fbpx

Do samog kraja šef SDP-a pokazao je da ne razumije suštinu demokracije, niti zgađenost nemale skupine glasača ljevice upravo njegovim desničarenjem, pa je za svoj poraz okrivio njih, ironično ih nazvavši ‘nježnim biljkama kojima svašta smeta‘

zr07yakg3b0uvnrpt4i1dsk7vfc

Sada se može žaliti djedu ustaši, na kojega se ponosno pozivao u kampanji, može kukati na grobu svoga idola, nacionalističkog vođe Franje Tuđmana, pitati se gdje je to pogriješio, a samo je ustrajno slijedio njegov nacionalistički nauk i potirao temelje vlastite stranke. Izbore je, dakle, Zoran Milanović izgubio, no njegov je poraz, paradoksalno, zapravo dobit za hrvatsku ljevicu i za Socijaldemokratsku partiju. Koja sada, nakon njegova uzmaka s čela stranke, ima šansu skinuti sa sebe vulgarnu nacionalističku kabanicu u koju ju je zaogrnuo Milanović, a birači odgovorili izbornom apstinencijom. Svjesno su ga, naime, riskirajući pobjedu desničarskog HDZ-a, izdali oni koji su svoj svjetonazor odbili spustiti na razinu Milanovićeva tobožnjeg pragmatizma, a koji je podrazumijevao otvoreno koketiranje s ustaškom ideologijom, antisrpsku retoriku, uvrede na račun čitavih naroda.

No do samog kraja šef SDP-a pokazao je da ne razumije suštinu demokracije, niti zgađenost nemale skupine glasača ljevice upravo njegovim desničarenjem, pa je za svoj poraz okrivio njih, ironično ih nazvavši ‘nježnim biljkama kojima svašta smeta‘. A bilo je upravo nezamislivo prokockati šansu koju je imao, nakon osam mjeseci fašističkog ludovanja bivše vlasti, destrukcije, prijetnji i straha, te posvemašnjeg urušavanja desničarskog HDZ-a. No umjesto da samo drži jezik za zubima i lagodno prošeta kroz kratku izbornu kampanju, Milanović puca autogol, odrađuje posao za protivničku stranu koja je u samo dva mjeseca stvorila privid da je riječ o nekom novom, drukčijem HDZ-u, pa je novi vođa te stranke, Andrej Plenković, u kampanji izabrao tihi put, elegantno sipajući tek isprazne fraze. I uspio. Prevara ili ne, sasvim je svejedno. S nadmoćnom pobjedom Plenković sada ima lagodnu poziciju stvaranja koalicijske vlade, ponajprije s Mostom i manjinama, a sve što će se dalje događati s Hrvatskom, hoće li krenuti putem konzervativne, rigidne desnice – a vjerojatno hoće, budući da se HDZ teško može mijenjati, osim na formalnoj, prigodnoj razini – sve to ide na dušu upravo Zorana Milanovića.

Koji nije htio iskoristiti nevjerojatnu priliku što mu je na pladnju servirao protivnik, koji je svoju, ionako učmalu, klijentelističku stranku, učinio taocem svojih loših procjena i potpuno je podredio sebi. Stranku koja je kontinuirano slabila upravo zbog svoga vođe, isključivog, autističnog Milanovića, i koja je uostalom izbore premoćno dobila samo jednom, i to nakon ogromne kriminalne afere tadašnjeg šefa HDZ-a i premijera Ive Sanadera. Sve ostalo bilo je puko natezanje mandata, odricanje od izvornih načela ljevice i stvaranje glomaznih koalicija s ljudima koji sa socijaldemokracijom nemaju nikakve veze.

I predizborna kampanja, kojom je dominirao samo Milanović, bila je odraz njegova karaktera – agresivna, nepristojna prema vlastitim biračima kojima je nametao svoje tuđmanovsko, šovinističko lice, sarkastičan i uvredljiv prema obitelji protivnika, provokativan prema susjednim državama. Riječju, htio je Milanović protivnika tući njegovim oružjem, biti veći Tuđman od Tuđmana, veći Hrvat čak i od proustaškog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Na koncu je ubio samoga sebe, a njegovi su se birači pokazali pametnijima od njega, shvatili su, naime, da im takav Milanović nema što dobroga ponuditi. I odbili glasati.

Slab izborni odaziv, čak deset posto manji nego na prošlim izborima, svakako je rezultat apstinencije onih koji su odbili prihvatiti Milanovićevu izbornu agresiju, tituliranje čitavih naroda ‘šakom jada‘, ‘Balkancima‘ i ‘Orijentom‘. Stoga je Milanovića porazio upravo onaj obrazovani, liberalni dio njegovih glasača koji ne pristaje na proizvodnju neprijatelja u ime divljačkog osvajanja vlasti i ne želi vlastiti stav žrtvovati zbog takozvane pragme jednog egzaltiranog političara koji zapravo ne nudi ništa drukčije, niti bolje od desničarskog, konzervativnog HDZ-a.

Štoviše, ovi potonji barem nisu falsifikat, ni karikaturalni bastard rigidnog nacionalizma i liberalne ljevice, sve ono, dakle, što je Milanović uspješno sažeo u sebi samome. I zbog toga ostao uskraćen za presudne glasove pristojnih ljudi koji su naprosto odbili birati ‘manje zlo‘.

Sada mu predstoji odlazak s mjesta šefa stranke i vjerojatni politički zaborav, a na SDP-u je dugoročan zadatak transformacije iz nedemokratske, birokratske partije barem u pristojnu liberalnu stranku. Ili da se naprosto utopi u veliku koaliciju s HDZ-om, što je uostalom na svom odlasku uvijeno predložio i sam Milanović, jer zapravo se radi o grupacijama vrlo sličnih, otuđenih, malograđanskih elitista koji se ne nadmeću ozbiljnim programima, nego tek time tko je veći Hrvat, to jest nacionalist. Omogućilo bi to konačno i pojavu neke autentične ljevice na mjestu koje godinama zapišava upravo SDP. No po svemu sudeći Hrvatska će i dalje živjeti političku bipolarnost, razapeta između impotentne, lažne ljevice i moćne nacionalističke desnice, grupacija čija je zajednička, sramotna politička nit vodilja to da im se, kako se Milanović pohvalio, ‘fućka‘ za ustaški pozdrav ‘Za dom spremni‘.

Mladina/prevod: Novosti

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU