fbpx

International Roma Day 696x511

Razmislimo malo o ovim brojkama. Velike su šanse da osoba koja sjedi do vas nikada nije išla u školu sa Romom ili Romkinjom, ili da nikada ne bi zaposlila Roma ili Romkinju. A opravdanja nema. Jedino katastrofalno loš izgovor u tome da su nekim, još gorim izgovorima, drugačiji. Šokira ta činjenica, posebno na području u kojem su se vodili ratovi oko drugog i drugačijeg.

Svaki pošten građanin i građanka Bosne i Hercegovine, na pitanje šta im znači 8. april, prvo će se dobro počešati po glavi u pokušaju da se sjeti šta ono dođe tog datuma, te do konsultacije sa svemoćnim Googleom neće biti u stanju da se sjeti da se radi o Međunarodnom danu Roma.

Dijelom za takvo što treba kriviti medije: često se Dan Roma obilježi tek ponekim omanjim prilogom ili offom na kraju dnevnika. Čak i kada mediji posvete potrebnu pažnju ovom simboličkom danu, sve nekako ostaje na simbolici: i zahtjevi i konstatacije da se zaštite prava naše najveće nacionalne manjine ponavljaju se iz godine u godinu, pa se tako stiče dojam da se često kopira identičan tekst.

Do te mjere je ponavljanje praznih obećanja i lamentiranje nad romskom sudbinom jednom u godini postalo otužno i deplasirano, da se postavlja pitanje čemu to radimo?

Od medija do institucija

Da li iz pristojnosti, jer je to solidan PR momenat, ili ipak, negdje u zapećku, postoji i određena grižnja savjesti? Teško. Jer da postoji, svaki dan bi bio dan Roma. Ovako, od medija do institucija, čini se da je tih nekoliko redova tek dovoljno da se ispoštuje na kalendaru zaokružen datum kada se, eto, svi kolektivno sjetimo Roma.

A Roma se sjetiti ne bi trebalo biti potrebno: između 25 i 50 hiljada Roma, kako procjenjuje UNICEF, živi u našim gradovima i selima. Tih 25 ili 50 hiljada Roma najčešće žive u toliko očajnim uslovima, da, idealisti bi rekli, samo najbešćutniji mogu okrenuti glavu od njih. Istina, sve više je Roma koji pokušavaju i kako-tako uspijevaju steći zakonom im zagarantovano obrazovanje, i kasnije, zaposlenje.

Međutim, rasizam naš svagdašnji, hjeli mi to priznati ili ne, omogućava nam i daje za pravo da se pogled skrene u prolazu, da se u školi zapusti romsko dijete uz izliku da je njemu ili njoj svakako potrebno posvetiti manje pažnje jer “Romima obrazovanje ne znači ništa”, da se zaposli neko drugi sa tobož boljim CV-jem.

Kakav je život Roma i Romkinja svih 365 dana u godini? Šta može očekivati tek rođeno dijete? Kako kaže Florence Bauer, nekadašnja predstavnica UNICEF-a u publikaciji “Status romske djece i porodica u Bosni i Hercegovini” iz 2013., šanse da romsko dijete doživi prvi rođendan su tri puta manje od ostale djece. Šanse da bude zaštićeno od lako sprječivih bolesti putem vakcinacije je samo četiri posto, u odnosu na 68 posto kod ostatka populacije. Ima tri puta veće šanse da će živjeti u siromaštvu.

Dalje, šanse da će se upisati u vrtić su ravne nuli, a šanse da će ići u osnovnu školu su 68 posto, dok su šanse da će nastaviti školovanje putem srednje škole negdje oko 25 posto. Jedno drugo istraživanje, ono koje je krajem 2017. objavio Savjet za regionalnu saradnju (RCC), kaže da u našoj regiji, jedan od pet direktora ne bi nikada zaposlio Roma ili Romkinju bez obzira na obrazovanje i vještine, a da 19 posto nije sigurno, što čini ukupno 44 posto poslodavaca – ili svakog drugog. Tako je nezaposlenost, čak i ispred obrazovanja, najveća boljka, i slobodno se može reći nepravda, romskog bivstvovanja danas.

Eksploatacija romske kulture

Razmislimo malo o ovim brojkama. Velike su šanse da osoba koja sjedi do vas nikada nije išla u školu sa Romom ili Romkinjom, ili da nikada ne bi zaposlila Roma ili Romkinju.
A opravdanja nema. Jedino katastrofalno loš izgovor u tome da su nekim, još gorim izgovorima, drugačiji.

Šokira ta činjenica, posebno na području u kojem su se vodili ratovi oko drugog i drugačijeg. Iako je svaki rat besmislen, onaj oko elementarnih stvari poput naših razlika – što nas kao društvo u osnovi čini bogatijim – posebno se ističe kao krajnje idiotski. Rasizam, s druge strane, najčešće je posljedica kombinacije predrasuda, pozicije moći i pukog neznanja. Šta mi uopšte znamo o Romima, pitamo li se?

Osim onog što nam je decenijama plasirano kroz eksploataciju romske kulture, što je dovelo do daljih predrasuda o “veselim Romima koji vole pjesmu”. Rijetki su umjetnici, pjevači, režiseri, koji su se proslavili svojim predstavljanjem romske prebogate i preširoke kulture i istorije. Rijetki, i najčešće i sami Romi i Romkinje. A opet, i na njih se najčešće gledalo kao zabavljače, umjesto kao hodajuće istorijsko naslijeđe, kapiju ka jednoj kulturi, most koji bi nam približio one koji su nam možda samo fizički blizu, a u svemu drugom mogu komotno biti s druge planete. O stereotipima se i ne mora. Pozicija moći itekako je evidentna.

I onda imamo obraza da kao nacija spominjemo nekakav Međunarodni dan Roma, kojeg eto kao obilježavamo, usrdno moleći i zahtjevajući da se nešto učini da Romima i Romkinjama oko nas bude bolje. Licemjerstvo bi bila teška, ali jedina pravedna riječ kojom se mora okarakterisati ovakvo ponašanje. I pritom treba krenuti o sebe. Možda – možda – bi najispravnije bilo, namjesto lamentirati, pozaviti se introspekcijom, zapitati same sebe jesmo li, i na koji način smo, bili nepravedni spram Roma?
Autorefleksija jedini je način suočavanja sa istinom u nama. Nismo pravedno društvo. Nismo pravedni ljudi. Nemamo pravo da tvrdimo da jesmo dokle god su brojke takve kakve jesu. A iza tih brojeva su ljudi. Iza tih brojeva stoje djeca.

Reagovanja

Ne. Nama ne trebaju javni apeli za poboljšanjem nekakvog statusa. Poboljšanje statusa leži u jednakosti koju trebamo i moramo pokazati prema svima. Posebno, u ovom slučaju, prema najugroženijoj skupini u našoj zemlji. Poboljšanje statusa kreće od reagovanja na nepravdu. Reagovanja, kada se romskom djetetu u razredu u kojem je i vaše ne ukazuje dovoljno pažnje. Reagovanja, kada se u ambulanti Rom ili Romkinja natjeraju da čekaju duže od ostalih pacijenata. Reagovanja, kada na ulici vidite nasilje nad Romima koji prose ili traže pomoć. Reagovanja, kada vaš šef, poslodavac, bilo koji nadređeni, ali i kolega ili koleginica, pokažu da na Rome i Romkinje gledaju kroz naočare stereotipa. Reakcija, osuda, neodobravanje su alati koji su svima nama krajnje dostupni. Jedini korektiv je društveni korektiv. I tek onda ćemo imati pravo da obilježavamo Međunarodni dan Roma. Tek onda, postoji mogućnost da će svaki dan biti upravo dan Roma, jednakopravnih građana i građanki BiH.

udar.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU