fbpx

ženski sport

 Olimpijske igre u Stockholmu 1912. (Belle Moore, Jennie Fletcher, Annie Speirs i Irene Steer). Foto: Wikipedia

Premda se organizatori Olimpijskih igara trude predstaviti ih kao apolitični događaj, Igre ipak odražavaju ideale elita koje sudjeluju u njihovoj organizaciji, što dobro pokazuje sljedeći isječak iz knjige Julesa Boykoffa Igre moći: Politička povijest Olimpijade (Verso Books). 

Početkom 20. stoljeća, Međunarodni olimpijski odbor (IOC) ženama je dozvoljavao sudjelovanje u tek par disciplina. Tek 22 žene sudjelovale su u Olimpijskim igrama 1900. godine. No kako su u tom razdoblju žene diljem svijeta počele ostvarivati politička prava, uključujući pravo glasa, članovi IOC-a su započeli planirati ekspanziju ženskog sudjelovanja. Ipak, tadašnji predsjednik IOC-a Baron Perre de Coubertin se protivio tome, te je nakon OI u Stockholmu 1912. zaključeno kako bi Igre sa ženama bile “nepraktične, nezanimljive, neestetske i neprikladne.”

Na OI u Amsterdamu 1928. prvi put je sudjelovao veći broj žena – njih gotovo 300, uglavnom u atletskim disciplinama. No nakon igara, IOC je zaključio da je trčanje na 800 metara preopasno za žene. Naime, nakon završetka utrke sudionici bi se bacili na teren kako bi povratili snagu. Anti-feministi su stoga zaključili da su žene previše osjetljive kako bi trčale tolike daljine, što je rezultiralo time da se žene isključilo iz trke na 800 metara sve do OI u 1960. u Rimu.

U ime pobune protiv odluke IOC-a, žene i njihovi podupiratelji same su organizirale svoje igre temeljene na principu ravnopravnosti. Nažalost, taj čin pobune gotovo je zaboravljen.

Alice Milliat, francuska sportašica i aktivistkinja, je 31 listopada 1921. osnovala Fédération Sportive Féminine Internationale (FSFI), potaknuta isključenjem žena iz OI. Na prvom sastanku FSFI-ja, izglasano je pokretanje Ženskih OI kao alternative androcentričnim OI. Održana su ukupno četiri događanja – 1922. u Parizu, 1926. u Gothenbrgu, 1930. u Pragu te 1934. u Londonu. Većina je sudionica dolazila iz Sjeverne Amerike, Zapadne Europe i Japana.

Prve Ženske OI pokazale su se uspješnima – preko 20 000 ljudi pratilo je natjecanja u 11 disciplina sportašica iz pet zemalja (UK, Čehoslovačka, Francuska, Švicarska i SAD). Kako je izvjestio New York Times, igres su “bile značajne za razvoj sportašica u svim vrstama natjecanja koja odgovaraju njihovom spolu. Ostvarile su izvanredan napredak te su gotovo preko noći zauzele važno mjesto u svijetu sporta.

Četiri godine kasnije, igre su preimenovane u Ženske svjetske igre te su također trajale jedan dan – no ovaj put sa sudionicama iz osam zemalja. U Pragu 1930. natjecanje je trajalo tri dana te okupilo preko 200 sportašica iz 17 zemalja. U četvrtim Igrama sudjelovale su sportašice iz 19 zemalja, a pored atletike dodana je i košarka.

Paralelno tome, članstvo u FSFI je raslo – 1936. grupa je imala 30 zemalja članica, no kako tvrde Mary H. Leigh i Thérèse M. Bonin: “Bez obzira na njihovu odlučnost i njihove argumente, žene nisu mogle stići daleko bez potpore muškaraca u sportu. Međunarodni atletski savez (IAAF) je s vremenom preuzeo kontrolu nad ženskim atletskim disciplinama i uključio ih u Olimpijske igre. Ispunivši svou svrhu i učinivši presedan u svijetu sporta, FSFI je ugašen 1936.

S druge strane, tradicionalisti su se i dalje protivili uključivanju žena u OI. Neki od njih su se nastojali prikazati progresivnima, npr. Frederick Rand Rogers, šef Odjela za zdravlje i tjelesni odgoj države New York, koji je zastupao stav “više, a ne manje, no prave vrste.” Naime, zagovarao je “manje naporne” sportove za žene te se protivio njihovom sudjelovanju na OI 1932. Slično tome, Avery Brundage, službenik Olimpijskih igara u SAD-u i šef Amaterskog atletskog saveza, otvoreno je iskazivao svoj skepticizam prema ženama u sportu. U pismu iz 1957. je napisao: “Mnogi i dalje smatraju kako bi ženske discipline trebale biti isključene iz Igara, no ta je grupa sada u manjini. Međutim, i dalje postoji otpor prema disciplinama koje nisu istinski ženstvene, poput bacanja kugle, ili prema onima koje su prenaporne za suprotan spol, poput trčanja.”

Mediji su znali biti i okrutniji. Arthur Daley je 1953. u New York Timesu napisao kako bi potpuno isključio žene iz OI: “Nema ničega ženstvenog niti očaravajućem u ženi sa znojnim čelom, što je rezultat grotesknih kretnji u događanju posve neprikladnom za žensko tijelo. … Svaki pristojni školarac može postići bolje rezultate u odnosu na žensku prvakinju. … Grci su znali što čine kad su izumili Olimpijske igre. … Ne samo što se dame nisu smjele natjecati, nisu smjele ni promatrati.” Nastavio je: “No nemojte me krivo shvatiti. Žene su divne. No kada ta divna bića bacaju disk ili kuglu – pa to čini nešto muškarcu. A to nije ljubav, stari moj.”

Prevela i prilagodila: Karmen Došen - VoxFeminae

Izvor: Bitch Media

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU