fbpx

Razumljivo je zašto su ljudi frustrirani. Uobičajeni marš od točke A do točke B, jednodnevni štrajk, beskrajni sastanci na kojima ne dolazi do ikakvog pomaka

socialism112215

'Bavljenje politikom na drugačiji način' je ogromna prijevara.

Dakle, na posljednjem sastanku Momentum-a u sjevernom Londonu kojem sam prisustvovala, imala sam nesreću da prosjedim kroz beskrajnu paradu sranja. To jest, kroz stalno inzistiranje na ideji da se trebamo na drugačiji način baviti politikom- nitko nije posve siguran što to točno podrazumijeva, ali kao što je jedna osoba komentirala "trebamo isplesti pokrivač za Jeremyja Corbyna".
O bože ne.

Taj poriv ka traženju nove alternative nije toliko nov i prisutan je barem proteklih nekoliko godina. Sjećam se kako sam sjedila na Occupy Stock Exchange-u davnih dana, gledajući hipije/evke kako šalju 'vibracijske valove' u smjeru parlamenta kako bi doslovno zatresli cigle i natjerali zgradu da se sruši. Da je zaista uspjelo bilo bi to super za njih, s obzirom na to da je ideja poprilično inovativna. No ipak, na svačije iznenađenje, nije im uspjelo. Možda zbog nesklada u nečijim čakrama.

Razumljivo je zašto su ljudi frustrirani. Uobičajeni marš od točke A do točke B, jednodnevni štrajk, beskrajni sastanci na kojima ne dolazi do ikakvog pomaka, sveprisutni trijumfalizam nakon svakog usranog prosvjeda i fetišizacija akcije (obično od strane nekog člana/ice Socijalističke radničke stranke u hlačama od samta i bljedunjave kože koji/a zahtjeva da 'izađemo na ulice' ili pak nekog anarhista koji zaluđen vlastitim mačizmom i buntovništvom pali kante za smeće) bacili su u krizu britansku ljevicu; ishod čega su na stotine razočaranih bivših trockista/kinja i anarhista/kinja s bože-mi-pomozi zbunjujućom politikom koji vrludaju naokolo prateći svaki pokret koji izvire iz toksične i trule zemlje. Pogotovo ako spomenuti pokret naizgled nudi alternativu njihovoj trockističkoj prošlosti.

Nisu marksizam ili komunistička politika ti koje treba kriviti za intelektualno zakinute trockističke kultove, ili ih bar ne treba u potpunosti kriviti; zapravo, većina trockista/kinja unutar britanske ljevice ima vrlo ograničeno razumijevanje komunističke politike zbog nedostatka specijalizacije i političkog obrazovanja unutar tih skupina. To naravno nije slučajnost. Fokusirajući se samo na funkcionalne dužnosti svojih članova/ica, a ne i na njihovo razumijevanje ljevičarskog diskursa, ove skupine stvorile su voljne podanike/ce koji/e bez preispitivanja ispunjavaju volju svojih manipulativnih i egocentričnih vođa. U anarhističkim skupinama, iako ne postoji formalna struktura, obično onaj najmuževniji, najglasniji, najneotesaniji i najbezobrazniji postaje de facto vođa, usprkos tome što njegova pozicija nije 'zacementirana' unutar stranačke strukture.

Kao rezultat, metode 'bavljenja politikom na drugačiji način' zapravo se vrlo malo razlikuju od taktika koje primjenjuju trockističke skupine: dovoljno je samo pogledati katastrofu vrijednu podsmjeha zvanu Left Unity, njezine brojne frakcije koje podmuklo pokušavaju nadmašiti jedne druge, nesposobno vodstvo i određene članove/ice koji/e zazorno odbacuju Worker's Power i Communist Platform što samo pokazuje da stvari ostaju praktički iste. Isto je sa svim trockistima/kinjama općenito, bili/e oni naklonjeni/e određenoj sekti ili ne.

Naravno, nije sve samo pitanje taktike. Utjecaj liberalističke intersekcionalnosti i radikalnog feminizma, koji i jedan i drugi, po mom mišljenju, čini se, zapravo preziru žene i njihovu autonomiju gotovo jednako kao i neki od starih sindikalista, imao je vrlo negativan učinak. Umjesto solidarnosti, sada je tu izolacionizam. Umjesto da te napada radnik/ca ili stranačka izborna komisija, sad te napada student/ica iz srednje klase koji/a misli da će farbanjem kose povećati svoj radikalni potencijal i bit ćeš prozvan/a čak i ako nisi učinio/la ništa problematično. To se čak proširilo i izvan sitnih, izoliranih i nevažnih ljevičarskih mjehurića studentskih saveza. Na zadnjoj konferenciji organizacije Left Unity odlučili/e su tražiti da laburisti/ce učine svoje sastanke otvorenima, iako to već jest dio laburističkog programa. Svaki pokušaj da se to istakne dočekan je optužbama za 'ableism'.

To je naprosto sramotno, i da budem iskrena, treba nas kolektivno biti sram toga što smo postali.
Svi smo savršeno svjesni toga kako se neki muški ljevičari, obično poprilično otuđeni muškarci koji posjeduju socijalne vještine trinaestogodišnjaka (osim što ih je manje sram seksa), ponašaju. No, ustajanje usred sastanka i urlanje nečeg poput: "Daj ženi da priča!" kada ni jedna žena ne drži ruku u zraku, neće magično transformirati ljevicu kao dio društva. Zanimljivo je da često oni najpobožniji, intersekcionalni, bolji-sam-od-tebe tipovi obično to sve rade kako bi zlostavljali, prekinuli debatu ili pak nešto gore. Gledajući imploziju intersekcionalnih 'sigurnih prostora', dok napastuju jedni druge i prozivaju jedni druge u nepostojanje, i činjenicu da su mnoge od njih vlastite politike odvele u ideološki slijepe ulice, čini se da nekvalitetno dno dna politike identiteta također ne predstavlja alternativu.

Još jedan argument za 'bavljenje politikom na drugačiji način' je taj da će privući radničku klasu i mlade ljude koje bi odbili dosadni sastanci i debate. Što samo pokazuje koliko ti ljudi nisu u toku budući da misle da će pletenje pokrivača s licem Jeremy Corbina privući 'klince'. Naravno, i ja bih bila više zainteresirana za to da se pojavim na nekom ljevičarskom zbivanju kada bi dijelili/e besplatnu MDMA-u i imali/e dvorac na napuhavanje. Ali, ono što strogi/e, obješeni/e trockisti/kinje i bivši trockisti/kinje na sastancima Momentum-a ne znaju jest da su mladi ljudi potpuno svjesni toga da je život dosadan. Pogotovo njihovi životi, pogotovo ugovori o radu bez određenog minimuma radnih sati i mogućnost odlaska u mirovinu u zreloj dobi od 112 godina koja ih prijeteće čeka. Ako sastanci i debate postignu plodne ishode, za što u potpunosti imaju mogućnost, u tom slučaju sadržajnost nadmašuje zabavu. Vjerujem da je lijepo dolaziti iz klase gdje je ljevičarska politika više hobi kojim se krati vrijeme nego borba za našu kolektivnu budućnost, ali neki od nas na žalost ne posjeduju taj luksuz. Za neke od nas, to je rat.

Oni/e također skrivaju svaku naznaku radikalizma, odbijajući uključiti riječ 'revolucija', na primjer, jer bi ona mogla preplašiti radničku klasu. Više je radikalnih obećanja na jelovniku restorana brze hrane nego u poglavlju 'NAŠI ZAHTJEVI' na samom kraju teksta Socijalističke stranke, samo što za tu uvredu moraš platiti jednu funtu, dok je čitanje jelovnika besplatno. Ispada kao da je radnička klasa nježno i sramežljivo mlado lane koje je potrebno namamiti u ruke lovca , dok je u stvarnosti to lane zapravo prekaljeni, ogorčeni odrasli jelen koji glasa za toryjevce, izlazi u Richmond park i ganja male pse. Trockističke skupine i skupine sačinjene od bivših trockističkih otpadnika/ica i dalje drže da bismo mase trebali/e privući na način koji povlađuje skoro nepostojećoj razini političkog oštroumlja koje posjeduje britanska javnost i imati umjerene zahtjeve usput umatajući svoju politiku u veo socijaldemokracije i lijevog centra. Onda, kada radnička klasa neizbježno razotkrije svoj revolucionarni potencijal, britanska ljevica može iskočiti iz ogromne torte i zaderati se: "IZNENAĐENJE! Bili smo komunisti cijelo vrijeme!" što će popratiti iznenađeni uzdasi i zadovoljno smješkanje. "Joj, dečki!" reći će Barry, zidar iz Essexa koji je nekad bio član EDL-a, dok bude stajao nad obezglavljenim tijelom Georgea Osbournea. Potom ćemo svi otplesati u sumrak pjevajući pjesmu 'Aquarius' iz mjuzikla 'Kosa'.

Užasan, užasan, užasan iznad navedeni pristup treba prestati ako ljevica želi preživjeti. Britanska javnost najvjerojatnije je više desničarski nastrojena i apatična nego što je to bila ikad prije. Oprostite, ali vaše mase se ne penju po zidovima i ne lupaju po vratima Kate Hudson i Andrewa Burginsa. Left Unity je među mnogima poznat kao 'LOL Unity'. Što manje se govori o 'Zaustavite rat' koaliciji i TUSC-u to bolje. Momentum želi zabraniti radikalne ljevičarske skupine usprkos tome što je sačinjen od radikalnih ljevičarskih skupina koje se pretvaraju da to nisu u naporima da podrže Corbyna koji je izabran po principu lijevo-od-centra, zbog čega Momentum ne dopušta ni jednom od svojih pobornika/ca da budu lijevo-od-centra jer će to preplašiti one iste ljude koji su glasali za Corbyna upravo zbog toga što se istog može smjestiti lijevo-od-centra. Intersekcionalnost je pojela samu sebe. Ok, dobro, Laurie Penny je uvijek bila mrvicu sramotna. Kolektivno, bili/e komunisti/kinje, anarhisti/kinje ili socijalisti/kinje – gubimo.

Umjesto toga, moj prijedlog je da se vratimo marksizmu i njegovim temeljima. Trebamo se osvrnuti na materijalizam, povijest komunističkih internacionala, učiti, čitati, nastaviti od tamo, umjesto da istražujemo liberalne ljevičarsko-centrističke taktike i ideologije.
Onima koji odbacuju komunističke, socijalističke i anarhističke filozofije kao ništa više od ispraznih projekata 'mrtvih bijelih muškaraca': vi praktički negirate djelovanje mnogih ne-bijelih, ne-muških komunista/kinja diljem svijeta, kao i sve njihove uratke. Na primjer, žene su, uključujući i seksualne radnice, te koje su pokrenule Francusku revoluciju.

Oni/e koji/e uklone klasu iz svog političkog pogleda na svijet trebali/e bi biti uklonjeni/e iz ljevice jer: a) praktički priznajete da se trenutna politička klima može promijeniti iznutra i da je na neki način nepovezana s trenutačnim toksičnim okvirom koji reproducira na mnogim razinama društva, i b) vi ste liberali/kinje. Zato odbacite svoj radikalni militantni chic, odmaknite se odavde i ne vraćajte se. Barem dok ne shvatite ljevičarsku politiku kako treba. Šalica s natpisom 'muške suze' ne čini te velikim/om buntovnikom/com ako je tvoja politika manjkava.

Oni/e koji misle da je čvrsta ljevica, barem djelomično, doprinijela sama svojoj propasti, onda da, apsolutno ste u pravu. Britanska sklonost trockizmu i staljinizmu dio je problema; loše ideje poput Prijelaznog programa, između ostalih, samo su kočile razvoj u smjeru učinkovitog alata klasne borbe. Britanski/e anarhisti/kinje radije će gledati Riot Porn na svojim Apple-ovim Mac-ovima, pušiti travu i žaliti se, za razliku od njihovih proaktivnih europskih kolega/ica. Klasni rat napravio je zaokret od 360 stupnjeva i postao mrvicu upitan u smislu rase i roda, ali hej, to se dogodi reduktivističkom radničkom politikom baziranom u potpunosti na kulturi bez ikakve analize ekonomije. Na sreću, staljinizam ovdje umire, poprilično doslovno uzmemo li u obzir dob onih koji takve ideje podržavaju. Socijalističke skupine su u neredu. Da, britanska ljevica je sranje, ali u potpunosti se odsjeći od osnova u korist neutemeljenih, destruktivnih, liberalističkih strategija i politika samo će nastaviti uništavati i ono malo ljevice što je ostalo. Upravo je odmak od osnovnih komunističkih ideja ono što nas je i dovelo ovdje gdje jesmo.

Onoliko koliko vidim, čak i američka ljevica, iako inače previše dramatična, u glavnini sačinjena od više srednje klase i jednostavno bezobrazna, u ovom trenutku bolja je od britanske po pitanju političke sposobnosti, organizacije i filozofskih temelja. Da, tako je, američka ljevica.
To je samo po sebi dovoljno grozno.

Emiliy Muna/Sharmanka.wordpress.com


Prevela i prilagodila Katarina Pavičić-Ivelja/Libela

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU