fbpx

“Europska unija ne može nastaviti održavati besmislene samite na kojima se ne donose prave odluke”, izjavio je talijanski premijer Matteo Renzi nakon prošlotjednog bratislavskog samita dvadeset i sedmero šefova država i vlada članica EU.

000 9B41Z e1474223465375

Njegov je bijes pritom osobito izazvala činjenica da nije pronađeno nikakvo “rješenje za izbjegličku krizu”, za što su najodgovornije zemlje tzv. Višegradske skupine koje su na spomenuti sastanak donijele zajedničku platformu kojom izričito odbijaju svaki dogovor koji bi obavezao članice da primaju izbjeglice. U toj situaciji, Renzi smatra da je njegova zemlja ostala osobito nezaštićena. Naime, iako je prljavim sporazumom s Turskom pitanje izbjeglica formalno stavljeno ad acta, to nije zaustavilo transmediteranske migracije, u najvećoj mjeri usmjerene prema Italiji kao ulaznoj točki.

Drugim riječima, Renzi se žali da je ignoriranje izbjeglica situaciju vratilo na vrijeme prije “vala” koji se dogodio prošle godine, a kada se većina članica jednostavno pretvarala kao da se ništa osobito ne događa. Doduše, i sam Renzi se u međuvremenu znatno promijenio. Prošle je godine bio jedan od najglasnijih zagovornika primanja bliskoistočnih izbjeglica i prava na azil općenito. Danas izražava “zabrinutost” da bi “migrantski problem” (umjesto “izbjegličke krize”) mogao “eksplodirati” (sic). Njegov zaokret, smatraju analitičari, izravno je povezan s referendumom o ustavnim promjenama u Italiji koji će se održati u studenom, a o kojem ovisi i Renzijevo političko preživljavanje. No zaokret od branitelja azila prema širitelju paničnog straha od “imigranata” nešto je što talijanski premijer naposljetku dijeli s većinom svojim europskih kolega.

Izbjegnuta priznanja

Zapravo nema zemlje u Uniji čije političko rukovodstvo posljednjih mjeseci nije zaključilo kako “birači zahtijevaju” da se povremeno retorički ispljune neko “čvršće” stajalište o “problemu migracija”, pa makar se pritom iste te birače bezobzirno lagalo. Tako se danas svi izgleda boje da bi ih se moglo doživjeti previše “velikodušnima”, svjesno ignorirajući da pravo na azil nije pitanje velikodušnosti ove ili one zemlje (kao što bi “europska savjest” to voljela protumačiti), već pitanje međunarodnog prava već sedamdesetak godina. Istog onog prava koje su zapadne zemlje donijele tobože kao odgovor na Holokaust, a zatim iskorištavale kao politički instrument u Hladnom ratu. U međuvremenu su svi međunarodni akteri bili prisiljeni primati i zbrinjavati izbjeglice kojima je uslijed rata i katastrofa ugrožen život. Sve tok to zbrinjavanje nije ugrozilo rejtinge eurolidera.

Naposljetku, unatoč Renzijevom prigovoru, tzv. balkanska ruta je daleko od “zatvorene”. Prije bi se moglo reći da je EU naprosto odlučila kršiti međunarodno pravo koje je sama nametnula, prvo tako što je nagovorila Tursku da ilegalno zadržava ratne izbjeglice na svom teritoriju, a zatim i tako što je prisilila zemlje na “balkanskoj ruti” da krše pravo na azil time što hapse izbjeglice zbog formalno neregistriranih prelazaka granice. O tome svjedoče i dva prošlotjedna primjera s Balkana. Prvo je Bugarska uhitila petero izbjeglica na izlasku iz zemlje i zatim ih osudila na uvjetnu zatvorsku kaznu umjesto da im pruži zakonom predviđenu pravnu zaštitu, a onda je nekoliko dana kasnije slično napravila Hrvatska.

U tom smislu nije ni čudo da se EU ne može dogovoriti o “rješenju” za izbjeglice. Objaviti to rješenje značilo bi priznati da se ono sastoji od sustavnog i namjernog kršenja svih pravila koje je Europa nametnula manje sebi, a više drugima.

Bilten

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU