fbpx

298467007 502640941624604 6598421394987014016 n

Bosna i Hercegovina i Crna Gora su susjedne zemlje. Ipak, u praksi to znači da baš i nisu. Nevjerovatna je stvar, da bi se došlo do Crnogorskog primorja, čovjek mora da preživi pravu avanturu. 

piše: Muhamed Kovačević

A avantura počinje samim planom odlaska. Kada živite u Sarajevu, pogotovo u federalnom Sarajevu, brzo otkrijete da se s tzv. „glavne“ autobuske u Sarajevu nećete prebaciti u Crnu Goru i ne samo u Crnu Goru, nego ni u cjelokupni kraj jugoistočne BiH ili kako bi Hercegovci rekli „bliskoistočne“ Hercegovine. Rezervna opcija je samo jedna – Istočno Sarajevo, odnosno Lukavica.

Odlazak na autobusku stanicu u Lukavici je također izazov, jer ta po mnogo čemu važna autobuska stanica, koja se nalazi na samoj entitetskoj liniji, ipak nije povezana s federalnim dijelom grada. Tako, jedini način da dođete do iste jeste da koristite taksi, što s obzirom na trenutačno poskupljenje taksi-tarife i nije zanemariv podatak. Vožnja noćna. Opcije su ili u 20.00 sati ili 21.00, s tim da vas gospođa koja radi na šalteru uljudno napomene da je opcija u 21.00 znatno povoljnija. To, znatno povoljnija, znači da će vas u terminu zakazanom za polazak dočekati kombi, po izgledu star minimalno 15 godina i onda vam ne preostaje ništa drugo nego da se čudom čudite, kako je to ikako moguće?

A moguće je vrlo jednostavno, jer nema putnika! „Centrotrans“ a.d. koji je zakonski vlasnik linije, kao i svaki privatnik, ima jasnu računicu: Koliko putnika – toliko vozila, odnosno, na manji broj putnika manje vozilo. I to vozilo drugog privatnika, kojem je vlasnik linije ustupio liniju, a koji nakon toga i sam ustupa liniju sljedećem privatniku, koji obavlja povrat putnika iz Crne Gore, u mom slučaju iz Herceg-Novog. Niste razumjeli? Pravo da vam kažem nisam ni ja, ali s obzirom da očigledno ne postoji kvalitetna inspekcija koja kontroliše te stvari, čovjeku putniku ne preostaje ništa drugo nego da klepi ušima i uzme i ono što ima, kao iznuđenu opciju.

Noćna vožnja, iako razumljivo opravdana u pretoplim ljetnim danima, ipak je neopisiv hendikep. To se vrlo brzo ustanovi, kada se iz blještavila Istočnog Sarajeva, prvo krenete penjat' uz Krupac, a nakon toga kada prođete posljednje civilizacijsko utočište do Miljevine – Trnovo. Mrkli mrak kao sintagma opšteg bespuća i beskrajne vijuge Rogoja samo potvrđuju činjenicu da je Bosna jedna golema vukojebina, u kojoj se istini za volju, čak i u najnepristupačnijim dijelovima može slušati BN-radio, s neizostavnom turbo-folk play-listom, koja nije uopšte smetala šačici od 9 putnika, među kojima je bio i autor ovog teksta. Odmor u Foči, koja u ozbiljnim noćnim satima i dalje odiše urbanizom i ulicama prepunim omladine, ali postaje i svojevrsno odmaralište za mnogobrojne auto-prevoznike, koji svoje linije imaju do Sandžaka ili pak Dubrovnika.

U slici mi je ostala slika upaljenih javnih svjetala ispred kuća, koja su se nalazila od poteza Brod na Drini pa do samog Nacionalnog parka „Sutjeska“ kod Tjentišta. Ne može čovjek, a da se ne zapita, kakva je to luđačka logika, koja tjera čovjeka da živi u takvoj pustajetini, gdje vam primjerice svake noći može neko doći, izvršiti razbojništvo najgore vrste i otići pod okriljem savršenog zločina, kojeg je u svom djelu „Zločin i kazna“ pokušao da dočara i Dostojevski. Ipak, previše razmišljanja o bilo čemu sprečava užasna cesta, koja je u tako očajnom stanju da i onako stari kombi, koji je tada korišten za prevoz, pravi još starijim, stvarajući nesnosne vibracije i ljuljanja, koja ljudima s osjetljivim stomakom bez greške znače golemu patnju. Zbog toga i jeste neopisivo olakšanje, kada se stigne do Gacka, gdje je sljedeće zaustavljanje i to na prilično modernoj benzinskoj pumpi, u nekoj nedođiji ispred ili iza grada, zavisno od pravca u kojem idete. Ta slika neopisivo podsjeća na scene u jeftinim američkim filmovima, gdje se scena snima u nekim zabitima Arizone ili Kalifornije, s ogromnim kamionima poredanim pored benzinske pumpe ili pored puta, jedino još fale prostitutke, da bi se dobio orginalni šmek.

Ali prostitutki ipak nema, ima samo toplog vjetra koji te zapuhne čak i kada se spuštaš niz Trebišnjicu, gledajući na grad Trebinje koji noću izgleda prilično impresivno, svijetleći kao New York. Trebinje kao najjužnija tačka u BiH, značajno je kao statusni orijentir, jer čim dobaciš do Trebinja, znaš da si dobacio i do mora, za kojeg iskusni kažu da se može do njega stići za „cigar duhana“.

Meni je trebalo doduše nešto više, jer je prije toga morala biti obavljena rutinska carinska kontrola, gdje nas šaka putnika, odveć slomljenih prilično napornom vožnjom, kao vreća krompira izlazi iz oronulog kombija na oba prelaza, dok iznad nas stoji Mjesec kao rastopljeni maslac i miriše spaljena koševina.

Sitnica je naziv graničnog prelaza. Tako zgodan naziv za posljednju avanturu beskonačnog spuštanja niz planinu Orjen, nakon koje čovjeku postane jasno zašto se i čuveni Stjepan Kosača opredijelio baš za nju, kao osiguranje bjekstva od Osmanlija, koje nikada nisu uspjele da savladaju tu gimnastiku.

Herceg-Novi je simpatični gradić, koji ipak nije za svačiji ukus. Cjenovno pristupačan, ispromovisan svojim institutom „Dr Simo Milošević“ u Igalu, koji je Mekka za razne koštane bolesnike iz cijelog regiona, solidno se uklapa u vrlo pristupačna mjesta, čak iako se koristi euro kao platežna valuta. Sve ima svoj smisao, i muzička ponuda, i ponuda plaža, koje su ipak bile previše betonirane za moj ukus. Ali kapitalizam radi svoje, privilegija ljetovanja na moru sada je uvjetovana iznajmljivanjem ležaljke i suncobrana i ako niste potpuni stranac, kojem ne smeta da se dobrovoljno spaljuje na prejakom suncu, nekog izbora baš i nemate.

A stranaca u Herceg-Novom i nema baš mnogo. Sigurno ih nema u broju kakav je to na Makarskoj rivijeri. U strance, naravno, ne ubrajam naše ljude iz bivše nam domovine, koji i u Igalu demonstriraju klasičnu saobraćajnu nekulturu, ali i ostale manire koji jako brzo otkrivaju stereotipnu predodžbu o nama kao zadrtim Balkancima. Ipak, na sve se to zažmiri hodajući uz prelijepu šetnicu, koja je nekada bila pruga, koja je povezivala Novi s ostatkom Hercegovine.

Danas ta tračnica, nažalost, više nije u funkciji. Sve države nastale raspadom Jugoslavije svojski su se potrudile da bilo kakva međudržavna povezivanja učine nemogućim. Upravo ti užasni putevi i kolodvori su u stvari najbolja politika, koja evo u 21. vijeku ogađuje čovjeku želju za putovanjem u „regiju“, koja i pored svega može da bude i te kako interesantna, pa čak i atraktivna.

To čovjek zaključi tek kada se vrati u Sarajevo i kada se slegnu utisci. Tada postaje i više nego očito da ljudi na našim prostorima ne putuju, ne dolaze jedni drugima i samim tim ne spoznajemo ništa drugo osim predrasuda, koje su glavni okidač za mržnju i šovinizam.

Zato putujte kada god i gdje god možete. Radosti putovanja ne može zamijeniti ništa, čak ni strah za egzistencijom, čak ni kalkulacije kako preživjeti sutra. Jedina stvarna životna radost je povratak za ponovni odlazak.

Autor: Impuls
 
Foto: M. K.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU