fbpx

Bosna i Hercegovina je kao smisao života: šta god kome zatreba. Može biti rijeka, pa još modra, tma i tmuša neprebolna, koju u nekom trenutku bolje budućnosti napokon treba preći, a može biti, i to jeste za sve tri nacionalne elite – piće, droga, žene i kocka

dodik pice

Piše: Andrej Nikolaidis

Kaže jedan stari vic.

Podgorički narkomani, kurvari i kockari, njih trojica, igraju poker. Na stolu hrpa para, malo koke i boca dobrog viskija, nešto sa škotskih ostrva. Na zidu ikona i uključen televizor. Zauzeti porokom, ne primjećuju vijesti koje govore o terorističkim napadima, palim avionima i poplavama.

U jednom trenutku – da li zbog lijepe reporterke, da li zbog ljepote pejzaža - ipak obrate pažnju na televizijski program. Dakle: plavuša stoji na planinskom vrhu, negdje u Indiji. Ovdje smo, kaže, zato što će mahariši Svami svakog trenutka prekinuti dvadesetogodišnju potragu za smislom života i saopštiti nam šta je otkrio. Tokom dvije decenije Svami nije pio i nije jeo, tukli su ga vjetrovi i snjegovi. Živio je od sunčeve svjetlosti. Evo ga, brzo kamera...

Svami otvori oči i izmučenim glasom kaže: „Život je rijeka“. Potom opet utone u, jal više, jal niže sfere svijesti.  
Au, kažu i lupe se po čelu naši narkomani, kurvari i kockari: a u šta nama život prođe. Kakvu smo mi ispraznu egzistenciju vodili, kaže jedan. Prokockali smo živote, kaže drugi. Možda nije kasno za iskupljenje, kaže treći.

Istoga časa zapucaju na aerodrom, pravac Indija. Onda automobilom, konjem, brodom, pa uzbrdo, sve do planinskog vrha na kojem je i dalje, sklopljenih očiju i jedva dišući, sjedio Svami.

Opale mu oni dva šamara i Svami dođe sebi. O, mahariši, blagosloven bio: dok nismo čuli tvoje riječi, mislili smo da je život piće, žene, droga i kocka, kažu mu.

A Svami se lupi po čelu i kaže: au, a ja sam mislio da je život rijeka.

NAKUPCI POD ZASTAVAMA

Ustav i zakoni država se, srećom, ne bave smislom života nego stvarima koje se mogu pravno-represivno uobličiti.

Doduše, ne i naši ustavi i zakoni: oni se bave stvarima koje obavezuju samo sirotinju i one bez igdje ikoga. Što Baja Pašić rekao mladiću koji se u ono vrijeme zanosio jednakošću pred zakonom, pravnom državom i sličnim lažama: dete, mi zakone ne donosimo za one kojima hoćemo, nego one kojima nećemo da učinimo.

Isto je, da se razumijemo, svuda i svagda. Samo što u sretnim zemljama zakon ne važi za ljude koje nikada nećeš sresti, jer žive u svojim dvorcima, avionima i jahtama, pa je ta nepravda gotovo pa apstraktna, dakle podnošljiva. Kod nas, međutim, zakon ne važi za elitu sačinjenu od lokalnih šibicara i pijačnih nakupaca skrivenih pod državnim zastavama i u sjeni crkava i džamija, za ološ koja ti smrdi pod prozorom, stoga je ta nepravda sve samo ne apstraktna – ona je vrlo opipljiva, zato nesnosna.

Kažu kako svaki zakon ima poneku rupu. Kod nas rupe imaju zakone: rupi je, prosto, potrebno nešto da je uobliči.

Koliko vrijede ustav i zakoni Bosne i Hercegovine sada – a i inače - praktično demonstrira Milorad Dodik. Odluke Ustavnog suda možete okačiti mačku o rep, poručuje on, a ustavom se možete obrisati.

Dodik je naumio da održi referendum koji po ustavu ne može održati. Međutim, ukoliko ne postoji sila koja garantuje njihovu primjenu, ustav i zakoni su bezvrijedni.

Kaže Karl Šmit kako je suveren onaj ko ima moć da proglasi vanredno stanje: dakle onaj ko može suspendovati zakon. Suveren je, dakle, Dodik – doduše ne na legalistički način na koji je mislio Šmit, nego na način domaći: suveren je jer ima moć da se na zakon popiša.

ŠTA GOD KOME ZATREBA

Da ne duljim: Dejtonski ustav je, ako to nekome nije jasno, okvir za rupu – ne rupu: jamu. To je zaštitna ograda oko rupe, ograda koja možda može spriječiti da se bosanski narodi, poput miševa koji su slijedili njemačkog svirača, bace u vodu ili prazninu, svejedno, ali jamu ne može zatrpati, poravnati i pretvoriti u tlo na kojem se nešto dobro i korisno može graditi.

Sada se na rubovima jame opet zvecka oružjem i prijeti ratom.

Ne: rata u Bosni neće biti – sada. Republika Srpska se neće otcijepiti – sada. Ali sudar dvije nemoćne sile: jedne koja bi da Republiku Srpsku integriše u Bosnu, a ne može, i druge koja bi da je od Bosne odvoji, a ne može, jamu čini sve dubljom.

Zato je Bosna i Hercegovina danas kao smisao života: šta god kome zatreba. Može biti rijeka, pa još modra, tma i tmuša neprebolna, koju u nekom trenutku bolje budućnosti napokon treba preći, a može biti, i to jeste za sve tri nacionalne elite – piće, droga, žene i kocka. Dublja jama, dublji i njihovi džepovi.  

Samo: jeste li baš sigurni da život ima smisla?  

Žurnal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU