Bosanskohercegovačke afere u vrijeme SFRJ

Način reagovanja Saveza komunista BiH i bh. medija uvijek je išao istim redoslijedom. Prvo bi SK BiH osudio ovakve pojave, oglasili bi se vodeći politički funkcioneri i republike i opština, a novinari bi prenosili njihove izjave posebno izdvajajući najzvučnije detalje. Reakcije funkcionera obično su i počinjale i završavale brigom za samoupravno socijalističko društvo koje kleronacionalističke i nacionalističke pojave nikako ne smiju ni na koji način ugroziti.

piše: Belma Buljubašić

Bosna i Hercegovina je po veličini i broju stanovnika bila treća jugoslovenska republika. Prema posljednjem popisu iz 1991. godine najbrojniji su bili Muslimani (43.7%), potom Srbi (31.3%), dok su Hrvati činili 17.3% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.¹

Zbog mješovite nacionalne strukture, komunističke vlasti su u BiH bile opreznije i strožije u odnosu na druge republike, te je republika „neprestano bila pod budnim okom partijskih ideologa.“ (Kurspahić, 2003: 97)  Stalni strah od mogućeg međunacionalnog sukoba ili bilo kakve afere koja bi se makar usputno mogla okarakterisati kao nacionalistička obezbijedili su Sarajevu u osamdesetim godinama prošlog vijeka naziv tamni vilajet. Ovu metaforu svakako su  koristili svi oni koji su učestvovali u razgradnji SFRJ i koji su BiH i Sarajevu htjeli priskrbiti status retrogradne, mračne sredine, u kojoj niko nije dovoljno slobodan u izražavanju stavova, upirući prstom u komunističko rukovodstvo koje su smatrali nesposobnim i zaslužnim za gušenje sloboda i  ljudskih i nacionalnih prava njenog stanovništva.

BiH je spadala u nerazvijene republike Jugoslavije i nije mogla dosegnuti jugoslovenski prosjek razvoja. „Dok je jugoslavenski društveni proizvod između 1948. i 1984. prosječno godišnje rastao za 5.5%, Bosna i Hercegovina je dosegnula samo 5.2%. Time je u jugoslavenskoj federaciji zauzimala predzadnje mjesto, pred Kosovom.“²

Već u šezdestim i sedamdesetim godinama različite afere koje su se odvijale u drugim republikama SFRJ uticale su i na društvene prilike u BiH. Primjera radi, polemike oko jezičkog pitanja u Srbiji i Hrvatskoj, preciznije pitanje ravnopravnosti i položaja srpskog i hrvatskog jezika s kraja šezdesetih godina, prelile su se i u Bosnu i Hercegovinu.

U 1967. godini je objavljena  Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju su potpisali hrvatski intelektualci, među kojima je bio i Miroslav Krleža, kao i Predlog za razmišljanje koji su potpisali srpski intelektualci.  Deklaracija je objavljena 17. 3. 1967. godine na naslovnoj stranici Telegrama.³ Istaknuto je kako je naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik početak asimilacije jezika, odnosno nametanje srpskog književnog jezika Hrvatima. Tražila se ravnopravnost četiri jezika (srpskog, hrvatskog, slovenskog i makedonskog), jer sama praksa nazivanja jezika srpskohrvatskim dovodi do pomisli da su ova dva jezika sinonimi. Deklaracija je sastavljena u Matici hrvatskoj⁴.

Predlog za razmišljanje je izašao u javnost iste godine i u ovom dokumentu se kao glavna teza proteže da se srpski i hrvatski jezik trebaju razvijati samostalno.⁵

Godinu dana poslije, Salim Ćerić, političar rodom iz Hercegovine i ratni komandant 16. muslimanske brigade je u svojoj knjizi Muslimani srpskohrvatskog jezika napisao da je za uspješnu izgradnju socijalističkog društva jedne višenarodne zajednice potrebno obezbijediti i ravnopravnost u oblasti kulture, jer je tako upozoravao Lenjin.

Spominjanjem Lenjina, Ćerić je vjerovatno želio odobrovoljiti komunističko rukovodstvo da ga podrži, međutim desilo se upravo suprotno – njegova inicijativa izazvala je oštru polemiku.

Centralni komitet BiH se oštro usprotivio Ćerićevoj inicijativi, pa je tadašnji predsjednik Branko Mikulić izjavio da svako preferiranje na nacionalnim institucijama vodi u ignorisanje samoupravne organizacije društva što bi naposlijetku dovelo do totalnog razbijanja Bosne i Hercegovine.⁶

Bosanskohercegovački muslimanski lingvisti su u 1971. godini u Bosni i Hercegovini pokrenuli inicijativu kojom nastojali dokazati postojanje posebnosti regionalnih ‘književnih idioma’, odnosno bosansko –muslimanskog jezika. (Čalić, 2013: 308)

Posve je jasno da je priča oko jezika i njegove posebnosti kod svakog naroda imala apsolutno političku konotaciju.

Salim Ćerić zahtijevao je osnivanje bosansko-muslimanskih ustanova: Maticu muslimansku, muslimansku zastavu i himnu čime se trebao uspostaviti pandam srpskim i hrvatskim institucijama, što je CK BiH odbio.⁷

Treba napomenuti i da se ova Ćerićeva inicijativa pojavila 1971. godine, odnosno u godini kada su Muslimani na popisu stanovništva navedeni kao nacionalna kategorija. Na popisu stanovništva 1961. godine uvedena je kategorija Musliman u etničkom smislu. Do tada su se mogli deklarisati, ili kao nacionalno neopredijeljeni, ili kao Srbi i Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.⁸

Rigidni način djelovanja bosanskohercegovačkog komunističkog rukovodstva mogao se primjetiti i u brojnim drugim slučajevima. Tako je npr. nakon okupacije Čehoslovačke 1968. godine, Centar za informacije, analize i dokumentaciju CK SKBiH pratio reakcije radnih ljudi i građana BiH.⁹ Iz sadržaja dokumenta ovog centra saznajemo da su opštinski komiteti Saveza komunista odmah po saznanju o okupaciji reagovali držeći sastanke i skupove po mjesnim organizacijama i radnim kolektivima. Iako navode da je uočljiv veliki politički interes javnosti, bilježe i brojne javne neprijateljske istupe. U navedenim istupima bilo je različitih manifestacija: psovanje Tita, podrška Aleksandru Rankoviću i Milovanu Đilasu, pisanje parola, podrška Rusima, pjevanje pjesama koje nisu bile u skladu sa politikom Saveza komunista, itd. „Efikasnost organa gonjenja u mnogim opštinama je zatajila“, napisano je u dokumentu Centra za informacije, uz zaključak da pitanja odnosa političkih organizacija prema neprijateljskom djelovanju dobivaju na svojoj aktuelnosti.

Medijska kontrola u SRBiH : Kako su vlasti kontrolisale i zataškavale incidente

I sami mediji u BiH su bili kontrolisaniji od medija u susjednim republikama. Bosanskohercegovačke vlasti su se, kako navodi Kurspahić (2003: 97), trudile da obezbijede da se BiH drži propisanog scenarija, što je podrazumijevalo da se drži što dalje od debate o nacionalnom pitanju u šta su spadale povremene srpsko-hrvatske i srpsko-albanske prepirke.

To je podrazumijevalo poseban odabir urednika i direktora medija. O tome detaljnije piše Kurspahić (2003:98): „Od Partije postavljeni generalni direktori i glavni urednici vodećih bosanskih medija – Radija i TV Sarajevo i dnevnika Oslobođenje – bili su zaduženi da održavaju strogo poštovanje partijske linije. Tokom ‘hrvatskog proljeća’ ranih sedamdesetih, bosanski mediji imali su po pravilu zadužene komentatore Hrvate čiji je zadatak bio da oni osuđuju buđenje hrvatskog nacionalizma i djelovanje ‘unutrašnjeg neprijatelja’.“

Stoga je i najstariji bh. dnevni list, sarajevsko Oslobođenje najviše nalikovao biltenu Saveza komunista Bosne i Hercegovine u kojem su prenošene sve odluke političkih organizacija i govori komunističkih funkcionera u republici, što je podrazumijevalo isticanje nepogrešivih partijskih odluka i neskretanje sa staza revolucije.

Slom srpskih liberala i hrvatskih maspokovaca doveli su do dodatnog nadzora nad medijima u cijeloj zemlji. Savez komunista BiH pojačano je pratio dešavanja u republici što je rezultovalo i pojačanom kontrolom, ne samo medija, već i svih ostalih sfera bosanskohercegovačkog društva. Osim kontrole Saveza komunista pojačan je i rad Službe državne bezbjednosti.¹⁰

U proljeće 1973. godine formirana je radna grupa čija je zadaća bila da snima stanje u regionu Semberije.¹¹ U Izvještaju o radu grupe navodi se da su dobili zadatak da izvrše verifikaciju operativnih saznanja, pribave odgovarajuće dokumente i kompleksnije sagledaju prisustvo neprijateljske djelatnosti koja djeluje sa birokratsko etatističkih i nacionalističko-šovinističkih pozicija. Obavljeni su razgovori sa 80 ljudi iz različitih struktura iz čega je zaključeno da je u Semberiji prisutna neprijateljska djelatnost i da su nosioci tih aktivnosti uglavnom ljudi koji su već hapšeni zbog podrške Rezoluciji Informbiroa. Navedena su i imena najodgovornijih i ukazano je da pojedini kolektivi još uvijek primaju list Zemlja sovjeta. „U 12 sela dolazi po jedan primjerak na adresu pojedinca, u dva sela 2-3, a u selo Kojčinovac, šest primjeraka.“

Iako nije precizno navedeno na koji se način manifestuju ove, kako je naznačeno neprijateljske djelatnosti, jer je u izvještaju napisano da nisu u mogućnosti navoditi detalje, izdvojene su osnovne karakteristike. „Za sve njih karakteristično je da napadaju osnovne tekovine NOB-a i samoupravnog socijalizma, bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost naroda i narodnosti, ličnosti druga Tita, Savez komunista, itd.“

Još jedna velika afera potresla je Bosnu i Hercegovinu u sedamdesetim godinama. Grupa iz Tuzle je 1975. godine optužena za reakcionarno i nacionalističko djelovanje.¹² „Za neslaganje Pašage Mandžića s politikom bosanskih komunista javnost saznaje 1971. godine, a postupak razračunavanja s njegovim političkim stavovima trajaće naredne četiri godine.“ (Filandra, 1998: 240)

Na sjednici CK SKBiH  koja je održana u februaru 1975. godine, republički sekretar za unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine Mate Andrić istaknuo je da Služba državne bezbjednosti raspolaže podacima o organizovanom i veoma drskom djelovanju grupe iz Tuzle čije su jezgro činili Selimović, Mandžić i Burek, a grupa je optužena i za nacionalizam.¹³

O ovoj aferi nije moguće naći mnogo podataka. Prema dostupnim podacima – tekstu iz omladinskog magazina Naši dani i intervjua koji je 2014. godine Dnevnom avazu dao Braco Mandžić, sin Pašage Mandžić i svega nekoliko članaka i poglavlja knjiga koji tek djelimično obrađuju ovu temu zaključuje se da je riječ o montiranom procesu koji je uslijedio zbog određenih partijskih antagonizama. Mandžić koji je označen kao idejni vođa tzv. tuzlanske grupe koja je optužena za širenje muslimanskog nacionalizma bio je član KPJ još od 1929. godine, jedan od rukovodilaca NOP-a i ugledni Tuzlak koji je u svojoj sredini bio veoma cijenjena ličnost.

Po svemu sudeći, obračun sa Mandžićem je počeo zbog njegovog iznošenja situacije o istočnoj Bosni u prvoj i drugoj godini Drugog svjetskog rata pri čemu je naveo koju su ulogu u strvaranju četničko-partizanskih štabova u ovom dijelu BiH krajem 1941. godine imali Rodoljub Čolaković i Svetozar Vukmanović Tempo. Prema tvrdnjama Mandžićevog sina Brace optužbe na račun njegovog oca se intenziviraju nakon što je 1973. godine stigla ponuda „Dunav-filma“ da Pašaga Mandžić da svoje viđenje ratnih događanja u sjeveroistočnoj Bosni. Rodoljub Čolaković napravio je scenarij za serijal Zapisi iz narodnooslobodilačkog rata i Mandžić je kao politički komesar Šeste proleterske istočnobosanske brigade i revolucionar trebao dati svoj prilog o tom serijalu. „Napisao je da je kao komesar vidio kako partizanski i četnički komandanti skupa gledaju ubijanja nevinih ljudi muslimana i Hrvata na prostorima Olova. Svjedočio je o zločinima u Koraju koji su napali i četnici i partizani, kao i drugim događajima. Zapakovao je izjavu i poslao je u Beograd, a ona mu je ubrzo vraćena u koverti zalijepljenoj trakom, kao neotpakovana. Ta izjava i danas postoji u našim arhivima, ali nikad nije objavljena u javnosti. Ona je bila uzrok da moj otac ne dobije nagradu ZAVNOBiH-a. Cvijetin Mijatović je to obrazložio riječima da je Pašaga svojom izjavom ‘uvrijedio istaknute Srbe Tošu Vujasinovića, Rodoljuba Čolakovića i njega’.¹⁴

Mandžić je umro isti dan kada su ostatku tzv. tuzlanske grupe izricali presudu.

Zanimljivo je da mediji iz SRBiH o ovoj aferi uopšte nisu izvještavali, što je gotovo sigurno bila direktiva koja je došla iz Saveza komunista. Smatralo se da se ovakve događaje treba držati što dalje od javnosti jer bi mogli biti uznemirujući za sve ljude iz BiH bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Afere iz prve polovine osamdesetih godina

Priča o ukazivanju Gospe u Međugorju u ljeto 1981. godine naročito je zaokupila i Savez komunista BiH, ali i medije koji su u ovoj priči vidjeli mogućnost jačanja klerikalizma unutar Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.

Međugorje je do tada bilo malo nerazvijeno mjesto u Hercegovini koje je pripadalo opštini Čitluk. Povodom junskih dešavanja u Međugorju oglasio se tadašnji član Predsjedništva CK SKJ Branko Mikulić, koji iskoristio obilježavanje Dana borca (4.juli) na Tjentištu. Osvrčući se na značaj ovog datuma za jugoslovensko društvo, Mikulić je naglasio  i neke od vodećih problema u bosanskohercegovačkom društvu, uključujući i najnovija dešavanja unutar Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom je kazao: „Šta su sve kleronacionalisti u stanju da čine, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su – kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti – ponovo izmislili svoju ‘gospu’, kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavajući ih ‘žedne preko vode prevesti’, to jest politički izmanipulisati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti.“¹⁵

Dva dana nakon što je objavljen Mikulićev govor s Tjentišta, novinar Oslobođenja Ljubiša Jakšić je dao svoj komentar na pojave klerikalizma unutar svih religijskih zajednica u BiH, pritom navodeći identične primjere za sve vjerske zajednice kao i Branko Mikulić. Ukazanje Gospe u Međugorju je okarakterisao kao politikanski, poguban, nehuman i ponižavajući čin kojim se žele zastrašiti mase kako bi se moglo s njima manipulisati. Kao posebno neljudski čin u ovom slučaju navodi iskorištavanje maloljetne djeca koja su istrenirana bez znanja roditelja. Time su, kako kaže, poniženi osjećaji pravih vjernika i zaključuje da je cilj ovakvog događaja veoma jasan. „Odmah tu, preko puta od mjesta ‘ukazivanja’ ‘gospe’ nalazi se jama u kojoj su našle smrt brojne žrtve ustaškog terora nad srpskim narodom kao i brojni drugi antifašisti, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.“¹⁶

Prema mišljenju Jakšića, djelovanje klerikalista nanosi štetu istinskim vjernicima i poštenim sveštenicima koji su u većini. Pozivajući se na riječi Branka Mikulića, on piše da će se sve uraditi da apsolutna većina ne bude poistovjećena sa otpadnicima iz vlastitih redova, što je neophodno da bi se na taj način onemogućilo raznim sektašima da dogmatski slijepo i neopravdano optužuju poštene vjernike samo zato što su vjernici. „To smo dužni učiniti i zato što najveći broj pravoslavnih, islamskih, katoličkih i drugih sveštenika korektno obavlja svoje dužnosti.“

Poseban osvrt na dešavanja u Međugorju dao je novinar sarajevskog Oslobođenja Mirko Šagolj.¹⁷ Ljudi koji idu da se poklone Gospi koja se tamo navodno ukazala, umjesto Gospe vide ustaške parole i to na svega nekoliko kilometara od mjesta u kojem su ustaše pobile 2. 500 ljudi različitih nacionalnosti, uglavnom komunista i simpatizera Narodno- oslobodilačke borbe, ustvrdio je Šagolj. U članku dalje navodi: Gospa je postala politički faktor uz pomoć kojeg se jača ustaštvo i kleronacionalizam. Postala je i važan ekonomski faktor, vjernici su prevareni, ostavljaju posao i idu u Međugorje ostavljati novac i to u trenutku kada se vodi bitka za ekonomsku stabilizaciju. U Međugorju je, kako tvrdi, ostavljeno dvije milijarde starih dinara, čime je napravljen lak posao, dok vjernici svoj novac stiču mukotrpnim radom.

Šagolj ukazuje na dva problema – manipulisanje djecom i propovijedi fra Joze Zovka, koji je rekao da vjera nije privatna stvar već je ‘ona za koju trebamo trpjeti, moramo je zalijevati krvlju, znojem progona, patnje, nevolja’. Osim Zovka koji drži propovijedi, i mostarski biskup drži slične govore, a na mjestu navodnog ukazanja posjetioci mogu vidjeti ustašku parolu ‘Gospo spasi hrvatski narod, vrati nas u hrvatsku domovinu’:

Glas koncila se oglasio izjavom u kojoj ne osuđuje ove manifestacije već se napadaju novinari ‘ateističkog uvjerenja’ koji svojim pisanjem vrijeđaju vjernike.

Način reagovanja Saveza komunista BiH i bh. medija uvijek je išao istim redoslijedom. Prvo bi SK BiH osudio ovakve pojave, oglasili bi se vodeći politički funkcioneri iz republike i opština, a novinari bi prenosili njihove izjave posebno izdvajajući najzvučnije detalje. Reakcije funkcionera obično su i počinjale i završavale brigom za samoupravno socijalističko društvo koje kleronacionalističke i nacionalističke pojave nikako ne smiju ni na koji način ugroziti.

Veoma bitni su bili i komentari i osvrti novinara povodom ovih dešavanja, koji su pravili diferencijaciju između vjernika i kleronacionalista, pokušavajući time pokazati da njihove kritike nisu usmjerena prema bilo kome samo zato što je pobožan. Poželjno je bilo da i novinar koji će najoštrije osuditi negativne pojave u društvu dolazi iz reda istog naroda od kojeg se te pojave i šire, kao što je u ovom slučaju najoštriji tekst napisao Mirko Šagolj koji je po nacionalnosti Hrvat.

Dvije godine nakon ukazanja Gospe u Međugorju u Bosni i Hercegovini je izbila nova afera nazvana Sarajevski proces, čiji su akteri bili pripadnici organizacije Mladi muslimani.

Anđelić (2005: 70) navodi da je režim 1983. godine osjetio potrebu za montiranim procesom imajući potrebu da pokaže snagu tokom ekonomske krize neposredno nakon Titove smrti. U to vrijeme se u svijetu predviđalo da će u Jugoslaviji izbiti međuetnički sukobi, a naročito u Bosni i Hercegovini.

Grupa je optužena da je djelovala sa pozicije muslimanskog nacionalizma zagovarajući stvaranje ‘etnički čiste’ Bosne i Hercegovine, te je sačinila ‘deklaraciju – program islamizacije Muslimana’ koja je predstavljala osavremenjenu platformu i program nekadašnje ‘terorističke organizacije’ Mladi muslimani.

Suđenje je počelo 18. jula pred Velikim vijećem Okružnog suda u Sarajevu.

Osnovni ciljevi organizovanog neprijateljskog djelovanja ovih nacionalista, pisalo je u Oslobođenju prvog dana suđenja, bila su načela Islamske deklaracije o formiranju Bosne i Hercegovine kao države Muslimana i razbijanju jugoslovenske zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti.

Rajko Danilović, jedan od advokata optuženih (2006:150) napisao je da su novinari koji su izvještavali sa suđenja bili posebno odabrani i da nisu prikrivali neprijateljsko raspoloženje prema optuženima u procesu. Samim tim, njihovi su izvještaji bili identični bez obzira iz koje su redakcije dolazili. Ipak, jednolični proces sa suđenja ovoj grupi, remetio je, kako navodi Danilović, novinar Politike, Borko Gvozdenović čiji su izvještaji odudarali od ostalih. „Gvozdenović je izdržao, koliko me sećanje drži, preko trideset dana suđenja. Bukvalno je morao da beži iz Sarajeva. Zamenjen je lokalnim dopisnikom koji se potpisivao M. Cerić i čiji su izvještaji bili kao i izveštaji svih drugih novinara – kontrolisani i usmeravani.“ (Danilović, 2006: 150)

Poznati sarajevski novinar Hamza Bakšić je u jeku suđenja ovoj grupi objavio tekst u listu Komunist u kojem je naglasio da se u Islamskoj deklaraciji autor obraća narodu, a ne pripadnicima religijske skupine, što će vidjeti oni koji se razumiju u ‘pravopisne finese’. Izetbegović se obraća Muslimana sa velikim slovom M, što označava pripadnike naroda. Bakšić Izetbegovićevu namjeru naziva providnom, jer se na ovaj način želi nadrediti religijski element nacionalnoj pripadnosti i da se uz pomoć toga kler izbori za liderske pozicije unutar nacije. Međutim, ono čemu autor pridaje posebnu pažnju u svom tekstu, jesu upravo tvrdnje koje su navodno upućene svim muslimanima svijeta, u kojima se ističe da je islam zapravo stil života. Ukoliko bi se takva načela primjenila u BiH, jasno je da bi to narušilo tokove socijalističkog samoupravnog društva, s obzirom da su zastupali teze i da vjernici mogu živjeti samo s vjernicima. Tekst je objavljen desetak dana prije izricanja presuda. Komentar autora iz BiH koji je pripadao istoj nacionalnoj skupini kao i optuženi bio je  očekivana reakcija iz Bosne i Hercegovine.

Knjiga Islamska deklaracija autora Alije Izetbegovića koji je osuđen u Sarajevskom procesu izašla je 1970. godine, trinaest godina prije pokretanja procesa. To naravno ostavlja otvoreno pitanje zašto se toliko dugo čekalo na pokretanje ovakvog procesa, što je svakako doprinijelo tvrdnjama da je riječ o montiranom procesu. Ovakvom vrstom suđenja, optužnicama među kojima je bila dosta improvizacija, nedorečenosti i nedovoljno jasno opisanih aktivnosti, Savez komunista je najviše naštetio sebi, dodjeljujući učesnicima ovog procesa statuse mučenika i boraca za pravdu. Posljedice procesa su se vrlo brzo pokazale kada su održani prvi demokratski izbori i kada je većina osuđenih postala politički aktivna i samim tim društveno poželjna. Može se ustvrditi i da je  proces bio odlučujući za status stvaranja kulta ličnosti Alije Izetbegovića među muslimanskim narodom u devedesetim. Izetbegović je među ogromnim dijelom bošnjačke populacije percipiran kao hrabri borac za pravdu koji stoički podnosi optužbe i spreman je žrtvovati slobodu za svoje ideale.

Poslije presude grupi muslimanskih nacionalista, Vojislav Šešelj je optužen jer je u njegovom pisaćem stolu pronađen neobjavljeni rukopis. To je bila taktika komunista, jer je poslije suđenja pripadnicima jedne etničke grupe, trebalo pronaći i krivca iz druge. Šešelj je bio profesor Sarajevskog univerziteta, a odabran je najvjerovatnije jer je uvrijedio vodeće komuniste Pozderca i Miljuša, optužujući ih za plagijat. Šešelj je osuđen 1984. godine na osam godina zatvora, a odslužio je dvije. Poslije toga je otišao iz BiH. (Anđelić, 2005: 71-71)

Afera Fašistički rođendan

Afera nazvana Fašistički rođendan obilježila je početak 1987. godine. Vijest o proslavi fašističkog rođendana u Sarajevu prvo je objavljena u beogradskom dnevnom listu Politici.

Rođendanska zabava je organizovana 13. decembra 1986. godine, a organizatorica je bila tadašnja studentica sarajevskog Filozofskog fakulteta Isidora Bjelica, kćerka uglednog šahovskog majstora Dimitrija Bjelice. Iako se zabava desila krajem 1986. godine, afera nije odmah dospjela u javnost. Prisutni gosti su pravili sendviče sa kukastim krstovima od majoneze, puštani su filmovi i nošene su nacističke odore.

Organizatorica rođendanske zabave Isidora Bjelica¹⁸ ističe da je stalno organizovala tematske zabave, a rođendansku zabavu je željela posvetiti francuskom filozofu Charlesu Fourieru. Međutim, Željko Cvijanović tadašnji student književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu ubijedio je Bjelicu da pređu na temu ‘Njemci, četnici i partizani’, što su ona i Gordana Grozdanić, koja je s njom organizovala rođendan, prihvatile. Bjelica je u intervjuu istaknula da je rođendanska zabava bila pobuna liberalne omladine protiv represije komunističkog režima, koji su oni izjednačavali sa nacističkim. „To vam je jasno i po ljudima koji su tu bili – sve su to liberali. Na zidove smo stavili plakate ‘Dole član 133.’, ‘Dole gej diskriminacija’, ’Dozvolite civilno služenje vojske’. To je bila i moja i namera većine ljudi sa te zabave, međutim kako sam posle saznala dvoje ljudi je već tada radilo za Državnu bezbednost, njihova imena su u knjizi doušnika ‘Čuvari Jugoslavije’. Oni su očigledno bili angažovani da žurka dobije drugu konotaciju da bi se povezala sa slovenačkim pokretom. Pošto sam ja to veče bila gripozna, sve goste sam ‘izbacila’ u 10 sati, što je dovelo do histerije Željka Cvijanovića koji je očigledno bio u dosluhu sa policijom koja je trebala da upadne oko 11 sati i napravi tu izvrnutu verziju. On je to veče došao sa četničkom kokardom, što je za mene bio šok – odakle mu kokarda u ondašnjoj Jugoslaviji? Bilo kako bilo, ja sam sve goste ‘izbacila’ u deset sati, a ja sam ostala sa dvoje prijatelja. Čisteći stan, našla sam ispod klavira kesu sa peskom na kojoj je pisalo ‘pepeo sa Banjice’ koju je verovatno trebalo da nađe policija kao krunski dokaz naše fašističke zadojenosti. Tek tada sam počela da sumnjam da je pored Željka Cvijanovića još dvoje ljudi radilo za Državnu bezbednost.“¹⁹

Sličnu verziju je napisao još jedan od učesnika ove proslave –književnik Aleksandar Hemon koji je rođen u Sarajevu gdje je proveo mladost. U svojoj knjizi Knjiga mojih života navodi da se Isidora dvoumila između „orgija u duhu Fouriera“  i nacističkog koktela kakav se mogao vidjeti u patriotsko prigodnim filmovima u SFRJ. Hemon ne spominje Željka Cvijanovića, ali piše o detaljima sa zabave – kukastim krstovima od majoneze na sendvičima, ritualnom spaljivanju Nietzscheovog Ecce Hommo u WC-u, odjeći koji su nosili prisutni na zabavi, zidnoj „dekoraciji“.

Bjelica navodi da se u narednih osam dana ništa nije dešavalo, da je pripremala demonstracije i peticiju protiv Štafete mladosti, te da je povodom toga privedena na informativni razgovor. „Informativni razgovor je prerastao u jezive pretnje i maltretiranje od osamnaest sati. Islednici su mi pretili pokušavajući da me nateraju da potpišem izjavu da sarađujem sa zapadnim silama i da sam htela srušiti socijalistički sistem. Tada sam prošla i jeziv pretres stana u kojem mi je zaplenjen dnevnik, američka vojna košulja i Ničeove knjige. Posle 18 sati maltretiranja pustili su me kući. U celom isleđivanju nisu se ni bavili ‘naci žurom’, već Štafetom i mojim antisocijalističkim izjavama. Mi smo posle deset dana uz njihovu dozvolu napustili Sarajevo.“

Hemon piše da su ga u narednoj sedmici pozvali da dođe do kancelarije Državne bezbjednosti  gdje su ga dugo islijeđivali.

Beogradski list Politika je 7. januara 1987. godine prvi pisao o rođendanskoj zabavi. Tekst je napisan veoma tendeciozno i iz njega se moglo iščitati da se čitav događaj u Sarajevu krije od javnosti. „Zvanično se još, kao po običaju u sličnim prilikama ćuti, a jedan neprijatan događaj, po pravilu upravo zahvaljujući velu ćutanja kojim je obavijen, počinje da poprima, po svoj prilici, i veće dimenzije no što zaslužuje.“²⁰

Dopisnik Politike iz Sarajeva Muharem Durić napisao je da se događaj odigrao prije nekoliko večeri u samom centru Sarajeva, da su svi prisutni na sebi morali imati nacional-socijalističke crne košulje sa kukastim krstom i da je Politika za cijeli slučaj saznala zahvaljujući pismu grupe studenata koje je stiglo na adresu sarajevske redakcije Politike, te da pretpostavlja da je kopija pisma upućena i drugima. Pismo je navodno poslala grupa studenata koja nije željela doći na zabavu. Durić je naveo da Gradski komitet SSO nije direktno uključen u rasvijetljavanje ovog slučaja, jer je slučaj dospio do Gradskog komiteta SK, te omladinske organizacije nisu glasnije reagovale. Novinar na kraju teksta ističe da studenti koji su poslali pismo zahtijevaju da se imenuju akteri ovog događaja, jer nije sve tako bezazleno kako neki hoće da prikažu. Durićev tekst je i pokrenuo ovu aferu.

Prema tvrdnjama Isidore Bjelice,  tekst koji je objavila Politika obilovao je neistinama.

Uredništvo Oslobođenja je reagovalo nakon dva dana, navodeći detalje sa rođendanske zabave na kojoj su nošene i imitacije kokardi i puštan dokumentarni film o Hitleru i Trećem Rajhu. U takvom dekoru, razrađivana je podrška slovenačkoj omladini koja je pravila ‘incidentnu manifestaciju’ oko ukidanja Štafete i uvođenja služenja ‘civilnog vojnog roka’. Međutim, pojedini gosti na zabavi nisu do kraja prihvatili ovakav plan. Predsjednik GK SK Nenad Guzina je naveo da nisu otkrivena imena sudionika, jer se cijeli slučaj želi rasvijetliti, odnosno želi se proniknuti u uzroke jedne takve pojave. Naglasio je da se niko ne štiti i da će biti odgovornosti. Međutim imena se ne navode zbog dva pola gledanja na cijeli slučaj – od minimiziranja ovog ekscesa, do poziva na linč.²¹

Sutradan su i u Politici i Oslobođenju objavljena imena 19 učesnika maskenbala, kako su mediji nazivali ovaj događaj, i u oba teksta je istaknuto da su četiri učesnika u članstvu Saveza komunista navodeći i njihova imena.²²

Prema riječima Isidore Bjelice, na zabavi je bio 21 gost, ali su dva gosta bili DB-ovci. „Što se tiče ova dva imena, ona nisu pomenuta. Radi se o dva istaknuta bosanska umetnika koji su bili to veče na zabavi, i koji su bili mnogo stariji od nas ostalih. Policija je valjda odlučila da ih zaštiti, a nas da ‘raščereči’. To su bila dva poznata liberala koji bi pokvarili sliku o strašnoj fašističkoj omladini i koji i danas žive u Sarajevu.“

Sarajevsko Oslobođenje se u narednim tekstovima veoma kritički osvrnulo na događaj, naglasivši da je list eksluzivno došao u posjed detalja proslave. Naglašeno je da je fašistički dekor koji je uključivao nacističke zastave, sendviče sa kukastim krstovima napravljene majonezom, dokumentarne filmove koji su prikazivani na videu i pjesme, dekor koji je zasjenio opasnu političku poruku. „Riječ je o pripremama za izvođenje demonstracija u Sarajevu i iskazivanju javne podrške studentskoj omladini Ljubljane kojoj bi se izrazila podrška za ukidanje Titove štafete, za civilno služenje vojnog roka, te na kraju podrška za ukidanje člana 133. Krivičnog zakona SFRJ.“²³

U tekstu je veoma izražen kritički ton koji organizatore optužuje za podršku slovenskim akcijama, ističući da su i studente u Bosni željeli animirati po uzoru na Slovence. Tako je i smišljen plan, navedeno je u tekstu, da se izađe na ulice 20. 12., dakle sedam dana nakon proslave, i da se o tome nikome ne priča. Prema scenariju objavljenom u Oslobođenju, protestna povorka je trebala krenuti sa Filozofskog fakulteta u pravcu Skenderije, gdje bi se pročitao proglas podrške studentima Ljubljane, uz potpisivanje peticije. Pripremljeni su tekstovi za tri parole – jedna na srpskohrvatskom, a dvije na engleskom jeziku: ‘Dajemo podršku SSO Slovenije’, ‘Mora biti više demokratije u državi’ i ‘Treba podržati slovenačku demokratiju’.

Stotinu trideset i šest omladinskih organizacija Univerziteta u Sarajevu, raspravljalo je o političko-bezbjedonosnoj situaciji na UNSA. Razmatrala se i informacija o fašističkom rođendanu u stanu Isidore Bjelice. Odlučeno je da svi učesnici na svojim omladinskim i partijskim sastancima objasne svoje učešće. Svi studenti koji su učestvovali u raspravi tražili su da se i u organizacijama Saveza komunista i javno objavi da su izričito protiv ovakvog djelovanja i da ne žele da se zbog grupe studenata kalja ime drugih studenata, profesora i Sarajevskog univerziteta. Na sastanku OO SK Odsjeka opšte književnosti i bibliotekarstva Filozofskog fakulteta formirano je tzv. Drugarsko vijeće koje je trebalo razmotriti odgovornost svog člana Darka Lukića koji je bio jedan od učesnika ove zabave.²⁴

Konferenciji omladinske organizacije Filozofskog fakulteta se 10. januara obratila i jedna od organizatorica zabave Gordana Grozdanić, koja je tvrdila da nije opterećena nikakvim fašisoidnim idejama i da one za nju predstavljaju ‘mračnjaštvo nad mračnjaštvima.’ Grozdanićeva je navela da njena generacija koja je rođena 1966. godine možda i ne zna šta je fašizam u klasnom, socijalnom, idejnom i političkom smislu ističući da je cilj zabave bio ismijavanje Hitlera, te da je zabava zbog njene i Bjelicine bolesti završena sat vremena prije ponoći, a da su filmovi presnimljeni sa ‘naše’ televizije. Navela je i da se na zabavi razgovaralo i o Štafeti i alternativnim pokretima, ali na demokratski način kakav sugerira ‘naše slobodno, demokratsko, samoupravno, socijalističko društvo’ te da se niko ništa nije dogovarao. Grozdanićeva je pismo završila konstatacijom da bi Savez socijalističke omladine trebao biti otvoreniji za mlade.²⁵

Sutradan je objavljeno pismo Isidore Bjelice. I ona je kao i njena prijateljica uputila pismo Konferenciji omladinske organizacije Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U pismu je Bjelica tvrdila da je takvu rođendansku zabavu napravila povedena ‘svojom sklonošću ka egzibicionizmu’. Na kraju pisma je stajalo – ‘Nisam fašista ni neprijatelj svoje zemlje. Niti sam to bila, niti ću to biti.’²⁶

Međutim, Isidora Bjelica je u razgovoru naglasila da ona nije pisala to pismo, već njena majka i to bez njenog znanja. „Zbog tog pisma sam dobila nervni slom, ona je prosto uništila sav onaj prkos i ponos u meni, tvrdeći da je to morala da uradi da bi me spasila zatvora. Taj dan mi je bio gori od onih 18 sati isleđivanja.“

Darko Lukić je na sastanku formiranog Drugarskog vijeća OO SK Odsjeka opšte književnosti i bibliotekarstva isključen iz Saveza komunista. Sastanku su prisustvovali i studenti druge godine koji su i ranije bojkotovali nastavu napuštajući učionicu kada bi se neko od učesnika zabave pojavio zahtijevajući da se sudionici isključe i iz nastave.²⁷

U razgovoru s novinarima, predsjednica GK SSO Sarajevo Jagoda Lučić kategorički je ustvrdila da se inicijative koje su dolazile iz Slovenije, ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa fašističkim ekscesom, kao što se ne može tvrditi i da je fašisoidna proslava samo dekor za organizovanje demonstracija.²⁸

Predsjedništvo CK SKJ je u pripremi sjednice o idejnim kretanjima u društvu, 21. januara 1987. godine obavilo razgovore sa petnaest mladih ljudi. Asim Metiljević iz Bosne i Hercegovine, koji je bio prisutan na sastanku, naglasio je da se u omladinskim časopisima Jugoslavije afirmiše građanska ideologija. U isto vrijeme, omladinska organizacija ne može da se izbori da brani socijalističke ideje od tih medija koje sama finansira. Metiljević je kao primjer naveo posljednji uvodnik NON-a u kojem je navedeno da se rođendanska zabava u Sarajevu naglašava kao logična reakcija na totalitarizam koji navodno postoji u Bosni i Hercegovini.²⁹

Slučaj je završen 30. januara 1987. godine. Gradski komitet SK BiH usvojio je informaciju o aktivnostima u organizaciji Saveza komunista na Sarajevskom univerzitetu i saopštenje za štampu. Naglašeno je da nije riječ o homogenoj grupi, jer među njima ima i članova Saveza komunista.³⁰

Bjelica ističe da navodno pismo studenata kojim je i započela medijska afera nikada nije postojalo. „To je potpuna izmišljotina. Ne znam ko je smišljao te gluposti, ali valjalo je napraviti nekakvu dramaturgiju.“³¹

Fašistički rođendan je u poslijeratnoj bh. javnosti poprimio brojne konotacije. Od samog nagađanja ko je bio prisutan, čija su se imena nalazila na spisku, tako da se na momente činilo da su sve javne ličnosti koje su priželjivale demokratizaciju tadašnjeg društva i rušenje komunističkog poretka bile prisutne na tom događaju, koji se u dijelu javnosti počeo prikazivati kao neka vrsta subverzije represivnom političkom sistemu. Dio javnosti i dan danas o poznatim učesniima govori kao o prikrivenim fašistima koji su sve uradili svjesno iskazujući na taj način svoje fašističke tendencije. Potpuno je jasno da se radilo o mladalačkoj gluposti dokone sarajevske omladine koja je pokušavala pronaći zabavu. Hemon u svojoj knjizi Isidoru Bjelicu naziva fašistom, pozivajući se na njenu aferu s vođom grupe srpskih doborovoljaca pri tom aludirajući na Dragoslava Bokana i knjigu koju je napisala senzacionalnog naslova Verenica ratnog zločinca i karakterišući Beograd iz devedesetih godina kao plodno tlo za širenje fašističke ideologije.  Hemon se pita da li se ideja o fašističkom rođendanu začela u fašističkom djelu njene ličnosti, pri čemu je on samo bio pijun u njenom šahovskom mjuziklu. Bez obzira na burni život Isidore Bjelice i kontroverzne dijelove iz njene biografije, Isidora Bjelica je po mom sudu bila ekstravagantna ličnost koja je patila da je u centru pažnje i u centru skandala, smatajući to svojim životnim stilom. Više da bi bila tema svakodnevnih razgovora, nego da bi tim manifestacijama promovisala  neku svoju ideologiju, jer su joj ideje često bile u suprotnosti jedna s drugom. Olako dodijeljivanje etikete fašiste postala je gotovo svakodnevna pojava u nekadašnjim jugoslovenskim društvima, a Hemon je dodijelivši ovu etiketu Isidori pokušao skinuti krivicu koju vjerovatno osjeća jer se njegovo ime pominje pri svakom evociranju ovog događaja, koji je bio ništa drugo do dio Isidorine kontroverzne scenografije, a od kojeg su tadašnje bh. vlasti napravile slučaj u želji za pravdanjem i dokazivanjem da u BiH nema nikakvih društveno- retrogradnih pojava za koje su često bili optuživani.

Literatura:

1. Anđelić, N. (2005). Bosna i Hercegovina između Tita i rata. Beograd: Samizdat B92
2. Čalić. M.Ž. (2013). Istorija Jugoslavije u 20. veku. Beograd: Clio
3. Ćerić, S. (1968). Muslimani srpskohrvatskog jezika. Sarajevo:Svjetlost
4. Danilović, R. (2006). Sarajevski proces 1983. Tuzla: Bosanska riječ
5. Džaja, M.S. (2004). Politička realnost jugoslovenstva (1918-1991) S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo-Zagreb: Svjetlo riječi
6. Filandra, Š. (1998). Bošnjačka politika u XX vijeku. Saajevo:Sejtarija
7. Hemon, A. (2014). Knjiga mojih života. Sarajevo: Buybook
8. Jović, D. (2003). Jugoslavija – država koja je odumrla: uspon, kriza i pad Četvrte Jugoslavije. Beograd:Samizdat B92
9. Kurspahić, K. (2003). Zločin u 19 i 30: Balkanski mediji u ratu i u miru. Sarajevo: Mediacentar Sarajevo i SEEMO
10. Malcolm, N. (2011). Bosna: kratka povijest. Sarajevo:Buybook

Dokumenti:

1. CK SK BiH Centar za informacije, analize i dokumentaciju: Informacija o reagovanju članstva Saveza komunista, radnih ljudi i građana na okupaciju Čehoslovačke Socijalističke Republike, o političkoj aktivnosti Saveza komunista i o nekim neprijateljskim komentarima i istupima (naznaka: Samo za ličnu upotrebu), 29. 8. 1968. godine
2. Dokument: Centar SDB Tuzla Izvještaj o radu grupe SFB na području Semberije, 18.6.1973.
3. Izlaganje Mate Andrića, republičkog sekretara za unutrašnje poslove SRBiH na proširenoj sjednici Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKBiH održanoj 14.02.1974. godine
4. Izvršni komitet Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine: Informacija o antisocijalističkom i antisamoupravnom neprijateljskom djelovanju grupe u Tuzli (napomena: strogo povjerljivo, podliježe vraćanju, broj 392, februar 1975. godine
5. Tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, dostupan na:
6. Tekst Predloga za razmišljanje dostupan na: http://www.cirilica-beograd.rs/

Ostalo:

Odabrani članci iz dnevnih listova Oslobođenje, Politika i Dnevni avaz

(U sljedećem nastavku: Afera Agrokomerc)

foto: slikemogdetinjstva.files.wordpress.com

Autor: noviplamen.net