fbpx

“ ... u našoj su moći naše misli, naše djelovanje, naša priželjkivanja i nesklonosti, ukratko, sve što do­lazi iz nas samih. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu, jednom riječju, sve što ne dolazi od nas samih.

EPIKTET Stupovi

Stoički filozof Epiktet rođen je u Hierapolisu u Maloj Aziji oko 50. godine. Bio je rob Neronovog oslobođenika Epafrodita koji mu je omogućio pohađanje predavanja tada poznatog stoika Muzonija Rufa, a ka­snije ga i oslobodio. Kao slobodan čovjek počeo je predavati stoičku filozofiju; najprije u Rimu, a nakon što je 94. g. rimski car Domicijan naredio da se iz Rima protjeraju svi filozofi, u Niko­polisu, u Zapadnoj Grčkoj. Epiktetova škola postigla je velik ugled i slavu. Njegova je metoda bila sokratovska – usredotočenost na primjenu filozofskih principa u svakodnevnom životu – tako da nije držao klasična predavanja već je podučavao kroz razgo­vore. Naglašavao je da dobar učitelj mora podučavati prven­stveno vla­stitim primjerom, a tek onda riječima. Živio je izuzetno skromno i bio primjer uzvišenog moralnog djelovanja. Ništa nije zapisivao, a njegovom učeniku Arijanu možemo zahvaliti što je za­bilježio njegova učenja i upute u dvije knjige: Rasprave (Diatribai) i Priručnik (Enchiridion). Glas o Epiktetu pronio se cijelim helenskim svijetom, tako da su mu učenici bili čak i carevi Marko Aurelije i Hadrijan te mnogi drugi časni Rimljani. Umro je u izgnanstvu 130. g., odbivši se vratiti u Rim koji je nazvao “gradom grijeha”.

Ovo su tek osnovni biografski podaci, no o njemu puno više govori njegovo učenje koje je prenosio i živio u vlastitom životu. Ono nam omogućava zaviriti u njegovu nutrinu i bolje ga ­upoznati.

EPIKTET Epiktet

Što je u našoj moći, a što nije?

Ako bismo htjeli izdvojiti jednu misao koja bi bila najkarakterističnija za Epiktetovo učenje, to bi bila ona da je nužno razlikovati ono što ovisi o nama od onoga šta ne ovisi. Ovo je temeljno. Epiktet nas uči da je u našoj vlasti samo naša nutrina, osjećaji, mi­sli, djelovanje, a sve ostalo je zavisno od vanjskih okolnosti.

“ ... u našoj su moći naše misli, naše djelovanje, naša priželjkivanja i nesklonosti, ukratko, sve što do­lazi iz nas samih. U našoj vlasti nisu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu, jednom riječju, sve što ne dolazi od nas samih. To što je u našoj moći po prirodi je slobodno i ne može biti spriječeno i zatomljeno. To što nije u našoj vlasti podložno je utjecajima i ovi­sno, u tuđim je rukama i može biti spriječeno.”

Savjetuje nas da za stvari koje ne ovise o nama želimo da se događaju onako kako se događaju, a ne kako se nama sviđa, jer jedino tako možemo postići nutarnju sreću.

“ ... nemoj željeti da se sve dogodi onako kako ti želiš, već želi da se sve događa kako se događa i živjet ćeš u miru.”

To nikako ne znači da ne trebamo ništa poduzimati, da nam je svejedno ma što se dogodilo, da upadnemo u tromost i pasivnost. To znači raditi najbolje kako znamo ono što je u našoj moći i prihvatiti što god dođe.

“ ... budi, dakle, svjestan – smatraš li slobodnim ono što je po svojoj prirodi neslobodno i smatraš li svojim ono što je tuđe, naići ćeš na brojne teškoće, uzrujavanje i žalost, bit ćeš u zavadi s Bogom i svim ljudima.”

Sve okolnosti koje nam dođu moramo prihvatiti sa sviješću da su pravedne. Drevni mudraci smatrali su univerzum uređenim i svrhovitim bićem u kojem vlada pravda i postoje nepromjenjivi zakoni. Iako nam se u teškim trenucima čini da je nešto nepravedno, da to nismo zaslužili, mi smo često kratkovidni. Zato nam Epiktet kaže da se ne suprotstavljamo Bogu i da ne stavljamo sebe na njegovo mjesto upravljanja univerzumom. Trebamo neumorno raditi na vrlinama, biti čovječniji, milosrdniji, pravedniji, skromniji, a doći će ono što može, ono što je dobro i pravedno za sve.


Život kao kazališna predstava

Mi vrlo često dramatiziramo ono što nam se događa i tako tome pridajemo veću težinu od one koja mu pripada, čak i u najobičnijim životnim situacijama. Zapitajmo se kako bismo mi gledali na život da smo kojim slučajem bili u Epiktetovoj koži – da smo robovi svirepog gospodara, da hramljemo, da nas protjeraju iz grada. Vrlo bismo teško zadržali pogled uperen u svjetlo usred svih tih mračnih oblaka.

Epiktet nije smatrao dramatičnim bilo što što se čovjeku događa jer je to, kako kaže, prirodno, a niti samu smrt nije zamišljao kao nešto strašno, već jednostavno kao odvajanje duha od tijela, prirodni proces.

Na jednom mjestu kaže ovako: “... pazi: dobio si ulogu u nekom kazališnom komadu, a to određuje redatelj. Moraš je odigrati bez obzira bio taj komad dug ili kratak. Ako ti se da uloga prosjaka, moraš je odigrati u skladu s karakterom uloge. Isto je tako ako moraš glumiti bogalja, vladara ili uskogrudna čovjeka. Tvoja se zadaća sastoji jedino i isključivo u tome da dobro odigraš tebi dodijeljenu ulogu. Biranje uloge nije tvoj posao.”

Epiktet je vjerovao da bogovi dobro vladaju svijetom i da im se čovjek mora pokoravati i rado prihvaćati svoju sudbinu u uvjerenju da ga vodi ka cilju vlastitog postojanja. Pa što ako svi nisu vladari? Svaki položaj ima svoje obaveze čije izvršavanje prido­nosi uređenosti univerzuma. Važno je dobro odigrati dodijeljenu ulogu, kaže nam Epiktet.

Stav prema poteškoćama

Čovjeka stižu razne nevolje: gubitak dragih osoba, bolesti, izdaja, gubitak imovine... No u svemu tome je bitno kako se mi prema tome po­stavimo. Poteškoće možemo shvaćati kao zlo, nesreću, kao nešto što nam je prepreka na putu ili naprotiv kao nešto što može biti čak i korisno za čovjeka. Svi stari filozofi su govorili da su poteškoće ono što nam omogućava da probudimo i upoznamo svoju nutarnju snagu pomoću koje ih uvijek možemo pobijediti, jer kažu da nam dolaze prepreke proporcionalne našoj snazi. Ono što treba ponijeti dalje je iskustvo.

“ ... što misliš bi li Herakla bilo da nije bilo takvog lava, hidre, jelena i vepra, i nepravednih i divljaka, svih onih koje je protjerao i od njih se oslo­bodio? I što bi on učinio da nije bilo nečeg takvog? Zar nije očito da bi se pokrio i zaspao? Kao prvo, on ne bi postao Heraklo da je čitav život prospavao ugodno i lagodno...”

Ugodan i lagodan život usmjeren samo ka zadovoljavanju prohtjeva našeg tijela je nešto što omekšava čo­vjeka fizički i psihički, i on se kao takav nije u stanju boriti sa svakodnevnim zmajevima. Za to je potrebno iskovati nutarnja oružja tj. vrline, i to na nakovnju poteškoća. Epiktet je, budući da je bio stoik, imao stoički stav prema poteškoćama. Što znači nešto stoički podnositi? To prvenstveno znači zadržati čvrstoću uvjerenja u oluji. Nije dovoljno biti tvrdokožac, preživjeti i u najtežim situacijama, već i ne ukaljati moralne stavove pred iskušenjima. Za filozofa je to vrednije od življenja po svaku cijenu. Epiktet kaže:

“ ... dakle, hajde i ti prepoznaj snage koje ti pripadaju i reci – daruj mi opasnost kakvu hoćeš, Bože, jer ti si mi dao sredstva i snage da časno prođem kroz sve što se događa.”


O slobodi

Epiktet nam govori da je slobodna volja najuzvišenije što čovjek posjeduje. Ona nam omogućuje da dostojanstveno živimo i dostojanstveno umiremo. Slobodna volja nije želja koja hirovito ispruža svoje mnogobrojne ruke za vanjskim stvarima i zadovoljava se kada ih dobije. To je nutarnje oruđe pomoću kojeg uvijek možemo izabrati humano i s prirodom usklađeno djelovanje. Sloboda je nutarnje stanje i zato je Epiktet sebe smatrao slobodnim, iako je fizički bio rob.

EPIKTET Ptice

Često možemo čuti: “Sloboda je da radim ono što hoću.” Drevni filozofi bi nas upitali na koje “ja” mi­slimo: animalno ili humano? Čiju slobodu hoćemo? Oni nas podučavaju da čovjek nije samo fizičko tijelo, već je­dna dublja stvarnost i da trebamo težiti oslobađanju božanskog dijela čovjeka od animalnih utega. Sloboda nižih poriva, nagona ne može nas nikuda odvesti jer je njihov cilj samo trenutno zadovoljenje. Čovjekovo dostojanstvo počiva u našoj božanskoj polovici i naše je da dignemo glavu iznad svakodnevnih želja i usudimo se poželjeti ono što je naša humana dužnost – biti pravedniji, skromniji, odgovorniji, pouzdaniji, slobodniji. To je ono što je uvijek u našoj moći, a Epiktet nam je svojim životnim primjerom pokazao kako je i u vrlo nepovoljnim okolno­stima moguće zadržati vedrinu duha, ne odstupati od moralnih principa i biti čovječan. On sebe nije smatrao robom, već filozofom. Tako se i mi ne smijemo poistovjećivati s vanjskim obilježjima, već u vlastitoj nutrini tražiti identitet.

Njegov nas primjer može na­dahnuti da i sami počnemo s konkretnim djelima i u svakodnevnom ži­votu ostvarujemo vječne, humane vrije­dnosti. Moramo biti praktičniji, pitati se što možemo sada i ovdje učiniti da bismo bili bolji i korisniji. Kažu da su prilike svuda oko nas, samo moramo biti budni i zgrabiti ih. Pa, na posao!

Praktični savjeti:


1 ) “... potrebe tijela: jelo, piće, odjeću, stan, služinčad, zadovoljavaj na najjednostavniji način. Okani se vanjskog sjaja i raskoši.”
2 ) “... kada netko vodi nepristojne razgovore, ako je moguće, opomeni ga. U protivnom, barem mu napadnom šutnjom, crvenjenjem i ozbiljnim izrazom lica pokaži svoje neodobravanje.”
3 ) “... činiš li nešto u uvjerenju da to moraš učiniti, ne srami se budeš li pritom viđen i ne brini o prosudbi drugih ... ako tvoj čin nije ispravan, i sam ćeš se toga okaniti. Postupaš li ispravno, tada se ne trebaš bojati nepravednog prijekora.”
4 ) “... brat ti čini nepravdu. Samo ti ispuni svoje obaveze prema njemu. Ne brini o tome što on čini, nego o onome što ti moraš činiti da bi živio u skladu sa svojim prirodnim određenjem.”
5 ) “... nikada o nekoj stvari ne kaži: izgubio sam je, već reci: ja sam je vratio. Umrlo ti je dijete, ti si ga vratio. Umrla ti je žena, vratio si je. Oduzet ti je posjed, dakle i to si vratio.”
6 ) “... prevršiš li mjeru i najugodnije će biti najneugodnije.”

 

Biljana Popović/ Nova Akropola

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU