Dok su u “centru” elite sve zabrinutije za sudbinu Evrope ugroženu “izbegličkom krizom”, na njenim granicama se primenjuju sve rigoroznije policijske mere. Ipak, samo uvidom u proste brojke ruši se velika politička konstrukcija o “izbegličkoj” opsadi Evrope čije prikrivene agende možemo pronaći u pretvaranju tih istih izbeglica u surovo deprivilegovanu radnu snagu.

migranti 179

 

Na posljednjoj sjednici parlamenta Evropske unije predsjednik Evropskog vijeća Donald Task upozorio je zastupnike: “Imamo manje od dva mjeseca da stavimo stvari pod kontrolu.” Ne učvrsti li u tom roku Unija nadzor nad vanjskim granicama, dodao je, “kao politički projekt će propasti”. Predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker, s druge strane, već je sada siguran da zajednica “nije ispunila svoja obećanja”: za to krivi nacionalne države koje nisu pazile na masovni ulazak migranata i izbjeglica. Austrijski kancelar Verner Fajman gura cijeli šengenski režim pod znak pitanja, a njegov ministar vanjskih poslova predlaže izbacivanje Grčke iz zone slobodnog kretanja sve dok ne zaustavi priljev ljudi iz Turske. Sudbina Evrope je na kocki, poručile su i elite okupljene na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu: globalne posljedice gospodarskog usporavanja Kine znače malo ili ništa u odnosu na migrantske probleme s kojima se upravo suočava EU.

A za to vrijeme, dolje, na terenu, ovi se apstraktni politički pritisci brzo pretvaraju u konkretne i rigorozne mjere. Nakon što je Danska najavila oduzimanje imovine azilantima kako bi oni sami prisilno financirali svoj boravak u civilizaciji, nešto slično započinje i Švicarska; nakon Švicarske, učinit će to i dijelovi Njemačke. U Kardifu useljenici moraju nositi upadljive plastične narukvice kako bi se razlikovali od običnih građana, u Midlsbrou su ih gradske vlasti smjestile u kuće i stanove s lako prepoznatljivim crvenim vratima, Švedska je ukinula mogućnost trajnog boravka i pooštrila kontrolu granica…

Sve ovo zbilo se, inače, samo u posljednjih mjesec dana: niti godinu nakon eskalacije izbjegličke krize, Šengen se, vidimo, ubrzano rašiva. Jer Unija je na rubu, uvjeravaju nas njeni vodeći ljudi: nemamo mnogo vremena. Naposljetku, čak i neki radikalni ljevičari – poput Slavoja Žižeka, koji je svoje teze prošloga tjedna ponovio u Zagrebu – mijenjaju retoriku: došljaci se trebaju prilagoditi obrascima zapadnoevropske kulture, jer su njihovi običaji i navike nama strani i neprihvatljivi.

Ono što, međutim, upadljivo nedostaje u ovakvim porukama, elementarni su podaci o dimenzijama tzv. izbjegličkog vala, pod kojim se, evo, ruši velika politička konstrukcija, strpljivo podizana i nadograđivana dulje od pola stoljeća. U Uniju je, kaže suha statistika, prošle godine ušlo nešto više od milijun ljudi; dvadeset i osam njenih članica pritom broji oko 508 milijuna stanovnika. Drugim riječima, evropski projekt na rubu je raspada zbog neočekivanog povećanja stanovništva za otprilike 0,2 posto: preko ta će se dva malena promila on survati u ponor političke propasti. Ako je ovu besmislicu uopće potrebno stavljati u širi kontekst, dodajmo da je nešto više od milijun sirijskih izbjeglica već ušlo u siromašni Liban, pa tamo sada čine čak petinu stanovništva; da ih je sedam i pol milijuna raseljeno unutar opustošene Sirije; da prošlogodišnja evropska brojka, naposljetku, predstavlja tek šezdeseti dio današnje svjetske izbjegličke populacije.

Gesta govora o “izbjegličkoj krizi” koja cilja isključivo na naš kontinent, lišena minimalnog interesa već i za neposredno susjedstvo, zahvaća tako samo pjenu s vrha famoznog izbjegličkog vala. Sličnom smo gestom, uostalom, godinama ignorirali zapadnjačke intervencionističke politike koje su taj val pokrenule. Možda bi zato bilo vrijeme da se naizgled samorazumljiva i sveprisutna sintagma “izbjegličke krize”, ignorantski razvučena tek do vanjskih granica EU-a, napokon zamijeni preciznijom formulacijom krize same Unije: njene rasklimane institucionalne arhitekture, asimetričnih odnosa moći i strukturnog prilagođavanja interesima kapitala. Promatrajući iz ove obrnute perspektive, najednom bi nestala bojazan da će mikroskopski djelić stanovništva osporiti vrijednosti, običaje i ideale preostalih 99,8 posto Evropljana. I najednom bismo se sjetili da su još neke nedavne kontroverze, usmjerene protiv evropskih imigranata, stajale u neobičnom nesrazmjeru spram svojih izravnih povoda: poznati švicarski referendum kojim je 2009. zabranjena izgradnja džamija u zemlji s ukupno četiri minareta, primjerice, ili francuska zakonska zabrana hidžaba iz 2010., koja se odnosila na manje od dvije tisuće muslimanki…

Nema, ukratko, povoda tako malenog da ga svakodnevna propaganda ne može uzdići na razinu sudbinskog civilizacijskog pitanja. A jedan od vjerojatnih razloga toga bizarnog uzdizanja mogli smo, napokon, prije nekoliko dana otkriti u snižavanju koje zagovara najnoviji dokument Međunarodnog monetarnog fonda “Izbjeglički val u Evropi: ekonomski izazovi”. Ondje su stručnjaci najmoćnije globalne financijske institucije eksplicitno formulirali prijedlog brojnih evropskih kapitalista da se novopridošle imigrante “integrira” u tržište rada tako što će se ukinuti zakonski minimum njihovih plaća. U kakofoniji svjetonazorskih prijepora taj će prijedlog, nema sumnje, proći uglavnom nezapaženo. Ako ga netko i uoči, uostalom, nema veze: tamo gdje ljudi vjeruju da njihov način života ozbiljno ugrožava manjina od dva promila, povjerovat će i da se integracija izbjeglica najlakše odvija tako što ćemo ih pretvoriti u marginaliziranu, deprivilegiranu, surovo eksploatiranu radnu snagu.

Izvor: Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU