Sve oskudnijim resursima za političku mobilizaciju elite nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini nastoje doskočiti paralelnim podgrijavanjem “predratnog” stanja i osiguravanjem vanjskih sredstava za održavanje socijalnog mira. Donosimo kratki pregled taktika na sve tri strane.

000 CL7XU e1471940739910

Bosanskohercegovački stranački krajobraz vrlo je teško staviti u okvire klasične vestminsterske strukture, shvaćali je kao jasnu parlamentarnu podjelu na ljevicu, centar i desnicu ili pak kao nešto labaviju metonimiju zapadnog (zadržat ćemo se zasad u tim okvirima) parlamentarizma. S jedne strane, teško je uspostaviti neki konzistetan ideološki princip normiranja tog krajobraza i njegove vegetacije, s druge strane, struktura bosanskohercegovačkog predstavničkog sustava toliko je glomazna da pogled na svaku od razina vlasti i njene skupštinske domove ne bi imalo ni smisla u tekstu koji želi ostvariti minimum analitičnosti i ozbiljnosti.

U tu svrhu, a ako se već bavimo nacionalnim strankama i njihovom ideološkom dinamikom u novim uvjetima političkog općenja, najlakše je poslužiti se markacijama političkog polja kojim se služe i elite tih stranaka, odnosno, sagledati njihovu dinamiku u okvirima vlastitog etno-stranačkog pješčanika i elektorata. Pođimo od, na prvi pogled, najjednostavnije situacije i hrvatskog korpusa.

Čovićeva politika dugog trajanja

Stanje u hrvatskom političkom polju “stabiliziralo” se u zadnjem izbornom ciklusu (2014.) kada je HDZ BiH na čelu sa Draganom Čovićem u koaliciji koja pretendira biti više od toga i baštini ideju paralelne institucionalizacije predstavnika hrvatskog naroda u BiH – Hrvatskom narodnom saboru BiH – osvojio premoćnu većinu među hrvatskim elektoratom. Time su vratili pod svoje okrilje vlast u svim većinski hrvatskim kantonima, na državnom i federalnom nivou, i ono najvažnije – upravljačke pozicije u javnom sektoru Federacije BiH koje pripadaju menadžerima iz reda hrvatskog naroda. Time je Čović mogao neometano nastaviti proces izgradnje političke elite u Hercegovini i vlastite klijentelističke i kadrovske mreže koja mu je i omogućila da u nekoliko navrata izbjegne presude za kriminalne radnje izvučene iz perioda dok je obnašao dužnost ministra financija Federacije BiH.

Međutim, zadnjih 16 godina nije bilo posve stabilno za HDZ BiH i njihovu dominantnu poziciju među hrvatskim političkim tijelom. Prva kriza koja je destabilizirala poziciju HDZ BiH kao “stožerne” stranke hrvatskog elektorata događa se 2005. kada se osniva “drugi” HDZ na čelu sa Božom Ljubićem i Martinom Ragužem. HDZ 1990 se ideološki nije razlikovao od HDZ BiH i funkcionirao je u okvirima umjerenjačke politike tog vremena kojom je upravljao Ivo Sanader iz Zagreba, a koji se nije jasno odredio u tom raskolu nego je nastale blizance tretirao jednako, kao svaki dobri ćaća. Treći entitet tada nije bio tema o kojoj se moglo glasno govoriti, a pritom politički preživjeti ili ne daj bože otvoreno graditi izbornu agendu na tom projektu. HDZ 1990 je te 2006. ostao zapamćen kao stranka koja je stopirala u Parlamentu BiH tzv. aprilski/travanjski paket ustavnih reformi koji je do dan danas tumačen kao “propuštena prilika” za reformu odnosno drugačiju podjelu ovlasti i novi aranžman između entitetske i državne razine vlasti.

HDZ 1990 je odigrao kratkoročno gledajući dobar potez i zajedno sa nešto starijiim bošnjački parnjakom – Strankom za BiH Harisa Silajdžića, nekadašnjom desnom rukom Alije Izetbegovića – rušio tadašnju reformu koju su čak podržali i predstavnici Srba Parlamentu BiH, SDA i HDZ BiH. Sve je to urađeno iz predizbornih razloga. Silajdžić postaje član predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, a HDZ 1990 oduzima HDZ-u BiH politički primat među bh. Hrvatima i osvaja na državnom i federalnom nivou približno isti broj glasova. No za razliku od čelnika “devedesetke” vođene kratkoročnim ciljevima i etabliranjem novonastale stranke, Dragan Čović je vodio nešto koncentriraniju i “plansku” politiku koja mu je omogućila da u idućih par izbornih ciklusa ne samo potpuno izbriše svaku opoziciju, nego da svoje bivše političke takmace uvede u vlastiti politički projekt.

Tako je danas njegov protukandidat s unutarstranačkih izbora 2005., Božo Ljubić, zastupnik u Saboru RH, drugi čovjek Hrvatskog narodnog sabora BiH. Time je HDZ pod Čovićevim vodstvom utvrdio vlastitu poziciju jedinog predstavnika bh. Hrvata i politički je u puno povoljnijoj situaciji nego nacionalne stranke u ostala dva korpusa i jedini, paradoksalno, u djelo provodi amanet Alije Izetbegovića koji je na osnivačkoj skupštini SDA 25. svibnja (sic!) 1990. godine nagovijestio sadašnju strukturu države i njenog političkog doing-businessa: svaki od naroda predstavlja stranka koja se dogovora sa strankama predstavnicima drugih naroda oko budućnosti zemlje.

Familija Izetbegović

I upravo tako funkcionira koalicija HDZ-SDA od prvih postdejtonskih izbora 1996., uz manje prekide uslijed “nekonzistentnog” ostvarenja Alijine formule iz 1990. S tim da je SDA puno češće morao dijeliti vlastitu hegemonijsku poziciju predstavnika bošnjačkog naroda, što sa već spomenutim Harisom Silajdžićem što u zadnje vrijeme sa tzv. “građanskim opcijama” (prije svega kroz kratkotrajnu koaliciju s Demokratskom frontom) ili predstavnikom bošnjačkog kapitala – Fahrudinom Radončićem s kojim je trenutno u koaliciji. Radončić, nekadašnji novinar, direktor najveće izdavačke kuće u BiH, odlučio je prije par godina osnovati svoju političku stranku – Savez za bolju budućnost, u trenutku kad je shvatio da mu je jednostavnije kontrolirati političku dinamiku ako sam sudjeluje u njoj, a pogotovo ako obnaša vlast što mu je dobro došlo u trenutku kada biva optužen za ometanje istrage u jednom od čaršijskih mafijaških smaknuća u koji je, prema istragama neovisnih medija, i sam umiješan.

Nakon razmirica s familijom Izetbegović koja ga je “izmislila” još devedesetih, opet se vratio u okrilje te iste kuće u kojoj značajnu političku ulogu uz sina Bakira igra i Sebija Izetbegović – njegova supruga, bošnjačka Mira Marković i neslužbena šefica zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo. Familija Izetbegović, nakon kraćeg prekida u kojem je na čelu “stranke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga” sjedio umjerenjak Sulejman Tihić, ponovno je time postala prva nacionalna obitelj koja je relaksirala odnose sa velikim dijelom bošnjačke elite (Islamskom zajednicom, medijima i kapitalom), a na vanjskopolitičkom planu se potpuno stopila sa geopolitičkim interesima Erdoganove Turske.

I dok je Alija Izetbegović u svoje vrijeme na ulogu Turske gledao puno pragmatičnije i trezvenije i nastojao konstituirati bošnjačku nacionalnu buržoaziju u uvjetima zakašnjele nacionalne svijeti i krvoprolića, sin Bakir u novim geopolitičkim i kapitalističkim uvjetima, radi historijski korak natrag i od uloge zakašnjelog romantičarskog nacionalnog vođe koju je igrao njegov otac, postaje valija1 političkog Istanbula, i politički predstavnik bošnjačke kompradorske buržoazije. Time, Izetbegović, na svom primjeru pokazuje jasnije nego ostali “predstavnici vlasti” – da se politička dinamika u bh. političkom prostoru ne smije sagledavat bez uzimanja u obzir parametara vanjskih političkih faktora: Srbije i Hrvatske, ali puno važnije: SAD-a (i UK-a), EU-a (odnosno Njemačke i Austrije), Rusije i Turske i njihovog kapitala.

Umjetnost Dodikova žongliranja

To najbolje shvaća i najbolje s tim žonglira Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, nekadašnje umjerene političke stranke srpskog korpusa, a danas režimske stranke u RS-u više od 10 godina. Dodik je u svojim izvedbama fikcionalnog suverenizma do te mjere uspješan da slušatelju koji ne poznaje dovoljno dobro bosansko-hercegovački kontekst (ili ga poznaje, ali ignorira), u njemu može vidjeti baštinika slobodarskih ideja koji se se odlučno suprotstavlja “

uopće, što dolazi do izražaja posljednjih dana uslijed njegovog preuzimanja političkog rizika i organizacije referenduma o odluci Ustavnog suda BiH o neustavnosti datuma Dana Republike Srpske.

Sam referendum, odnosno nepoštivanje odluke Ustavnog suda BiH (u kojem sjede,uz predstavnike konstitutivnih naroda, i tri stranca) prema tumačenju međunarodne zajednice i bošnjačke političke elite krši sa Općim okvirnim sporazumom o miru u BiH. Međutim, Dodik vješto balansira između vlastite suverenističke retorike i infrastrukturnih potreba za održavanje vlasti, a za koje je neophodno imati potporu vanjskih faktora i njihovog kapitala. Referendum je pritom tek jednokratni event koji će na valu histerije “političkog Sarajeva” tempiran pred lokalne izbore Dodiku osigurati homogenizaciju glasačkog tijela i eventualno pobjedu na tim izborima, a potpis bošnjačkih predstavnika vlasti (sic!) na Pismo namjere Međunarodnom monetarnom fondu, dogovoren upravo s Bakirom Izetbegovićem, osigurat će mu kratkotrajnu kupovinu socijalnog mira u ovom BiH entitetu.

Presudna ovisnost o vanjskim faktorima

Kao što vidimo iz ova tri primjera, nacionalne elite i njihove stranke-predstavnice su donekle konsolidirane. Jedino se u RS-u odvija svojevrsna mimikrija parlamentarne borbe između Dodika i združene opozicije, ali ju Dodik zasad drži pod kontrolom i sužava njen manevarski prostor svojim vještim balansiranjem između suverenističke narodne retorike i zakulisnih dogovaranja s akterima ostala dva naroda. No bez obzira na tu konsolidaciju, vakuum koji je stvoren u tih 20 godina, daje zapravo malo prostora za političku inventivnost i talasanje nacionalnih stranaka. Nijedna od njih ne može u sljedećem kratkoročnom periodu ostvariti vlastite, glasno izgovorene ili ne, ciljeve: secesiju RS-a, integralističku državu ili treći entitet. S druge strane, održavanje infrastrukture nacionalnih hegemonija košta i uvelike ovisi o faktorima van same države: financijskim institucijama (MMF), stranom privatnom kapitalu (Turska, Austrija, Rusija, Bliski Istok), dotacijama drugih država (Hrvatska), što znači da se nacionalne elite uvelike podviti rep prema tim interesima.

Jedino što preostaje kao mehanizam “reanimacija” vlastitog političkog potencijala jest stalno stvaranje uvjeta izvanredne situacije i predratnog stanja. Međutim, ovaj novi “predratni” i “predkrizni” kontekst koji se stvara bitno je drugačiji i izvor na kojem će se krijepiti nacionalne elite i njihova mobilizacijska energija, čini mi se, sve je plići, kao i bazen iz kojeg se u tranzicijskom periodu akumulirao kapital i stvarala nova nacionalna elita. U tom smislu, najslikovitiji je komentar jednog prolaznika u Istočnom Sarajevu koji je ispao žrtva nepotrebne i gotovo neukusne novinarske urgentnosti da provjeri kod građana da li misle da će biti novog rata: “Može biti svašta, ali od toga neće biti ništa!”

1. Valija – sultanov namjesnik, guverner vilajeta u Osmanskom Carstvu.

Piše: Mario Kikaš, Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU