Behzad Čirkin: Fortinbrasova oslobodilačka sr**a

Za istorijsku osudu i ljudsko suočavanje sa zlom jesu i sva zlodjela koja su činjena i u ime samog “antifašizma”, jer, bratci dragi i još draže mi sestrice, nije nikako ljudski sopstveno zlo braniti dešavanjem tuđega zla kojega smo mogli spriječiti daleko prije dešavanja Fortinbrasovih koračnica i sve sotonističke pomame koje su joj predhodile.

Autor: Impuls

U sranjima takozvanih velikih politika uvijek stradaju takozvani mali ljudi.

Ja jesam antifašista, ali dosta od onoga što se činilo i u ime samog antifašizma se kosi sa elementarnim normama poznatih mi humanih kodeksa istorije ljudske civilizacije.

U Drugom svjetskom ratu su anonimni luzeri sticajem životnih okolnosti dignuti na pijedestal ravan nadnaravnim moćima, pa su se kao “mali olimpski bogovi” poigravali sa “sitnim ljudskim životima”.

Zločini nad drugima i drugačijima tokom Drugog svjetskoga rata

U kontekstu velikih “narodskih dešavanja” u jaram narodnih čobana je kao prvo upregnut sam narod u čije se ime i pokreće mašinerija “nebeskoga prosvjećenja”, a zatim se od te nehumano kolektivizirane mase tvori ubilačka mašinerija ka drugima i drugačijima da bi se napravio “životni prostor nebeskom narodu”.

Autodestrukcija te ubilačke mašinerije nije odmah prepoznatljiva, ona na mnoge djeluje kao opijum, a na one misleće svojom glavom djeluje samoubilački odmah na početku ili tokom samog operativnog trajanja takvog monstruoznog pogona koji se gebelsovski farba u boje “prosperiteta i napretka čovječanstva”.

Nužnost otpora ljudskoj destrukciji je stalna

Zadnjem činu te opšte tragedije prethodi prijelomni momenat spoznaje da i “oni odozdo i niže vrijedni” i te kako imaju moć uzvratiti udarac, a okončanje svakog cikličnog kruga sveukupne dehumanizirajuće istorije ima unaprijed zadati kosmičko-moralni udar na sam izvor tog i takvog segmentirajućeg opšteg zla razvoja ljudske civilizacije.

U takvim istorijskim procesima nedvojbeno stradaju i bezbroj nevinih, onih koji nisu imali niti snage niti moći odoljeti toj sotonističkoj pandemiji.

O čemu je ovdje riječ?

Prije okončanja Drugog svjetskog rata, prije tragedija Hirošime i Nagasakija, pod naletima avio-bombi antifašističkog saveza masovno su stradali civili u mnogim ondašnjim njemačkim gradovima.

Najistaknutiji u tome jeste grad Dresden u kojemu je u tri februarska dana 1945. godine stradalo skoro 25.000 civila kroz ognjenu oluju prouzrokovanu zapaljivim bombama koje su bacali saveznički avioni.

U razrušenom Dresdenu su leševe stradalih civila spaljivali na otvorenom

“Ja moram da budem surov da bih dobar bio”, kaže Hamlet u trećem činu poznate Šekspirove tragedije u kojoj je Hamlet oličenje današnjeg intelektualnog prenemaganja i neodlučnosti u nužnosti suprotstavljanja nadolazećem zlu ljudskoj civilizaciji.

I današnji Hamleti “mudro šute” čekajući rješavanje problema u sopstvenoj zemlji kroz odluke moćnih “izvana”, poput šekspirovog intelektualno neodlučnog Hamleta koji je tek po svršetku krvave danske tragedije umirući dočekao koračnicu Fortinbrasove vojske koja je iz Britanije došla da unese “stanje mira” u Hamletovu i domovinu i otadžbinu i djedovinu.

A Hamlet je unaprijed vidio i metafizički osjetio nadolazeće zlo kojeg je nijemo posmatrao kako raste do mjere kada njegova sopstvena snaga nije dorasla da tom zlu pruži jasan otpor, pa cijelo vrijeme ove Šekispirove tragedije taktizira izvlačeći se na raznorazne mudronosne mudrosernice u kojima mu stradaju i najmiliji, a na kraju i on sam.

Mit o neuništivoj moći carske imperije okončana je sa dvije atomske bombe

Za osudu su dosadašnje Hirošime i dosadašnji Nagasakiji, za osudu su svi dosadašnji Dresdeni i Hamburzi, za osudu jesu, naravno i moralno imperativno, i svi ljudski holokausti i gulazi i sva nametanja supermoći nebeskih naroda i ideologija u svojoj novijoj istoriji u kojoj ni od Hamletovih vremena nismo haman ništa naučili.

Za istorijsku osudu i ljudsko suočenje sa zlom jeste svaki atak na ljudski rod na osnovu predodžbi o drugom i drugačijem čemu jeste temelj mitomanski podložak o sopstvenoj neprikosnovenoj “nebesnosti”.

Za istorijsku osudu i ljudsko suočavanje sa zlom jesu i sva zlodjela koja su činjena i u ime samog “antifašizma”, jer, bratci dragi i još draže mi sestrice, nije nikako ljudski sopstveno zlo braniti dešavanjem tuđega zla kojega smo mogli spriječiti daleko prije dešavanja Fortinbrasovih koračnica i sve sotonističke pomame koje su joj predhodile.

Današnja Njemačka vrijedi kao privredna supersila savremenog Čovječanstva, kao ključ savremene Evrope kojoj je prethodila ona njemačka misao prije velikog moralnog sunovrata, ona i Kanta i Hegela i Fojerbaha i Getea i Šilera i Hajnea i Betovenova i…, da ne nabrajam dalje…

Povratak tim svojim izvornim vrijednostima Njemačka je neopsorno zaslužila prije svega kroz proces denacifikacije i sopstvenog suočavanja sa sopstvenim zlom koje je Čovječanstvu činjeno “u ime naroda”.

Ta i takva Njemačka treba poslužiti svima nama kao veliki istorijsko-moralni nauk.

Da se suočimo sa samima sobom i svim našim “nebeskim” nebulozama.

U Prijedoru je kroz etničko čišćenje 1992. godine ubijeno preko 3000 civila od čega 102 djece

Prije konačnoga mraka koji je logična putanja aktuelnih nam etnofašističkih hodova kojima je svaki ovovremeni Hamlet nedovoljna karika da nam spriječi umarširanje Fortinbrasa u ogoljenu nam i sprženu nam zemlju u čemu je i sam narod samo sopstveno sjećanje na sopstvene mogućnosti koje su nestale u nebeskom sindromu što vodi u totalnu destrukciju.

Ne trebaju našim prostorima nikakvi novi partizani niti novi Nijemci, rat je ogromno zlo u kojemu uvijek stradaju ljudi, ovako ili onako, a sve ostalo jeste samo i jedino do nas.

U pamet nam!!!
SLOBODA NARODU!!!

Fortinbras:

Ta gomila mrtvaca vapije:
“Umorstvo!” Jao, smrti ohola,
O – kakvu li si gozbu spremila
U svojoj ćeliji vjekovitoj,
Te krvavim si jednim udarcem
Oborila tolike knezove?

(Posmrtna koračnica; odlaze, odnoseći tjelesa, nakon čega se čuje gruvanje topova.)