fbpx

Mnogi su još bili pod dojmom novogodišnje proslave kada se u Parizu desio teroristički napad na redakciju časopisa Charlie Hebdo. Ova tragedija izazvala je različite polemike o islamu, migrantima, slobodi mišljenja i govora, političkim odnosima u svijetu.terorizamgugovittip

Piše: Mirjana Tešanović

Mnogi su još bili pod dojmom novogodišnje proslave kada se u Parizu desio teroristički napad na redakciju časopisa Charlie Hebdo. Ova tragedija izazvala je različite polemike o islamu, migrantima, slobodi mišljenja i govora, političkim odnosima u svijetu.

Strasti se još nisu smirile kada je u Grčkoj pobijedila Syriza. Charlie je polako pao u zaborav a otvorile su se nove rasprave, da li je ljevica više ili manje lijevo, da li je ovo vjetar u leđa evropskoj ljevici, da li će se desiti neke promjene ili će sve ipak ostati isto, da li se dugovi moraju vraćati.

U međuvremenu, širom Evrope, traju protesti protiv TTIP-a (Transatlantic Trade and Investment Partnership), odnosno Transatlanskog sporazuma o trgovini i investicijama o kojem Sjedinjene Države i Evropska unija pregovaraju od jula 2013. godine.

Terorizam, nažalost nije nešto što se desilo jučer, prati nas već decenijama, pa se ni napad na Charlie Hebdo, ma kako stravičan bio, ne bi razlikovao od prethodnih da nije otvorio neka veoma bitna pitanja. Koliko je Evropa dosljedna u svom određenju prema terorizmu? Norvežanin Anders Breivik, 2011. godine ubio je 69 ljudi, uglavnom mladih. Manifest koji je objavio prije svog terorističkog napada a u kome je, između ostalog, tvrdio da je islam kriv za sve i da se treba vratiti hrišćanskim vrijednostima, pominjući i Radovana Karadžića kao jednog od ljudi sa kojima se poistovjećuje, što je veoma zanimljiv momenat u tom manifestu, godinama je bio dostupan na internetu, pa mu se ništa nije dogodilo i niko ga nije osumnjičio da će napraviti ono što će se dogoditi. Naprotiv, to nije shvaćeno ozbiljno, kao poimanje određenih odnosa i ideja razumnog čovjeka, već je Anders Breivik proglašen ludim. Islamski fundamentalisti se ne proglašavaju ludima, dakle oni se proglašavaju fundamentalistima što nije isto kao ludilo u smislu da taj fundamentalizam izvire direktno iz islama. Da li je to hipokrizija zapada, gdje se čovjek koji je ubio 69 ljudi naprosto proglasi ludim, a ne inherentnim dijelom zapadne kulture koja je između ostaloga omogućila slobodu govora pa i mogućnost da Breivik objavi taj manifest, dok se sa druge strane teroristički napad na Charlie Hebdo proglasi činom ljudi koji su direktno povezani s raznim terorističkim organizacijama ili se pak radi o političkim pogreškama nastalim još nakon 11. septembra. Kada je tadašnji američki predsjednik Bush objavio rat protiv terorizma bilo je to prvi put u modernoj istoriji ratovanja, da se rat objavi protiv nekog potpuno spektralnog subjekta, koji u biti ne postoji. Sada stvari stoje još gore, jer ovaj rat protiv terorizma, daje legitimitet samoprozvanoj Islamskoj državi, odnosno jednoj organizaciji koja uopšte nije država.

Dolaskom Syrize na vlast u Grčkoj, otvorilo se pitanje dugova, još jedno veoma važno i osjetljivo pitanje o političkim pogreškama ili pak veoma smišljenim političkim potezima. "Dugovi se moraju vraćati!" izjavila jeAngela Merkel. Apsolutno tačno, ali poanta nije u vraćanju dugova, već u tome kako su isti nastali i da li ova činjenica jednako važi za sve. Ne čudi da mnogi Merkel i njene pobornike nazivaju licemjerima podsjećajući kako je zapravo "njemačko ekonomsko čudo" velikim dijelom nastalo londonskim sporazumom iz 1953. godine.Njemačkoj je tada oprošteno 50% svih dugovanja. Među vjerovnicima su bili Grčka, Francuska, Velika Britanija, Španjolska, Irska, Italija, SAD, Jugoslavija i drugi. Dug koji je preostao nakon otpisa, tadašnjih 15-ak milijardi njemačkih maraka (što je iznos koji bi se danas mjerio u stotinama milijardi eura) reprogramiran je na način da ga je tadašnja Zapadna Njemačka otplaćivala isključivo iz trgovačkog suficita, a godišnji iznos isplata bio je ograničen na maksimalnih 3% zarade od izvoza. Bio je to podsticaj vjerovnicima da uvoze njemačke proizvode, a rezultat je bio udvostručenje njemačkog BDP-a u narednih deset godina. Vrijedi pomenuti da evropske države do sada nisu bile u stanju izmirivati svoje obaveze 73 puta te da su mnoge od njih bankrotirale nekoliko puta, uključujući tu i Njemačku. No, nije samo Njemačka bila ta kojoj se dio duga oprostio. 1991. Poljskoj su zapadni kreditori oprostili polovicu vanjskog duga želeći pomoći toj zemlji koja je odigrala važnu ulogu u rušenju komunizma. Čovjek ne može ostati ravnodušan prema empatiji koju su vjerovnici pokazali prema dužniku.

Baš u to vrijeme raspada se Jugoslavija a jedan od razloga koji nam se plasira je njena neodrživost zbog prevelike zaduženosti. Niko ne spori da je imala MMF za vratom, a niti je ovo priča o nostalgiji. Činjenica je, međutim, da kreditori nisu pokazali jednaku empatiju prema državi koja je izgradila poseban sistem samoupravnog socijalizma i bila jedna od lidera Pokreta nesvrstanih, čije su članice bile zemlje tzv. "trećeg svijeta", bogate resursima, pogotovo naftom, uključujući i one u kojima je islam najzastupljenija religija. Jugoslavija je imala još jednu prednost u tom vremenu velikih promjena u svijetu označenih kao doba "pada berlinskog zida". U svoj Ustav imala je ugrađeno pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja svake republike koja je bila u njenom sastavu. U tom smislu raspad jedne i formiranje novih država trebao je biti jednostavan i potpuno bezbolan. Dakako, bilo bi mnogo problema koji bi se trebali rješavati, ali imala ih je i Čehoslovačka, pa je razlaz prošao bez posljedica po ljude i imovinu. U Jugoslaviji nije. Nove države razorene su ratom, čije posljedice se vide i danas, pogotovo u Bosni i Hercegovini, za koju je teško pouzdano utvrditi koliko je tačno dužna tom istom MMF-u. Pored toga, zbog dijela stanovništva islamske vejroispovijesti označena je i kao država "rizika" u kojoj postoje pojedinci i grupe povezane sa terorizmom. Niko ne spori tu činjenicu za koju postoje dokumentovani dokazi. Međutim, teroristički napad na Charlie Hebdo desio se u glavnom gradu Francuske, a marš svjetskih državnika pariškim ulicama nakon napada poslao je poruku teroristima kako je zapad odlučan u svojoj borbi protiv terorizma, ali Francuska nije postala država "visokog rizika". Niko joj ne prijeti uvođenjem viza, ne napuštaju je strane ambasade i nema nikakve francuske Maoče iako su teroristi bili njeni državljani. Naprotiv, Marine le Pen izjavljuje: "Najveći prioritet je da se odmah ukine Schengen (bezvizni režim), zato što ne možete imati sigurnost i kontrolu u zemlji ako nemate nikakvu vlast nad svojim granicama. Nemoguće je zaustaviti ilegalnu trgovinu oružjem." Bosna i Hercegovina je protektorat međunarodne zajednice pa kako to da i pored te odlučnosti, u tako maloj državi, još uvijek postoje ljudi koji se dovode u vezu sa terorizmom. Kako to da je jedino rješenje za ekonomski oporavak zaduživanje kod MMF-a.

Bez namjere da na bilo koji način umanjim odgovornost za stanje u zemlji, kako političara, tako i nas građana, samo se pitam da li su nam tako prijeko potrebne promjene moguće i još važnije, da li tačno znamo koji je suštinski problem. I pod pretpostavkom da postoji volja za promjenama ako sviramo pogrešnu tamburu zvučaćemo uvijek kao raštimani orkestar.

Ono što nam se prodaje pod tranzicijom najobičnija je pljačka domaćih moćnika na koju neoliberalizam uvijek gleda blagonaklono. Otuđena, prestrašena ljudska bića pretvorena u bagatelnu radnu snagu i potrošače istovremeno, te otvoren put ka resursima, pogotovo prirodnim, stanje je koje kod nas danas imamo. Ako tome dodamo očito različite standarde koje međunarodna zajednica, a ustvari su to Evropska unija i SAD imaju kada je u pitanju svjetska politika, ali i politika prema BiH, možemo slobodno reći da smo dio odlično pripremljenog terena za TTIP sa početka ove priče. Zamislite da multinacionalne kompanije pozivaju pred pravdu vlade čija bi politička orijentacija išla u smjeru smanjivanja njihovog profita. Možete li zamisliti situaciju u kojoj kompanije mogu tražiti (i dobiti!) velikodušnu naknadu, ako im je profit smanjen zbog zakona o radu ili zakona o zaštiti okoliša? Iako zvuči nevjerojatno, ovaj scenarij nije ništa novo. Već je jasno naznačen u sklopu projekta Multilateralnog ugovora o ulaganju Multilateral Agreement on Investment (MAI) koji je 29 zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (Organisation for Economic Co-operation and Development, OECD) u tajnosti ispregovaralo između 1995. i 1997. godine i koji je otkriven u posljednji tren. Ovaj je dogovor pokrenuo val protesta u više zemalja, primoravši tako njegove pokretače da od njega odustanu. No petnaest godina kasnije ponovno se vraća, na velika vrata i u novom ruhu.

Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP), modificirana je verzija Multilateralnog ugovora o ulaganju. Njime bi se zakoni s obje strane Atlantika podredili normama slobodne trgovine koje su ustanovile velike evropske i američke tvrtke, a zemljama koje ga prekrše prijetile bi trgovinske sankcije ili obavezna isplata odšteta od više milijuna eura u korist podnositelja žalbe.

I tu, bar po mom mišljenju, leži suštinski problem, koji se lagano provlači između rasprava o terorizmu, ljevici, dugovima...Već je jasno da su vlade postale uglavnom menadžeri multinacionalnih kompanija i ostalo je još samo da se državama oduzme stvarni suverenitet, onaj prividni prijeko je potreban da bismo i dalje vidjeli jednodimenzionalno. Terorizam će nas pratiti i dalje kako bi smo se bojali, jer strah je jako bitan. Syriza neće biti nikome vjetar u leđa dok ne shvatimo da smo u perfidnom ratu protiv običnom čovjeku skoro nevidljivog i nejasno definisanog protivnika koji se zove profit.

A mi, mi nećemo promijeniti ništa, ukoliko ne shvatimo da su naši problemi samo dnevno politička farsa, kojom nas drže više od 20 godina u istim mentalnim okovima. Rješenje za bilo kakve promjene je globalno i lokalno. Moramo izaći iz mentalnih okova i shvatiti globalni problem kako bismo mogli zasvirati na pravoj tamburi u svojim lokalnim sredinama. Samo tako možemo postati uštimani orkestar koji svira istu melodiju zajedno sa svima koji su svjesni ili će tek biti onoga što nas čeka, ako se ne probudimo iz letargije. U protivnom, bojim se da će cijeli svijet postati jedan veliki Aušvic u kome ćemo bezvoljno rintati, dok imamo snage, a kada nas izda, bez otpora, odlaziti u smrt.

Izvori:

Intervju sa Srećkom Horvatom

Članak Veliko podčinjavanje (Le Monde diplomatique)

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU