fbpx

277844097 755169608810087 4709977123000383812 n

Foto: Ilutracija knjige Nerzuka Ćurka "Zašto je Bosna a ne ništa"

Escobar je predstavnik onog dijela Međunarodne zajednice koji ne vidi bogatstvo šarenila višestoljetnog bosanskohercegovačkog društva, već tu tradiciju prosto matematički svodi na dvije ravni, crnu i bijelu, prorusku i prozapadnjačku, od čega i dalje tonemo u propadajuću težinu dejtonskog nihilističkog "mirovnog" sivila.

piše: Behzad Čirkin

Njegovo ciljano novokrižarsko upinjanje jeste da zadovolji prohtjeve nacionalističke elite Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda (čitaj: HDZ i HNS) koji se upinju za stvaranjem trećeg entiteta čime bi zaokružili političke ciljeve UZP Mate Bobana i ostalih UZP ratnih zločinaca.

Escobarova politika je zasnovana na zapadnjačkom pragmatizmu koja sa sobom vuče tragove "pameti" nekadašnje moći svjetskih kolonijalnih sila koje su, pragmatično, dijelile tzv. Treći svijet jednostavnim potezima trokuta i linijama na mapi svijeta.

U toj projekciji ne postoje „oni tamo“, šarolikost drugih i drugačijih, već samo „Mi i Oni“.

Važno je napomenuti da je to projekcija u kojoj smo „Mi“ uvijek latentno rasistički „svijetli“, što je osnova centrifugalnih silnica kojima se privlače i pripajaju svi mogući saborci protiv tamnila kojeg nose „Oni“.

To je loša politika, ona drži vodu „dok majstori ne odu“, a nakon njih je potop.

Tada je „majstore“ briga za sve, oni su svoje već naplatili!

Preko naših leđa, a ako ustreba i sa našim glavama.

Osnovna namjera nadmenih „novokrižarskih misionara“ jeste svesti vjekovima umreženo bogatstvo trajanja Bosne i Hercegovine na jednostavnu crtu fronte koja odgovara njihovim aktuelnim potrebama i namjerama, a mi im, ovakvi kakvi jesmo, predstavljamo samo jeftine piune u njihovom moćnom igrokazu.

Uz puno razumijevanje i saosjećanje sa ukrajinskim ratnim strahotama ističem i to da je taj i takav odnos prisutan i u odnosu moćnih naspram vlasti i naroda Ukrajine, koja je demografski, prostorno i sa resursima daleko jača od Bosne i Hercegovine.

Zapad opravdano strahuje od izbijanja Trećeg svjetskog rata i potencijalne nuklearne katastrofe, ali isto tako sebično čuva svoje stečene pozicije materijalne i političke moći u današnjem nesigurnom svijetu.

Taj lihvarski odnos se ogleda u „racionalizaciji“ političkog pragmatizma kojim se uvode brojne sankcije Ruskoj Federaciji, sve im je dobro uklopljivo u neizmjerne emotivne i senzacionalističke važne političke istupe i stavove, uz prateću logističku potporu „pravdoljubivoj borbi naroda Ukrajine“, sve do granica narušavanja protoka ruskog gasa i nafte.

A ko na kraju plaća i ko li će na kraju platiti i kako će se platiti tolika logistička podrška kroz oružje, oruđe i sve ostalo kao potpora svjetskih moćnika pravdoljubivoj borbi protiv ruskog okupatora?!

Iz prazne se ne puca, kaže naš narod, što smo i te kako osjetili kroz godine embarga tokom bosanskog rata, ali isto tako narod kod nas kaže kako „nema džabe ni u stare babe“, onako narodski lascivno, surovo, kao što je surovom učinjena ljepota prostora gdje nastaju slične narodne umotvorine. Iskustvene!

Nije meni nikakav problem shvatanje te svjetske pragmatične percepcije i djelovanja moćnika.

Naprotiv!

Osjetili smo mi to jako dobro tokom rata u Bosni i Hercegovini, tragedijom devedesetih, ali mi je veliki problem licemjerstvo moćnika međunarodne zajednice koji nas, poput Pabla Escobara i njegove EU kamarile, guraju u daljnje propadanje u mrtvačkom zadahu nametnutog dejtonskog mira koji šarolikost vjekovima klesanog bogatstva Bosne i Hercegovine želi svesti na mjeru crnog i bijelog, na plus i minus kojeg bi oni krojili i upotrebljavali po mjeri njihovog značaja u aktuelnim svjetskim izazovima.

Šta to konkretno znači?!

To znači bukvalno ispišavanje svog ustajalog neokolonijalističkog smrada u srcu Evrope i otuđenje same EU od njenih izvornih vrijednosti koje proklamuju jednakost i ravnopravnost svih ljudi koji jesu ravnopravni pred zakonima i jednaki u mogućnosti ispoljavanja i življenja svog ličnog prirodnog bogatstva.

Nametanje Escobarovog misionarskog mača dejtonskog bosanskohercegovačkog ludila jeste glogov kolac i samoj Evropi, svemu onome na čemu je sazdana današnja EU, a istovremeno i daljnji okidač u uznosu nacionalističko-desničarskih evropskih snaga koje svoju ideološku inspiraciju nalaze i u retrogradnom fašističko-nacističkom razvratu iz najmračnije istorije ne samo Evrope, negoli i čitavog svijeta.

Escobar i društvo žele nametnuti Bosni i Hercegovini rješenje Izbornog zakona kojim bi legitimisali konstitutivnost hrvatskog naroda kroz prizmu retrogradne politike HDZ-a, kako bosanskohercegovačkog, tako i onog iz susjedne nam Republike Hrvatske.

Tim rješenjem bi zaokružili mapu Balkana na interesnu sferu savremenih svjetskih izazova gdje bi u bijelom polju imali „Hrvate & Bošnjake“, a u crnom polju „Srbe sa obe strane rijeke Drine“, upinjući se da na taj način stvore bastion aktivnom ruskom uticaju u trbuhu Evrope.

To je pogrešna politika iz više razloga, a najvažniji jeste vrijednost viševjekovnog trajanja same Bosne, od Kulina bana, ZAVNOBiH-a, pa do herojskom opiranju „banovskoj podjeli“ Republike Bosne i Hercegovine koju su zagovarali Tuđman i Milošević, a sprovodili ratni zločinci Radovan Karadžić i Mato Boban, zajedno sa svom svojom vojnom i političkom bratijom.

Svijet je simbolično stao na stranu pravde nakon bosanskog rata čemu je dokaz i učešće pripadnika ARBiH na vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom, ali se taj isti svijet transformisao u svom mišljenju kroz dejtonski pragmatizam kojim je prostor Bosne i Hercegovine predodređen na ulogu zamorčića u savremenom svjetskom političkom igrokazu velikih i moćnih.

Nije tu ni svijet kriv sam od sebe, jer je u tom svijetu, istine radi, bilo previše očekivanja da će „domaće progresivne političke snage“ uspjeti pokrenuti točak bosanskohercegovačkih zbivanja ka savremenim civilizacijskim tokovima, ali...

Uslijedilo je razočarenje, jer su se mnogobrojne nade utopile u postdejtonskom pragmatizmu kojim je ovladala čarolija sitnih ćarova i interesa, dijeljenjem pozicija kojim se osvajaju kleptomansko-koruptivni politički visovi.

Tu su najveće razočaranje tzv. „građanski politički koncepti“ čiji je zamah završavao na rubovima važnijih gradova od kojih su najistaknutiji Tuzla i Sarajevo.
Ostale ovdje i ne pominjem zbog permanentnih lokalističkih i ostalih sitnih lihvarskih unutrašnjih prepucavanja i sukoba, čime se i te kako otupila ideja o mogućoj zajedničkoj građanskoj borbi.

Najporaznije jeste da se to zalaganje za građansko bosanskohercegovačko društvo završavalo u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine i to samo tamo gdje je nacionalna struktura uglavnom bošnjačka.

Zašto?!

E, tu je odgovoran „građanski pragmatizam“ koji govori da je najlakše na tom prostoru osvajanje glasova na izborima, zbog dubokih tragova temeljnih principa oslobodilačke borbe ARBiH, a u RS i na prostoru FBiH gdje dominira politika HDZ BiH, koja se direktno naslanja na politiku UZP HZHB, tu je trebalo zasukati rukave, zagaziti u blato, sa ili bez gumenih čizama, i krenuti u postepeno ideološko preoravanje i tog prostora zajedničke nam domovine.

Tu se stajalo, dalje se nije išlo izuzev pojedinačnih istupa i uspjeha, a baš tu, na tim prostorima, i jeste ključ za pobjedu građanske Bosne i Hercegovine.

Možda su i taj faktor ljudske sebičnosti i „političkog pragmatizma“ domaćih političkih snaga uzeli u potpuni obzir „Escobar & društvo“, te su se priklonili preuređenju one čuvene Tuđmanove salvete kojom je pokojnom Lordu Ešdaunu iscrtao dogovorenu mapu podjele Bosne i Hercegovine.

Šta to znači?

Podjela bosanskohercegovačkog bogatstva na interesne zone plemenskih poglavica Srba, Bošnjaka i Hrvata, uz napomenu da postoji suzdržana spremnost legitimizacije prostora ruskoga uticaja (RS & RS, sa obje strane rijeke Drine), dok bi se „trećem plemenu“ prepustio tzv. Bošnjakistan, prostor koji zadovoljava potrebe svih savremenih aga i begova, otrgnutih od mogućnosti „islamske radikalizacije“, sa stalnim povodcem u Briselu i Vašingtonu. Ključ za uspjeh tog novo revidiranog projekta svjetskih moćnika, odbrane od ruskog uticaja, jeste u EU-Zagrebu kojeg skoro u potpunosti kontroliše HDZ.

Najveće pitanje u čitavom tom galimatijasu političkih interesa i uticaja, pseudofeudalističkom mapiranju savremene Bosne i Hercegovine, jesu sami građani Bosne i Hercegovine, sa svim njihovim različitostima, u kojoj mjeri jesu spremni za takav kompromisni pragmatizam (čitaj: neofeudalizam).

Lično smatram da je tu bosanskohercegovačko društvo jako podcijenjeno, na isti način kako ga je u devedesetim podcijenila cjelokupna svjetska javnost, jer se Republika Bosna i Hercegovina oduprijela sličnim smicalicama, kako iz komšiluka i iz susjedstva, tako i iz mnogih drugih centara svjetske moći.

Tinta se predavno osušila na Dejtonskom mirovnom sporazumu, a rat još uvijek traje nesmanjenom političkom žestinom, komadajući nam i državu i njene građane.
Sve dok ne prekipi!

A gdje je ta tačka kipljenja to još niko nije ustanovio i to je jako teško ustanoviti, baš kao i devedesetih u vrijeme kada se za ideju građanske Bosne i Hercegovine borilo uprkos embargu, gladi, etničkom čišćenju, nebrojenim ratnim zločinima, genocidu.

Sada neki drugi građani, znani i neznani, nose odgovornost na svojim plećima da se ne ubije do kraja ono što je osnovna vrijednost svakoga čovjeka, pravo biti čovjek sa svim ljudskim slobodama i odgovornostima, na prvom mjestu, a nakon toga i legitimno ljudsko pravo na ličnu opredijeljenost u nacionalnom, vjerskom, ideološkom i bilo kojem drugom smislu.

Escobarova zamka daljnjeg utorljavanja građana Bosne i Hercegovine na nacionalnom osnovu jeste savremena zamka koja reprodukuje neke nove Principe i Gavrile, sa izglednom bojazni nekih novih „sarajevskih atentata“, politika nacionalnih podjela iz kojih se isključuju ljudska i građanska prava, a reprodukuju sukobi od kojih interes imaju samo moćnici, nikako građani.

Impuls 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU