fbpx

Ideja o nacionalnim televizijskim programima konstitutivnih naroda u BiH povremeno se, ali kontinuirano, pojavljuje na dnevnom redu lokalnih političara pri čemu se kao primarni problem nameće nepostojanje javne radiotelevizije u Mostaru. Zasad jedini, ali i krucijalan otpor pogubnoj logici nacionalne podjele javnih servisa, dolazi od samih neposrednih proizvođača – medijskih radnika i sindikata.

Radiotelevizija Bosne i Hercegovine Sarajevo WIkipedia e1455568849407

Već skoro dvije decenije u bosanskohercegovačkoj javnosti pojavljuje se i nestaje pitanje osnivanja trećeg javnog “emitera”, takozvanog “hrvatskog kanala”. Njega uvijek otvaraju i zatvaraju političari, govoreći prvenstveno iz ličnih interesa, no bez volje da pokrenu široku javnu raspravu koja bi podrazumijevala učestvovanje javnosti i medijskih radnika.

Tako je prošle sedmice na portalu BHRT, javnog servisa koji signalom pokriva (barem na papiru) cijelu zemlju, objavljena kratka vijest-komentar u o prednacrtu “koji je obznanjen u Ministarstvu komunikacija i transporta BiH, a koji bi riješio problem javnog emitiranja u našoj zemlji”. Navodi se i kako u tekstu Radne grupe tog ministarstva, koji treba ići na konsultacije, piše da će BHRT emitirati na tri kanala, “od kojih svaki emitira program na jezicima konstitutivnih naroda i pismu konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini”. Također stoji da se programi “proizvode i uređuju na način prilagođen potrebama pojedinog konstitutivnog naroda” i emitiraju iz tri studija: Sarajevo, Banja Luka i Mostar.

Više informacija za sada nema, a ova vijest privukla je manje pažnje od one emitovane nekoliko sedmica ranije o tome da BHRT-u prijeti gašenje zbog finansijskih poteškoća (naime, prikupljanje pretplate vezano je uz račun fiksne telefonije te se prikuplja posredstvom telekom operatera. Ovo loše rješenje uzrokuje velike poteškoće pri prikupljanju sredstava, radi čega je javni servis financijski potkapacitiran). I sistem emitiranja javnih radiotelevizijskih usluga u Bosni i Hercegovini osmišljen je tako da odražava dejtonski ustroj ove zemlje, te po tome ne zaostaje za kompleksnom birokratskom organizacijom ostalih društvenih segmenata. Javni radiotelevizijski sistem Bosne i Hercegovine sastoji se od tri javne radiotelevizijske usluge: Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHRT), koja pokriva cijelu državu, i dvije entitetske – Radiotelevizije Federacije Bosne i Hercegovine (RTV FBiH) i Radiotelevizije Republike Srpske (RTRS). Nadentitetske korporacija BHRT nikad zapravo nije profunkcionirala onako kako je zamišljena, dakako, po uzoru na britansku javnu televiziju BBC. No, javni serviseri koji djeluju u entitetima (RTRS i Federalna), suprotno onome u što nas političari pokušavaju uvjeriti, nisu vezani  za etnicitet.

Ustrajnost etnonacionalnih političkih opcija

Stoga bi osnivanje jednog “kanala” sa nacionalnim predznakom povuklo još dva takva, mada se tek ponekad o ovom pitanju u javnosti govori na ovaj način. Premda se u javnom prostoru ne postavlja pitanje što je najbolje za narod Bosne i Hercegovine, opcija tri javna servisera, po jedan za svaki etnicitet, zapravo je ostvarenje želja svih etnonacionalnih političkih opcija u ovoj državi. A nije ovo ni prvi put da se pokušava provesti podjela medija po etničkom principu.

Identične pokušaje i ideje imale su nacionalne stranke kada su došle na vlast 1991. godine. Prvo što su pokušali podijeliti bili su mediji. No, žestoko su im se usprotivili novinari (uglavnom oni koji su radili u tadašnjem Oslobođenju i Radio-televiziji Sarajevo) i ostali medijski radnici koji su tokom cijelog rata uspjeli zadržati kakvu takvu neovisnost. Novinarsku pobunu kakva je postojala tada danas je gotovo nemoguće zamisliti. Medijski radnici ucijenjeni su lošim materijalnim uvjetima rada, nezaštićeni su na radu i u zakonu (npr. nijednim od četiri zakona kojima se reguliraju mediji u BiH cenzura nije eksplicitno zabranjena nit su za nju provedene stroge sankcije). Bez opisanog otpora, političke elite i njihovu volju za podjelom medija po nacionalnoj osnovi nema ko da zaustavi.

Proteklih godina, one se nisu libile i eksplicitno djelovati protiv jedinstvenog javnog radiotelevizijskog servisa, pa se između ostalog, iz stranačkih redova moglo čuti pozivanje građana da ne plaćaju pretplatu, dakle, pozivali su na eksplicitno kršenje zakona. Poziv na neplaćanje pretplate dolazio je od raznih političkih partija, ali češće od onih sa hrvatskim predznakom (prije svih HDZBiH). Stranke su kao ispriku uvijek imale tvrdnju da hrvatska kultura i jezik nisu adekvatno zastupljeni, mada ne postoji niti jedno istraživanje čiji rezultati potkrepljuju ove tvrdnje.

Lupa okrenuta medijima

Tema “hrvatskog kanala” redovito “uskrsne” kad god pitanje javnog televizijskog servisa u BiH dođe na dnevni red. Prije prošle sedmice, dogodilo se to 2013. godine kada se pred Vijećem ministara našao Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu BiH. Prijedlog je podrazumijevao osnivanje “hrvatskog kanala”, čemu su se usprotivile stranke sa bošnjačkim predznakom. Skoro identična tačka našla se pred Vijećem godinu dana ranije, ali je povučena na zahtjev Brisela. Podrška zahtjevu za “hrvatskim kanalom”, 2013. godine, došla je, očekivano ili ne, iz Republike Srpske, a naglašavalo se kako se radi o “demokratskom i civilizacijskom pravu hrvatskog naroda”.

U razgovore o potrebi za postojanjem hrvatskog servisa nerijetko se uključuju i političari iz Hrvatske. Među najglasnijima je zastupnica u Europskom parlamentu Dubravka Šuica koja je u svojim istupima pred ovim tijelom, ali i drugim javnim istupima, više puta ponovila kako je osnivanje hrvatskog kanala “primarni nacionalni interes” Hrvata u BiH. Iz svih rasprava o “hrvatskom kanalu” koje traju godinama, nikada nije bilo jasno kakav program bi bio emitovan, na koji kadar se računa, kojim sredstvima bi se izdržavali nacionalni kanali, i na koji bi način takvi kanali zaista služili javnosti, što bi trebala biti osnovna funkcija javnog servisa, i ko će ih kontrolirasati i osnovati? Svakako za podijeljenu bosanskohercegovačku javnost, najgora opcija bila bi da svaka entonacionalna opcija kontrolira svoj “nacionalni” medij.

Ponovimo stoga na ovome mjestu, suprotno tvrdnjama ovdašnjih nacionalista: nijedan od postojećih javnih servisa u BiH nije namijenjen isključivo jednoj nacionalnoj grupi, što je posebno i naglašeno u zakonima o osnivanju sistema, te u Uređivačkim principima Javnog RTV sistema. Zagovornici još jednog emitera kao argument koriste švicarski model prema kojem svaki narod ima svoj kanal na svom jeziku, argument koji je lako odbaciti s obzirom da je u BiH riječ o jednom jeziku koji nosi tri naziva. No to nije najvažniji argument. Pri raspravi o pokretanju još jednog javnog servisa trebalo bi, makar unutar medijskog sektora, postavljati pitanja o modelu njegovog financiranja – u kontekstu prijetnje gašenjem BHRT-a radi izrazito lošeg financijskog poslovanja, koje nije ništa bolje ni na Federalnoj TV ili na RTRS-u – ovo pitanje može se prometnuti u krucijalno. Tim više ako se u obzir uzme da Bosna i Hercegovina nije još provela niti opširnu i skupu digitalizaciju te postupno gubi analogni signal zbog jačih digitalnih signala susjednih zemalja.

Otpor etnonacionalnim televizijama

Niti u jednom trenutku, od svog osnivanja pod patronatom Ureda visokog predstavnika, javni servis nije se tretirao kao medij koji treba da služi javnosti, već ga se promišljalo kao servis koji je tu zbog političara. Već godinama oni imaju glavnu riječ u postavljanju direktora i urednika, no organizirani otpor medijskih radnika, niti javnosti dosad nije ostvaren. Jednostavno, pojam javnog servisa nikada nije zapravo zaživio u BiH.

Nadu možda bude sindikati. Tendenciji koja bi vodila ka osnivanju etnonacionalnih javnih servisa suprotstavio se Samostalni Sindikat uposlenika javnih RTV saopćenjem u kojem je stajalo: “Smatramo da osnivanje servisa na ekskluzivno jednom jeziku otvara prostor za uništenje sistema javnog emitiranja po nacionalnim šavovima i potpuno obesmišljavanje misije javnih servisa kao stupova obrane demokratskog društva”. No, kako je većina analitičara predvidjela, prijedlog nije prošao Parlament. I opet je priča zasad nestala. Ipak, cilj je postignut, a to je skretanje pažnje sa važnijih problema, i održavanje nacionalnih tenzija.

Izvor: Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU