrvatske ima funkciju kakvu imaju migranti na zapadu, ono divlje nepoželjno i nekulturno naspram čega kulturni Srbijanci grade identitet. Histerija je, ako hronološki gledamo, krenula od izbora u Srbiji 2022. godine, kada su glasovi iz RS u mnogim, tobože, bili krivi za pobjedu Aleksandra Vučića, iako tek nekih 11000 ljudi iz BiH ima pravo glasa u Srbiji, što nije dovoljno za objašnjenje izbornog fijaska opozicije. Ono što je zanimljivo jeste i da mnogi mediji, koji zajedno sa svojim čitateljima važe za progresivne, u zadnjih mjesec dana se takmiče u dehumanizaciji svega što ima veze sa bosanskim Srbima. Tako je vijest da je jedna od glavnih projektanata nadstrešnice u Novom Sadu bila profesorica sa banjalučkog AFG-a. I tu se provukao isti argument i povezivanje ove tragedije sa bosanskim porijeklom profesorice.
Još jedan pseudoargument je povezivanje krajiške kulture sa srpskim nacionalizmom. Za tu tvrdnju omiljeni primjer srpskih građanista je Baja Mali Knindža koji često gostuje u Novom Sadu i Beogradu. Iako su njegove pjesme ekstremno šovinističke, što niko ne negira, teško ga se može smatrati uvoznim proizvodom. Baja Mali Knindža je isključivo proizvod države Srbije i njenih struktura devedesetih. U tom kontekstu Baja Mali Knindža jeste dio Srbije koliko i Petrovaradinska tvrđava. Na udaru online komentatora, ali i ljudi u offline svijetu, se našao i dijalekt, pa tako se mogu naći i raznorazni oblici jezičke diskriminacije. To se najbolje vidjelo na primjeru reakcija na bahato ponašanje poslanika SNS, Jove Kolundžića, na protestu đaka u Sremskim Karlovcima. Od svega što se dotičnom može zamjeriti, od agresije do bahatosti, dijalekt, način govora i porijeklo nisu jedna od tih stvari. Ovako postavljena logika naprosto implicira da njegovo porijeklo ima veze sa njegovim političkim stavovima, što je nonsens. U ovoj nakaradnoj logici ispade da je Srbija, a pogotovo Vojvodina, bila nekakva utopija koju su uništili divlji krajišnici. Dehumanizacija ide dotle da se na X mreži, bivšem Twitteru, ismijavaju i izbjegli tokom Oluje koju su se eto slegli u Srbiji.
Da paradoks bude veći, nemali broj građana Srbije studira na UNIBL, koristeći takozvane paralelne veze između Srbije i RS, i u tom kontekstu nikada nećete čuti povike ili poruke da se isti vrate u Srbiju ili da pričaju ijekavski.
Izgleda pomalo paradoksalno da poslije decenija srbizacije Republike Srpske, i potpune hegemonije Srbije u kulturnom prostoru ovog entiteta, građani Srbije kukaju na ono što percipiraju stranom i divljom kulturom. Uostalom, nije li Srbija država svih Srba (tako nam se govori od devedesetih). Svaki Srbin ima zakonsko pravo na državljanstvo Republike Srbije, a shodno tome i pravo da živi, radi i glasa na području Srbije, tako da tu nema ništa sporno. Provala ove mržnje uostalom nema veze sa samim došljacima, već je ogledalo, ili bolje rečeno simptom krize države Srbije. One Srbije koja nije izašla iz devedesetih, gdje Svetlana Ražnatović vodi novogodišnji program, Jovana Jeremić je najpopularnija javna ličnost, a vinovnici devedesetih poput Vulina i Vučića i dalje upravljaju životima. Mržnja prema Srbima -Krajišnicima je bijeg od vlastitog zla i izbjegavanje odgovornosti, svako drugo objašnjenje je samo opravdanje mržnje.