fbpx

7gojko

Da ga u ponoć probudite iz dubokog sna, Dragan Čović bi znao navesti imena hadezeovaca koji su na razne načine potkradali Aluminij, ali je on to prepustio “pravnoj državi”. Narod bi rekao: Pojeo vuk magarca! 

Vidim, široka je, složena i neizvjesnog kraja priča o mostarskom Aluminiju. A opet, takoreći banalna ako se ima u vidu njen politički, ekonomski i moralni kontekst u kojem živimo. Prije Aluminija, na groblju pljačkaške privatizacije završilo je na stotine industrijskih preduzeća, nekad privrednih simbola naših gradova, a danas svojevrsnih spomenika gluposti, destrukcije i pohlepe političkih skorojevića i gangstera koji su devedesetih godina postali vladari naših života. Nije Aluminij bio baš nekakav gigant, kako se sada u brzopoteznim “nekrolozima” opisuje, ali bio je tvornica od značaja za hercegovački kraj, ali i za željeznicu i Luku Ploče. Aluminij je zapošljavao više od 900 radnika. Oni su sada ostali bez posla, a nad njihovom sudbinom liju krokodilske suze razni sumnjivi altruisti, od predsjednice Hrvatske, uvijek euforične Kolinde Grabar-Kitarović i visokog predstavnika Valentina Inzka, do Čovićevih ministara, novinara i drugih zvanih i nezvanih tipova. Za razliku od njih, jedva da imam nešto empatije za radnike Aluminija, i ne bih ulazio u tu priču kad ona ne bi bila puna licemjerja. I posljednji čitalac novina zna da su bošnjačko-hrvatski odnosi roviti i daleko od poželjnih, ali nije aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij, kako to žele prikazati neki hrvatski mediji, tradicionalno nenaklonjeni Bosni i Hercegovini, već su mu glave došli nesposobni menadžment i izrazita nekonkurentnost njegovih proizvoda na tržištu. Aluminij nije bio samo industrijski kombinat, on je bio i svojevrsna, nedodirljiva tvrđava jedne kriminogene nacionalističke politike, tvornica koja je HDZ-u, direktno ili svojom ekonomskom i socijalnom reputacijom, osiguravala na hiljade biračkih glasova. Ali, sada je tome došao kraj. Ili se barem tako čini?

Vlada Federacije BiH, većinski vlasnik mostarskog kombinata, znala je da ubrizgavanjem finansijskih injekcija u posrnuli Aluminij samo odgađa njegovu smrt. Uostalom, propale su i sve druge firme kojima je Vlada na sličan način, kupujući socijalni mir, produžavala život, i više ih niko i ne pominje. Sve je to znao i politbiro vodeće hrvatske stranke u BiH, znali su to upravitelji, inženjeri i radnici Aluminija, ali su svi skretali pogled u stranu, čekajući sudnji dan i objavu da je preduzeće dostiglo gubitak od 400 miliona KM i da je njegova eutanazija neizbježna. Sigurno je da više ljudi snosi krivicu za takav kraj, a da li će za to odgovarati ili će umjesto njih biti nađen neki “žrtveni jarac” vidjećemo. Izgleda da je novonastala situacija najviše zabrinula ljude iz vrha HDZBiH i da tu vlada konfuzija. U Oslobođenju od 22. jula objavljen je razgovor sa Marinkom Čavarom, predsjednikom Federacije BiH i drugim čovjekom u Čovićevoj stranci, a ispod intervjua plasirana je izjava Dragana Čovića, pod naslovom: “Izvlačivači novca iz Aluminija imaju ime i prezime”. Čavara takođe smatra da je bitno da “radnici znaju ko je krao” i dodaje: “Ono što ja znam je da su radnici bili izmanipulirani da govore predsjedniku Čoviću da je lopov, a znam koliko je uložio energije i koliko je bio spreman sam sebe poniziti da bi osigurao da Aluminij ne nestane prije par godina”. Međutim, Čavarin partijski šef je u pomenutoj izjavi bio izričit: Apsolutno i nedvojbeno bio je, kaže, izvan menadžmenta i bilo kakvog utjecaja na sam rad Aluminija! Tobože zatečen i ljut što je “afera Aluminij” izbila na vidjelo i poljuljala ugled stranke kojom rukovodi, on se zalaže za neodgodivo provođenje istrage o “mangupima u našim redovima”: “Nitko ne smije biti zaštićen. Oni koji su malverzacijama izvlačili novac iz Aluminija imaju ime i prezime. To mora biti istraženo i procesuirano. U protivnom, čitava priča biće uzaludna”.

Sa stanovišta Čovićeve političke i moralne odgovornosti ovo zvuči gotovo samoubilački. Jer, Aluminij je bio bankomat njegove stranke, ona je postavljala i kontrolisala rukovodeće ljude u najvećoj hercegovačkoj tvornici i bila nijemi posmatrač njenog posrtanja. Da ga u ponoć probudite iz dubokog sna, on bi znao navesti imena hadezeovaca koji su šakom i kapom, na razne načine potkradali Aluminij. Međutim, Čović to prepušta “pravnoj državi”. Narod bi rekao: Pojeo vuk magarca! U Mostaru i vrapci na granama znaju da je, recimo, Mijo Brajković, kojeg je Franjo Tuđman postavio na mjesto direktora tek moderniziranog Aluminija, mrtav-hladan stavio u džep čitavih 700 hiljada KM, što na ime otpremnine, što na ime nagrada zbog “njegovog nemjerljivog doprinosa tokom modernizacije Aluminija i uspješne suradnje sa svjetskim firmama”, a potom i zbog “izvanrednih proizvodnih rezultata Aluminija”. I odselio u Zagreb. Kako piše portal Klix.ba, revizori su utvrdili da je Uprava Aluminija u periodu od 2005. do 2013. godine potrošila više od tri miliona KM na reprezentaciju i kupovinu parfema i nakita!? Mostarski vrapci isto tako znaju koliko je i kako je stečeno Čovićevo bogatstvo. Znao je to i posljednji radnik Aluminija, ali su svi šutjeli, jer nije bilo preporučljivo o tome pričati. Dok su plate bile dobre i redovne, u kući je vladao mir. A kad je tome došao kraj, u radnicima je provrio gnjev.

Nakon njihove jurnjave za automobilom kojim se Dragan Čović velikom brzinom udaljavao sa mjesta pobune, i povika “Lopove, lopove…” neki su pomislili da se uspavana i korumpirana radnička svijest preko noći probudila. Možda, ali čisto sumnjam. Radnici hrvatske nacionalnosti šutjeli su kad je u Aluminiju izvršeno temeljito etničko čišćenje Srba i Bošnjaka, šutjeli su i kad je na ulazu u kombinat postavljena tabla na kojoj je pisalo: “Srbima i psima ulaz zabranjen”. Kad je izbio bošnjačko-hrvatski sukob, tom rasističkom upozorenju dopisani su i Bošnjaci. Šutjeli su i kad je tim istim Srbima i Bošnjacima, a bilo ih je više od osam stotina, uskraćeno pravo na dionice, koje nikada nisu ostvarili. I zato, ima neke sarkastične pravde u ovome što je snašlo radnike Aluminija. Time nipošto ne želim reći da je Aluminij nekakva hrvatska specijalnost. Gotovo sve firme u srpskom ili bošnjačkom vlasništvu u BiH takođe su ekskluzivno etničke. U svima njima je, kao i u Aluminiju, pojam radnik dokinut i zamijenjen pojmom Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Idealan model za fabrikovanje nacionalističkog antagonizma među ostacima nekadašnje radničke klase!

oslobodjenje.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU