fbpx

U državi u kojoj je ženama zabranjeno doći na nogometnu utakmicu, ovaj sport je sve popularniji među djevojkama; djelomično zahvaljujući jednoj iranskoj Amerikanki.

fudbal

Katayoun Khosrowyar tranerica je iranske reprezentacije djevojaka do 14 godina (Foto: NEWSHA TAVAKOLIAN/MAGNUM FOR THE WALL STREET JOURN)

U državi u kojoj je ženama zabranjeno doći na nogometnu utakmicu, ovaj sport je sve popularniji među djevojkama; djelomično zahvaljujući jednoj iranskoj Amerikanki.

Žene i ženski sportovi se u Islamskoj Republici Iranu još uvijek suočavaju sa snažnim otporom. Zagovaratelji najkonzervativnijih stavova koje podržavaju najviši politički krugovi u vladi, protive se čak i tome da žene gledaju najpopularniji sport u zemlji, a kamoli da ga igraju u javnosti.

Međutim, u pozadini se odvija nešto poput tihe ženske nogometne revolucije, a jedna od predvodnica te revolucije je iranska Amerikanka, piše Bill Spindle za The Wall Street Journal.

Katayoun Khosrowyar, kojoj je sada 27 godina, doselila se u Iran sa 17. Bila je kapetanica iranske ženske nogometne reprezentacije, preživjela je bitku za nošenje hijaba na terenu i prošle je godine evakuirala tim mladih Iranki iz potresom zahvaćenog Nepala.

Khosrowyar – za prijatelje i obožavatelje Kat – sada je članica nadzornog odbora državnog nogometnog saveza i uz to je trenerica državne reprezentacije djevojaka do 14 godina. Dok se državna ženska nogometna reprezentacija bori za mjesto u vrhu međunarodne konkurencije i trenutno je u procesu ponovne uspostave, nogomet je sve popularniji sport među mladim djevojkama. Prema podacima nogometnog saveza, danas četiri tisuće iranskih djevojaka i žena igra nogomet u ligama – u odnosu na 2005. godinu kada nije postojala niti jedna liga.

"Najveći izazov s kojim smo suočene nedostatak je trenera/ica. Khosrowyar je jedina, ali pred njom je blistava budućnost", kaže Elahe Arabameri koja je nedavno postala glavna voditeljica programa ženskog nogometa u Iranu.

Khosrowyar i Arabameri se nadaju da će nuklearni sporazum koji je nedavno postignut između Irana i šest svjetskih velesila, ponovno otvoriti Iran prema svijetu i ženske sportove uvesti u novu eru koja vodi prema inozemnim sponzorstvima i suradnjama u europskim, a možda čak i u američkim nogometnim programima.

Bio bi to svijet mnogo drugačiji od današnjeg Irana, u kojem je ženama zabranjeno prisustvovati na nogometnim utakmicama.

"U cijelom Teheranu ima možda i tisuću žena koje žele ići na nogometne utakmice. Javnost se tome jednostavno protivi", kaže Hamid Reza Taraghi, savjetnica iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Khameneija.

Nakon što je islamska revolucija u Iranu 1979. godine svrgnula s vlasti šaha sekularnih svjetonazora, nova klerikalna vlast praktički je ukinula ženske sportove.

Više od dvadeset godina streljaštvo je bilo jedini međunarodni sport u kojemu su se Iranke mogle natjecati na međunarodnoj razini. Taj sport je bio dopušten jer su ga žene mogle izvoditi individualno i potpuno pokrivene, uključujući hijab – kao što se od žena i zahtijeva u javnosti. Iz sličnih razloga popularan je postao i taekwondo.

Nogomet je ostao zabranjen, no neke su se žene počele baviti futsalom, igrom koja je slična nogometu, ali se igra u zatvorenom prostoru. Početkom 2000-ih polako su se počeli širiti ženski futsalski klubovi.

Godine 2005. Jordan je pozvao iransku žensku nogometnu reprezentaciju da sudjeluje na ženskom nogometnom kupu Nogometne konfederacije zapadne Azije. Bio je to ogroman poticaj za ženski sport i po futsalskim klubovima je krenuo lov na talente.

Tamo je i otkrivena Khosrowyar, koja je u tom trenutku tek bila doputovala iz Amerike.

Kao srednjoškolka, Khosrowyar je iz Oklahome doputovala u Iran u posjet rođacima. Topao doček koji joj je na aerodromu u Teheranu u četiri sata u jutro priredila obitelj, od kojih neke članove nikada nije ni upoznala, bio je dodatni poticaj da ostane.

Nije govorila farsi, ali je zato igrala nogomet. Zahvaljujući majčinoj prijateljici pronašla je futsalski klub i ubrzo nakon toga iskoristila priliku da uđe u iransku nogometnu reprezentaciju, postavši tako sa 17 godina najmlađom članicom tima.

Iako su trenirale samo dva mjeseca, iranski je tim osvojio drugo mjesto na Azijskim igrama. Vlada je godinu dana kasnije formirala službeni program za mlade žene.

"Jednostavno je sve krenulo. Sve se širilo usmenom predajom, putem novina i intervjua u časopisima", rekla je Khosrowyar, koja je 2008. godine postala kapetanicom reprezentacije.

No jedan je značajan element dolazio mnogo sporije – televizija. Televizijske emisije su isprva, budući da su sve pod državnom kontrolom, izbjegavale prikazivanje snimki i fotografija na kojima žene igraju nogomet, čak i ako su bile u posebnim dresovima u kojima su mogle potpuno prekriti kosu. Ali postepeno su se u emisijama o sportu počele pojavljivati kratke snimke.

Pokrivala za glavu koja bi vlada smatrala dovoljno islamskima dugo su predstavljala izazov. Iako su žene u iranskom timu na gostovanjima uvijek nosile posebne dresove koji prekrivaju cijelo tijelo, mnogi inozemni timovi odbijali su igrati u Iranu jer se od igračica zahtijevalo da na terenu nose pokrivala za glavu.

"U cijelom Teheranu možda je tisuću žena koje žele ići na nogometne utakmice. Javnost se tome jednostavno protivi", istaknula je Hamid Reza Taraghi, savjetnica iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Khameneija

Iranski program za žene pronašao je način da zaobiđe taj problem kada je vlada dopustila da se domaće utakmice održavaju na posebnom stadionu namijenjenom armenskoj zajednici iranskih katolika. Vlada je već ranije toj zajednici dopustila korištenje terena bez inzistiranja na tome da žene pokrivaju kosu. Kad se igralo na tom terenu, Iranke su nosile pokrivala za kosu, a gostujući timovi nisu.

Pokrivanje glave postalo je još veći problem kada je tim želio sudjelovati na Olimpijskim igrama 2012. godine. Međunarodna organizacija nogometnih stručnjaka zabranila je timu nošenje posebnog dresa s pokrivalom za glavu. Tim je bio diskvalificiran u lipnju 2011. godine kada su nogometašice odbile odustati od nošenja svojih dresova na utakmici u Jordanu.

"Sve smo plakale u svlačionici. Bilo je strašno", prokomentirala je Khosrowyar koja se vratila u tim nakon što je diplomirala na kemijskom fakultetu.

No, zabrana je galvanizirala javnost u potpori ženskom nogometu u Iranu izazvavši gomilu publiciteta, uključujući i televizijsko prikazivanje snimki žena koje igraju nogomet. Tadašnji konzervativni predsjednik Mahmoud Ahmadinejad prihvatio je val populizma i podržao ideju.

"Došlo je do ogromnog pomaka. Do tog trenutka mnogo ljudi nije znalo za nas", naglasila je Khosrowyar.

Iran je protestirao i međunarodna nogometna organizacija na kraju je došla do kompromisa zahvaljujući kojemu je Irankama bilo dopušteno igrati pokrivene glave.

Danas Khosrowyar trenira prvu nogometnu reprezentaciju djevojaka do 14 godina. Kada je u travnju potres poharao Nepal, bila je u Kathmanduu i u trenutku potresa držala je u svlačionici igračicama poticajni govor prije igre. Khosrowyar je morala istjerati tim van na teren kako bi ih zaštitila, a u iduća 24 sata učinila je sve kako bi ih dopremila na aerodrom i vratila kući.

"Shvatila sam da će, ako ja budem izgledala preplašeno i one biti preplašene, a ako ću ja izgledati samouvjereno i one će biti samouvjerene", tada je zaključila Khosrowyar.

Arabameri, nova predsjednica iranskog ženskog nogometnog saveza, prokomentirala je da je to za tîm bilo vrlo potresno iskustvo. Ali istovremeno je istaknula i činjenicu da će, kao i mnoge nedaće s kojim su se suočili i Khosrowyar i ženski nogomet, to samo ojačati ovaj sport.

 

Prevela i prilagodila Petra Kos

Izvor: The Wall Street Journal, Bill Spindle

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU