8goja 8

Ima u dejtonskom Ustavu BiH i dosta toga što je upisano u korist čovjeka, ali su nacionalističke vlasti sve to izbrisale i pogazile. Niko za to nije odgovarao. Visoki predstavnik, zadužen za provođenje Mirovnog sporazuma - šuti

Reći da etnonacionalisti i njihov saputnički kler nikada neće integrisati ovu razvaljenu zemlju, ne predstavlja nikakvu političku smjelost. Da su htjeli, učinili bi to za proteklih dvadeset i kusur godina. Nekako su se složili da je Evropska unija luka spasa za sve nas, ali uz značajne razlike oko toga kako i kojim putem tamo ići. Jedni misle da je u Evropu najbolje ići preko Rusije, a drugi preko Turske, što je velika zabluda. Politika naših vladajućih oligarhija je svađalačka i u suštini antidržavna, bez obzira na boju dresa koji nose.

Obično staloženi Vjekoslav Bevanda, državni ministar finansija, nedavno je izjavio da je “zastrašujuće s koliko mržnje predstavnici najbrojnijeg naroda u BiH provode antihrvatsku histeriju”, dodavši: “Mržnja koja izvire iz ostrašćenih nastupa je ogledalo u kojem se jasno vidi stanje umova, teška besperspektivnost, odsustvo poštovanja i nepostojanje kapaciteta za dogovor”. Ako se, dakle, ljudi koji vode ovu zemlju međusobno mrze po matrici etničke i stranačke pripadnosti, onda to više nije politika, onda je to kraj svake priče.

Frustriran političkom slikom zemlje u koju je nedavno došao, novi ambasador Velike Britanije u BiH Matthew Field je na Twitteru uputio oštru poruku ovdašnjim političarima: “Otkada sam došao u BiH, pratim političare kako ukrug ponovo pišu historiju, preispituju Ustav, stvaraju prepreke, političke podjele, žale se zbog represije, izvrću činjenice, slave ratne zločince...” Koliko se sjećam, u proteklih dvadeset i više godina, koliko u Sarajevu postoji OHR, naši politički lideri nikada nisu bili tako oštro i decidirano ukoreni od visokog predstavnika.

Neko će reći da se ambasador Field pretjerano umiješao u tuđe poslove, ali treba imati u vidu da je neproglašeni, ali dostignuti politički bankrot Bosne i Hercegovine zajednička stvar domaćih elita i međunarodne zajednice, njene konfuzije, neodlučnosti i pasivnosti. OHR je postao jedina zajednička meta u koju Dodik, Izetbegović i Čović odapinju svoje strijele. Dodik je frustriran samim postojanjem institucije visokog predstavnika, Izetbegović njenim mlakim reakcijama na srpski separatizam, a Čović nedostatkom sluha međunarodnih faktora za tzv. hrvatsko pitanje.

Međunarodna zajednica odgovornost za stanje u zemlji obično dijeli na ravne dijelove, što je za pomenutu lidersku trojku neprihvatljivo, jer svako od njih vidi glavnog krivca u onom drugom, odnosno trećem. U očima ovdašnje javnosti visoki predstavnik je, pojednostavljeno rečeno, diplomata koji u Sarajevu živi kraljevski i ne miješa se mnogo u svoj posao.

Ali, ne treba gubiti iz vida da je i visoki predstavnik smjenjiv i obavezan da se striktno drži uputstava koje mu daju njegovi nalogodavci. Na kraju krajeva, i visoki predstavnici su ljudi, ponekad nezamislivo različiti, kao što je to bio slučaj sa nedavno preminulim Paddyjem Ashdownom i aktuelnim, sedmim po redu šefom OHR-a, Valentinom Inzkom. Valjda su zato i njihove lične sudbine tako različite. Irske krvi oficir britanske Kraljevske ratne mornarice, koji je kao komandos ratovao u jugoistočnoj Aziji, potom političar i diplomata, populista koji nije mario za konvencionalnosti, Ashdown je svoj mandat trošio u stilu svog militarnog backgrounda, listom je smjenjivao domaće političare i donosio razne obavezujuće odluke. Koristeći bonske ovlasti, potrošio je mnogo municije, a pogodio malo ciljeva.

“Bilo je teško i mukotrpno u lijepoj zemlji Bosni”, rekao je odlazeći. Do kraja života je brinuo o sudbini ove zemlje, pa je u Sarajevu ožaljen kao njen veliki prijatelj, novine su o njemu pisale u superlativima, pala je i ideja da jedna ulica u glavnom gradu dobije njegovo ime. Međutim, Dodik ga je i mrtvog nastavio vrijeđati najpogrdnijim izrazima, optužujući ga da je Republici Srpskoj oteo niz nadležnosti i prenio ih na državu.

Valentin Inzko (70) je posve drugačija ličnost. Rođen u Klagenfurtu kao koruški Slovenac, ovaj diplomata od karijere službovao je, između ostalog, u Beogradu, bio je prvi ambasador Austrije u BiH od 1996. do 1999, a potom u Sloveniji. U Sarajevu je dočekan sa velikim simpatijama, kao stari prijatelj koji će pošteno obaviti svoj posao, što je podrazumijevalo da će, gdje god to bude trebalo, popu reći pop, a bobu bob i raditi na jačanju državnih institucija.

Bio je to trenutak kad su vlasnici njegovog mandata odlučili da zamrznu bonske ovlasti i ostave ih samo za izuzetne prilike, trenutak formulisan kao “prelazak iz dejtonske u briselsku fazu”. Ta uloga je odgovarala Inzkovoj blagoj i tihoj prirodi, ali je uskoro postala iritirajuća. Njegova odluka da rehabilituje političare koje je Ashdown smijenio, izazvala je razočarenje u bošnjačkim krugovima. Političke turbulencije u BiH postaju sve veće, sa nepredvidivim ishodom, a Valentin Inzko se sve više doživljava kao onaj čaršijski ziheraš koji u silnoj želji da se nikome ne zamjeri, čim ustane, otvori prozor i poviče: Zdravo, čaršijo, na sve četiri strane! Deset godina “briselske faze” je potrošeno na njenu opstrukciju, a Inzko je postao personifikacija neuspjeha međunarodne zajednice u BiH.

Postoji u ovoj priči jedna jako ozbiljna stvar na koju kao da se potpuno zaboravilo. Kao što je poznato, visoki predstavnik je nadležan da tumači i provodi civilni dio Mirovnog sporazuma iz Daytona, što uključuje i Ustav BiH. Osim komplikovane institucionalne ljušture u kojoj su se etnonacionalističke vlasti samozaglavile, ima u tom Ustavu i dosta toga što je upisano u korist čovjeka. U njegovoj preambuli navodi se obavezujuće poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, akcentira se Deklaracija o ljudskim pravima, kao i Deklaracija o pravima pripadnika nacionalnih manjina, obavezuje se uspostava demokratije, pravde i tolerancije. Međutim, država BiH je od svih tih civilizacijskih dostignuća praktično ispražnjena, ona su izbrisana i pogažena. Niko za to nije odgovarao, iako je riječ o flagrantnom kršenju najvažnijih dijelova Mirovnog sporazuma. Visoki predstavnik šuti!

Trinaestog marta navršiće se punih deset godina kako je Valentin Inzko imenovan za visokog predstavnika u BiH. Nedavno je, gostujući na FTV-u, obavijestio veselu javnost da mu je mandat produžen za još dvije godine. “Kući ću ići kad se u Bosni dogodi značajan napredak i kad država počne normalno funkcionisati”, rekao je. Naš stari prijatelj, dakle, i dalje ostaje s nama, kao čuvar plaže u zimskom periodu.

oslobođenje.ba 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 86.7%
Ne - 9.2%
Nemam stav - 4.1%

Ukupno glasova: 459
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU