fbpx

Da bi se Sirija razbila i stavila pod kontrolu mora se poroditi mržnja, optužiti druge za vlastitu muku i tako postići da unutrašnja podjela postane poželjna i logična. Na tom terenu u Bosni je odigrana trening utakmica

06c07s15d81z85s5597uuyjnb6a

Autor: Zlatko Dizdarević, Novosti

Nakon desetak dana provedenih u Siriji s kraja maja, u svemu što se tamo činilo naoko nevjerovatnim, jedan se utisak nameće neumitno: većina aktera tamošnje drame, ponajprije oni vanjski, sve čine da se priča završi podjelom te stare i velike zemlje. I da na brdu Kasijunu iznad Damaska, kao nekad, Kain opet ubije brata Abela (Avelja). Samo tako Sirija neće biti više onako stara, jaka i svoja koliko treba da bi se oduprla interesima drugih. Ta podjela je projekat tvoraca ‘arapskog proljeća’, od prije pet godina krvavo zaigranih u neutoljivoj žeđi vlastitih interesa. Detalje nove, buduće mape rascjepkane Sirije, naravno, svi ne vide na isti način. U prenapučenom i uzavrelom Damasku, ipak, fingira se životna normalnost mada su neki kvartovi nadohvat linija fronta. Nama odavde tamo je teško ne prepoznavati istu priču o raspadu Bosne i Hercegovine, i kraj rata sporazumom u ime ‘okončanja krvoprolića’ koje kao da je palo s neba, samo od sebe. Mir je lažno obećao cjelovitu državu samo ‘iznutra reorganiziranu’. Isto bi začetnici sirijske krvave priče da se sada uradi i tamo. Ipak, sve ide mnogo teže nego što su mislili one 2011. godine. U Damasku je mnogo onih što će vas još uvijek uvjeravati da će sve opet biti kao nekad. Manjina sluti da neće, ali nisu spremni da to priznaju. Sjećat će se sentimentalno kako u onom životu nije bilo podjela, sektašenja i straha od razlika u vjeri, porijeklu, kulturi.

Danas je već drugačije. Mnogi su otišli, privremeno ili u potrazi za novim ognjištem. Ovi što su ostali već se pomalo prebrojavaju. Rađa se nova klasa bogatih naspram mnogo veće onih siromašnih. U Damask se iz razorene unutrašnjosti slilo oko tri miliona izbjeglica. Evropa drami pod teretom jednog miliona, a tri miliona u ‘Šamu’ niko i ne pominje. Osim u trgovini sa lukavim Erdoganom koji je uzdrmao čak i starog saveznika – Njemačku. Svako ima svoju teoriju i istinu. Interes geostrategije energije i prostora jači je od života ljudi. Smrt je puki biznis. Znamo kako to ide: da bi se Sirija razbila i stavila pod kontrolu mora se poroditi mržnja, optužiti druge za vlastitu muku i tako postići da unutrašnja podjela postane poželjna i logična. Na tom terenu u Bosni je odigrana trening utakmica.

U Siriji i regionu sudaraju se strateške koncepcije najmoćnijih. Posebna je muka tamo što su pojedini koalicioni partneri, posebno oni američki, solisti, opasni i preambiciozni. Oni bi da na razvalinama Damaska, Alepa, Homsa, sutra Bagdada i Bejruta, postignu ono što nisu mogli nekada prije. U Siriji malo šta sluti kraju, iako su se Washington i Moskva o ponečemu sada dogovorili. Ponajprije da rat stane, ne bi li započela trgovina onim što je ostalo. Jedni u sjeni odluke o povlačenju sa Bliskog prema Dalekom istoku. Drugi, ojačali Rusi, povratnici u region, ali i na globalnu scenu. Mnogi veliki planovi ne štimaju danas u grotlu razorene Sirije i povampirenih terorista, navodno samoorganiziranih, a zapravo uglavnom proizvedenih kao vojnika Zapada u njihovim tzv. proksi ratovima. U sudarima korporacija i petro-skorojevića sa starim državama koje su pokazivale – uprkos autokratskim režimima – želju za modernizmom i konzistentnijom organizacijom i uređenjima, tuđi planovi ne uspijevaju, a stare matematike ne važe. Nisu ni garancija za kraj rata i početak tranzicije.

Mirovna konferencija o Siriji, započeta u Ženevi, onako kako se to sada vidi iz Damaska i susjednog Bejruta, ima malo šansi za uspjeh. Razlog je suštinski: ne zna se, i pored mnogih napora, ko je tamo Asadu validni domaći opozicioni pregovarački partner. Legitimna državna delegacija, ma šta ko o tome mislio, nema relevantnog pregovaračkog protivnika. Ma koliko se Amerikanci i oni oko njih silno trudili da ih stvore ili proglase postojećima. Ono što se u Ženevi pojavljuje u to ime nema ni zajednički cilj, ni elementarno zajedničku platformu, ni međunarodno relevantan kredibilitet, a konačno, sve je manje i argumenata temeljem pozicija na bojnom polju. U svemu tome, rodoslovnici onih ‘proljeća’ su se poprilično pogubili.

Glavna snaga tzv. umjerene opozicije su terorističke formacije i organizacije naslonjene na ISIL, Džabhat al-Nusru, Ahrar aš-Šam ili Jajš al-Islam. Njih su, kao i mnoge slične, stvorile i uporno hrane one razne sile koje su sanjale od početka jedino kako će srušiti Asadov režim i time otvoriti prostor za svoje ambicije, teritorijalne, energetske, imperijalne, fundamentalističko-vjerske ili čak samo povijesno osvetničke.

Paradoksalno ali istinito, takozvanu Slobodnu sirijsku armiju (FSA), održavanu vještačkim disanjem iz Washingtona, u Siriji i ‘pozicija’ i ‘opozicija’ doživljavaju kao šprdnju. Ostali teroristi hrane se njihovim modernim oružjem iz Amerike, pa preprodaju. Tri su glavna utega oko nogu Washingtonu u ovome. Turska, Saudijska Arabija i Izrael, svako na svoj način, ne dozvoljavaju da se rat privede kraju. Zapad sa njima i dalje gura podjelu Sirije kao cilj, uz ultimativnu eliminaciju Asada. Suprotna strana, Rusi, Iran i sve veći broj otvorenih saveznika Asada, pokazuju da će to teško ići. To dokazuju na bojnom polju. Pomenuta tri strateška partnera Amerike, vlastitim ambicijama, svako na svoj način, uočljivo otežavaju Washingtonu kakvo-takvo realiziranje njihove vlastite strategije. Pri tome su im ruke vezane. Sa Rijadom zbog nafte i petrodolara. Sa Ankarom zaduženom za čuvanje južnog krila NATO-a i granicu prema Rusiji. Sa Tel Avivom kao moćnim igračem u svekolikom životu Amerike i stražarem zaduženim za kontrolu Mediterana i arapske unutrašnjosti.

Sva tri američka saveznika imaju unutrašnje goleme nervoze zbog kojih im ne odgovara nikakva pobjeda, pa ni dugoročna pat-pozicija sa podsjećanjima na predratnu Siriju. Saudijci izvjesno neće ‘pobijediti’ Iran od kojeg imaju fobije. Isto je i sa Turskom i njenim noćnim morama povodom Kurda. Ni Izrael završetkom rata u Siriji sa preživjelim Asadom neće odagnati svoj isforsirani strah od Irana i Hezbolaha blizu svoje kuće. Iran, Asad i Hezbolah, ali i Kurdi i drugi saveznici sve očiglednije insistiraju da rješenja nema bez uništenja ISIL-a i sličnih. U Damasku i Bejrutu čak otvoreno pokazuju kako se plaše da ‘prijatelji Rusi prerano započinju diplomatsku igru sa logističarima terorista, što je iluzorno bez njihovog konačnog vojnog poraza’. Za razliku od lani, tamo se sada niko od bitnih igrača ne osjeća poraženim. Ni politički, a posebno ne vojno. U ravnoteži u kojoj svako igra svoju igru, a ne popušta niko, čini se da će oružje morati da odigra značajniju ulogu nego što je diplomacija spremna da prizna. Upućeni slute da će ubrzo, nakon čišćenja uporišta ISIL-a, Rake, krenuti veliki obračun kojim bi se teren morao pomesti, za politiku i ogromne poslove ispočetka.

Nestrpljenje raste i u Damasku se to osjeća. Grad je umorniji ali, paradoksalno, nekako nasmijaniji nego lani. U pet hiljada godina trajanja, sadašnja drama nije im ni prva ni posljednja. To će kazati i strancima što sude o Istoku zapadnom logikom. Na Orijentu, aršini za vrijeme, prostor i sudbinu nisu kao ‘u civilizacijama od tek nekoliko stotina godina’. Za njih sila nije samo u oružju.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU