fbpx

film Banović Strahinja

Foto: Screenshot iz filma Banović Strahinja

Migrantima_cama ili bilo kojoj ugroženoj populaciji nije dovoljna naša sadaka, to što ćemo ono što sami ne nosimo negdje odnijeti umjesto ostaviti u kontejner ne mijenja suštinu ničijeg života.

Piše: Kristina Ljevak

„Samo je u jednom trenutku ljekar koji me operira, ne znajući kako da se obrati mome složenom imenu, unoseći mi se u lice, i pomalo uplašeno objasnio da u toku operacije mora komunicirati sa mnom, i za tu komunikaciju mu je potrebno ime kojem će se obraćati. Rekao je: Ja ću te zvati Me’med. Da li je to u redu?” , piše Semezdin Mehmedinović u romanu „Me'med, crvena bandana i pahuljica“ čiji pripovjedač nosi isto ime kao autor.

BARBARA

Nedavno sam upoznala prekrasnu ženu koja je početkom devedesetih dobivši svoj prvi posao u Švicarskoj, s fondom riječi koji je naučila uz djecu putem slikovnica, rekla svoje ime, zapadnom svijetu jednako komplikovano kao Semezdin i saznala da će je njena nadređena oslovljavati kao Barbaru, jer joj je tako lakše. Mojoj poznanici je bilo teško, ne samo zbog tada potpune neintegracije u novo društvo, nego zbog činjenice da je jezička barijera dovodi u toliko stanje nemoći iz kog ne može barem reći da je to pogrešno i da je vrijeđa.
„Barbara“ nije znala ni toliko njemački da bi joj bilo jasno koje su njene profesionalne obaveze. Pa bi po govoru tijela nadređenih dolazila do zaključka da nešto ima veze sa stolom na primjer, pa bi počistila sto i sve oko njega, vjerujući da će nešto od zadataka „ubosti“. I bila je besprijekorna u tome.

Na tom radnom mjestu ostala je Barara do kraja, a onda su uz savladani jezik došli i neki ozbiljniji poslovi i profesionalni i lični uspjeh. U jednom je trenutku osjetila potrebu da njeno prakticiranje vjere dobije i formalno obilježje, počela je nositi hidžab i u očima dojučerašnjih bliskih, onih koji su je uvažavali i obraćali se sa simpatijama, postala je nešto poput organizatorice terorističkih napada 11. septembra u SAD-u. Društvena integracija, i onda kada se to „teško“ ime nekako nauči izgovarati, traje do onog momenta do kada se manjina uklapa u očekivanu projekciju većine. Do kada je skromna, skrušena, prilagodljiva i „zapadnjačka“. Za rezultate koji bi ljudima bez vidljivih vjerskih obilježja trebalo mnogo manje vremena, moja „Barbara“ čekala je godinama. Neke ljude to slomi, njoj je samo osnažilo vjeru. Ali nismo svi Barbarine japije.

LIDIJA

Moja mama se početkom osamdesetih družila sa studenticom medicine koja je u Sarajevo došla iz Kenije i koju smo zvali Lidija. Imala sam tri godine i bila uvjerena da ću, ako me Lidija poljubi, ostati crna. Ili ako bude pila mlijeko iz moje šolje. Zahvaljujući „Lidiji“ između ostalog na vrijeme sam naučila da ništa od ljudi koji su formalno drugačiji od nas nije prelazno. Neki provedu život misleći drugačije.

Lidija nije bila migrantica nego uspješna studentica, mi nismo tada bili razoreno nego progresivno društvo, ali s imenima i identitetima stvari očigledno uvijek stoje klimavo.

STRAHINJA

Neki unaprijed da bi prevenirali ksenofobiju iako za nju teško da prevencije i lijeka ima, uzimaju drugo ime. To je slučaj s ekonomskim afričkim migrantom koji je došavši u migrantski centar u Krnjaču kod Beograda odlučio da se zove Strahinja.

Strahinju upoznajemo zahvaljujući filmu Stefana Arsenijevića koji je nastao  kao odgovor na početak migrantske krize  2015. godine kada Balkan postaje važna tačka na putu migranata_ica ka evropskim zemljama što je ujedno i najveća izbjeglička kriza nakon Drugog svjetskog rata. Arsenijević u želji da posmatra živote migranata_ica van statistika kakav je bio najčešći pristup, odlučio je napraviti film „Banović Strahinja“ (As Far As I Can Walk ) po motivima istoimene narodne epske pjesme. Film je prikazan u selekciji Fokus na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu nakon što je na svjetskoj premijeri u Karlovim varima osvojio pet nagrada – za najbolji film, najboljeg glumca i specijalno priznanje žirija za kameru, kao i nagrade ekumenskog žirija i nagradu žirija mreže evropskih prikazivača „Europa Cinemas Label“.

Strahinja, afrički ekonomski migrant, već je jednom deportovan sa Zapada i ne želi ponovo prolaziti takvu vrstu poniženja. Izabrao je nešto blažu verziju, pokušaj potpune asimilacije u srpsko društvo gdje čekajući azil biva izabran u lokalni nogometni klub, te iako živi u prihvatilištu i odjeću nalazi na mjestima gdje se donira, ne čini se nesretnim jer su ga prerano naučili da na sreću i nema pravo. Povremeno zahvaljujući lokalnim trgovcima ljudskim životima, odnosno onima koji migrante_ice prevoze do mađarske granice, zaradi koji dinar povezujući one koji žele da rizikuju prelazak i prevoznike.

ABABOU & STRAHINJA

Strahinja je tri godine u braku sa ženom koja je takođe ekonomska migrantica iz Afrike. Ne zove se Spasenija nego Ababuo kako joj i stoji u dokumentima. Glumica je koja vrijeme u prihvatnom kampu provodi organizujući pozorišne radionice za djecu i ne dijeleći oduševljenje odjevnim predmetima koje Strahinja pronalazi među donacijama.

Njihovu izbjegličku svakodnevicu koja podrazumijeva i dijeljenje jedne prostorije sa previše ljudi što onemogućava intimu i bliskost prekida dolazak sirijskih političkih migranata.

U trenutku kada Strahinja proslavlja svoj ulazak u fudbalski tim, Ababuo sa sirijskim političkim migrantima, vjerujući da bi tako lakše mogla preći granicu, napušta Krnjaču i Strahinju. U želji da i sami pogledate ovaj film, neće biti dodatnih spojlera.

Iz Strahinjine pozicije, čovjeka kog su okolnosti uvjerile da nema pravo na više, Beograd, fudbal i skori azil čini se kao dovoljno preduslova za dobar život. U međuvremenu je zaboravio da je Ababuo glumica i predstavlja je kao dječiju animatoricu.

A Ababuo na svom dugom putu do Beograda nije zaboravila nijedan segment vlastitog identiteta. I zato želi da ode. I zato Strahinji kaže da nema pravo ni iluziju da joj oduzmu.

I tako dolazimo do suštine. Migrantima_cama ili bilo kojoj ugroženoj populaciji nije dovoljna naša sadaka, to što ćemo ono što sami ne nosimo negdje odnijeti umjesto ostaviti u kontejner ne mijenja suštinu ničijeg života. U dugim zimskim danima i noćima topla odjeća i čaj su važni, ali je mnogo važnije od toga dostojanstvo. A njega teško da može biti barem bez iluzije da će se nekada moći raditi ono što je profesionalna ambicija i strast.

ŽELJE I SNOVI

Ako je nomen est omen (ime je znak) onda se iza svakog imena krije toliko znakova kao iza svakog danas sveprisutnog hashtaga, iza svake Barbare, Me'meda i Strahinje postoje želje i snovi, jednake onima koje sanjaju ljudi koji svoje ime ne moraju spelovati.

Stefan Arsenijević, beskrajno drag čovjek i talentovani reditelj, napravio je veliki i važan autorski rezultat, ne trivijalizirajući temu migracija, pričajući univerzalnu priču o ljudskim potrebama, granicama koje se nameću i situacijama koje ne moraju biti nužno migrantske da bi se barem jednom osjetili_e kao Ababuo koja uprkos svemu nije izgubila vjeru u to da ima pravo na sreću ili barem na iluziju o njoj.

Izvor: Newipe

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU