fbpx

zlatko dizdarevic 1586786224

Sve je jasnija spoznaja u narodu na sve tri strane da su im krivci za životni jad prije svega njihovi “lideri” sa okruženjem, a ne oni drugi na čiji se kont, uz uporni dodatak mržnje i straha knjiži sav jad. 

Piše: Zlatko Dizdarević

Prepričavati na početku nastupajuće godine šta nam se to desilo lani i koja će od bezbrojnih opcija za buduća dešavanja u Bosni i Hercegovini pobijediti – u ovom času čini se besmislenim. Svako ima svoju priču, mi puta tri (najmanje), plus stranci. I većina u skladu sa ciljanim i upornim, prvo zakulisnim a potom i sasvim objelodanjenim projektima stvaranja mentalnog i političkog haosa – u ime pravde, naravno – u društvu čije je rasturanje od početka nakon minulog rata bilo mnogim profiterima dominantni cilj.

Evo, pobijedio je poraz pameti, logike, mudrosti, razumnog tumačenja realnosti, aktuelnih i istorijskih činjenica na ovim prostorima. Toj pobjedi interesa manjinskih profitera protiv većinskih gubitnika, kapitalni doprinos zarad vlastitih matematika dala je i takozvana međunarodna zajednica. Već tradicionalno, ne prihvatajući i činjenicu da puno toga ovdje – ne shvataju. Naravno, to ne žele da čuju i zalud im je govoriti.

Lažni happy – izvještaji

Notorne istine u ovoj priči već su kazane bezbroj puta na razne načine. I naravno, prečesto opovrgavane u skladu sa realnošću u kojoj pamet, znanje i logika nemaju bezmalo nikakvu šansu spram golog, jednostranog, profiterskog i kriminalnog interesa odabranih pojedinaca zavidno podržanih od “naroda”. Najčešće unaprijed režirane utakmice igraju se u taktici napada dva protiv jedan. Pokretačka snaga igre na pobjedu je organizovano proizvedeni nacionalizam, onda strah pa obračun. Tereni tih obračuna su vjera, istorija, obrazovanje, kultura… Obavezni alati su falsifikovanje činjenica, negiranje istina, napadi na duhovnost i dignitet. Smisao medija odavno nije proizvodnja informacija već manipulisanje njima u dugom i upornom procesu pranja uma. Na tom tragu teror nad ličnim i kolektivnim slobodama kao epidemija prelio se i u sferu medicine…

U javnom prostoru svekolika dekadencija ovladava a duhovnost blijedi. Za koju godinu osnovci više neće poznavati školske učionice, dvorišta i igrališta, utapajući slobodu spoznaja svijeta i izazova u odrastanju, drugarstvo i razna čudesa ranog djetinjstva  – u dirigovani svijet digitalno poništenog sentimenta.

Ove se slutnje hrane svakodnevnicom i potvrđuju ubrzano. Ne tek u teorijama već u svakodnevnoj realnosti što nam se vraća kao bumerang spram očekivanja “kapitalnih promjena” kojima trguju profiterska politička obećanja.

Gorčina temeljnih poraza u svakodnevnom životu ovih je dana dodatna u brutalno lažnim happy-izvještajima političara po kojima razni grafikoni ekonomskih i inih pobjeda idu nezaustavljivo uvis, rezultati radnih uspjeha su “neupitni” a samo slučajni neuspjesi, objektivni naravno, biće poraženi evo koliko sutra! Ko ne vjeruje, neprijatelj je! Duhovne i političke slobode toliko su ovladale srcem i dušom da se eto sada može javno zahtijevati i ukidanje svega različitog, a nekada ujediniteljskog u odnosima uzajamnog respekta. Tako je sa vjerskim i nacionalnim simbolima, praznicima i poštivanjem eto sada prijeteći drugačijeg, tuđeg, a do juče uvažavanog. Poput Nove godine, okićene jelke, Deda Mraza…

Ništa u tom zajedničkom porazu normalnosti nije slučajno. Generacija post-ratnih profitera monumentalnih razmjera, pomnožena potpunom ljudskom i profesionalnom potkapacitiranošću, osvježava se novim snagama. Rokovi trajanja siledžijstva ne ističu. Odlaziti nakon tri decenije etabliranja zla se ne smije. Tlo pod nogama time bi gubili i oni iz drugog ešalona što su kao plaćeni poslušnici čuvali leđa gazdama, pa od kriminala pravili vlastiti uspjeh. Papagajski ponavljajući kako je sve to u ime “vjere, nacije i patriotizma…”

Igre čuvara prijestolja na domaćem terenu, uz upornu pomoć i političara i medija iz komšiluka/susjedstva postaju farsične i opasne. Šovinizam pretvoren u patriotizam, odbrana pljačke u mudrost a satiranje države u zaštitu nacije bili bi zabavni kada bi im se vidio kraj. Naprotiv, u političko – zanatskom uklapanju u privatne benefite iz razorenog državnog sistema i društva, prosuta je iluzija da se stvari mogu promijeniti jedino kuknjavom onima izvana. Sluteći da oni to neće. Vremena političkog digniteta i znanja kada su ljudi o sebi na ovim prostorima odlučivali sami, na način kojemu se divio veliki dio svijeta, ionako su prošla.

Ključni domaći profiteri ovogodišnje pobjede poraza znali su da je čekanje na strance za njih dobitna kombinacija, kobajagi se protiveći tome. Velikima je u poslovima sa malima status quo uvijek dobitna kombinacija dok lokalni gubitnici, preparirani na savijanje kičme, vjeruju u ljubav izvana. A odatle samo uzvišeni pozivi na demokraciju, pregovore “lidera”, njihov “legalitet i legitimitet”. Koji kaže: “Oni koje ste izabrali legitimni su predstavnici u vlasti.” I dodatno za ostrašćene do egzaltiranosti – “oni su nam partneri, kao predstavnici tri naroda!”

Apsurda u mjesecima naivnog čekanja na pomoć izvana ima puno: Isti “lideri” koji su Bosnu i Hercegovinu iz raznih, čak i različitih motiva de facto zajedno rušili i ruše, treba sada da je i popravljaju. Legitimno! Sva obećanja koja se suprotstavljaju ovoj perverziji, polako se pretaču u status quo. Tome se “lideri” različito prilagođavaju uz neupitne grčevite pokušaje da opstanu tamo gdje su. Dodik, do šprdnje je uznesen u saznanju da je lokalni baja u velikoj interesnoj pat poziciji (za sada) Zapada i Istoka na tzv. Zapadnom Balkanu. Imaju prečih poslova u svijetu. Dokle im ovo paše, vidjet će se. Čovićev politički “naivni” fakinluk je podjednak, samo karikaturalno “europsko-akademski” u načinu na koji čisti ispred i iza sebe sve što je na putu prvo njemu, pa stranci, pa vodećoj oligarhiji u Zagrebu. Uostalom ovi posljednji se hrane na izborima u kući presudnim brojem glasova BiH-HDZ “konstitutivnih” Hrvata. Do kada? Dok treba. U punom suglasju i sa Dodom i njihovim zajedničkim interesom spram sutrašnje BiH.

Izetbegović je, vele, u najsloženijoj situaciji kao “predstavnik Bošnjaka” (ili “muslimana” kako sad uporno insistira Dodik, dok i sa ovog naziva ne eskalira do “mudžahedina”). Razapet je između očevih sjena za BiH razorne filozofije “Muslimanske braće”, potom katastrofalne ekonomske situacije u kući, te sumnjivih i jadnih dometa političke i pregovaračke igre koju vjeruje da uspješno vodi. Uz sve, strah mu se uvukao i u vlastitu avliju a razlozi su mnogi, politički i ini, što za tanjušni kalibar u žestokom političkom ratu nije nimalo dobro.

Svoj trojici nad glavom lebdi rastući pad entuzijazma vlastitih birača koji sve logičnije prepoznaju da im za njihovu dramu nisu baš prevashodno krivi samo oni drugi “konstitutivni” u BiH. Sve je jasnija spoznaja u narodu na sve tri strane da su im krivci za životni jad prije svega njihovi “lideri” sa okruženjem, a ne oni drugi na čiji se kont, uz uporni dodatak mržnje i straha knjiži sav jad.

Juriš u nove poraze

Istina je, dakle, porazna nakon oproštaja sa minulom godinom. Unutrašnja optuživanja na crvenoj liniji do mržnje i ekscesa uporno bujaju pumpana nacionalizmom i mržnjom dobro i planski uigranim. Stranci, kobajagi mirotvorci, još mamuraju po svojim prestonicama nakon prazničkih radosti. A po povratku je nastavak operacije – ništa promjene od nas, do vas je.

Hoće li ovako moći dugo? Teško. Ne samo zato što svi skupa koji “lideruju” istinski ne žele ozbiljnu promjenu jer bi ona odnijela i njih. Već zato što su očigledne pobjede temeljnih poraza u funkcionisanju Bosne i Hercegovine tolike, da i iole ozbiljniji incident čak i bez većeg povoda može da se otme stvorenim navikama i pogrešnoj logici da su nacionalizmi, mržnje, uzajamni talovi jednih protiv drugih uz konačno sigurnu pomoć stranaca kad zagusti – uobičajeni. I da će proći. Da psi laju a karavane prolaze.

Sa istim ljudima i njihovim politikama odbrane države uknjižene na vlastite račune, sa nastavkom korupcije uz isto pravosuđe, iste OSA-e, SIPA-e, agencije i savjete, parlamente, komitete i medije, iste trajne odlaske iz zemlje i preostalo izborno tijelo, ostaje samo – Juriš  u nove poraze…

Stara istina kaže, na porazima se uči. Tačno je ali, do učenika je, prije svega. Pobjede poraza povod su mnogima za slavlje. Ali i mnogima da se probude.

Interview.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU