fbpx

dalila ahmetovic

Dalila Ahmetović

Danas će mnogi na svojim društvenim mrežama dijeliti našu lijepu zastavu, ponosno isticati da su Romi i Romkinje, lijepo je to. Ali zašto samo ovaj dan. Hajde da slavimo svaki dan. Ja ću ovaj dan slaviti na svoj način, ne samo 8. aprila, nego svaki dan. Svaki dan praviti mali korak, pobjedu

Danas, osmog aprila, kao i svake godine na ovaj dan, već 50 godina mi Romi i Romkinje slavimo ovaj dan – Svjetski dan Roma. Na ovaj dan, prije 50 godina održan je prvi Svjetski kongres Roma i historijski veoma bitan za romsku populaciju. Dobili smo himnu, jezik, zastavu. Identifikovani smo, potvrdili su da postojimo.

Dobar početak, zar ne?! Pedeset godina je prošlo od te davne 1971. godine i hajde da na pedesetu godišnjicu rezimiramo gdje su Romi i Romkinje u Bosni i Hercegovini.

Taj napredak zamišljam kao neki grafikon, na kojem je prikazan odnos vremena i stanja romske zajednice u Bosni i Hercegovini. U mojoj mašti šareni se taj grafik, sad raste crvena, pa onda i zelena, a za njima ne zaostaje ni plava boja. Sve pršti od šarenila i od tog napretka. Crvena kao jednakost, zelena kao ravnopravnost, a plava kao priznanje.

Osim ovih boja ima tu i mnogo drugih, sve vremenom zauzimaju veću površinu, šire se i rastu. Jako lijepo izgleda, ne mogu da se prestanem diviti toj ljepoti. Zamišljam, možda će nekad ovaj grafikon, ovu divnu šarenu sliku iz moje glave naslikati neki umjetnik i postati umjetničko djelo, a mnogi drugi praviti kopije ovog djela. Eh da li postoji takav umjetnik, da bi znao moje misli i šarenilo iz moje glave prenijeti na platno?

I onda, u ovom momentu prestajem maštati.

Vraćam se u realnost. Moje misli, želje, potrebe teško je razumjeti, a kako i ne bi bilo. Stavljam sebe u ulogu nekog umjetnika koji crta vrhunske slike, I opet nailazim na prepreku, ali kako bih ja znala šta je u glavi koja nije moja, u tuđoj koži, u tuđim željama, potrebama. Zaista zvuči nemoguće.

Da, nemoguće je. Dokazali smo to u ovih 50 godina. Imamo i zelenu i plavu i crvenu boju, ali samo na na našoj zastavi, a koju smo imali i prije 50 godina. One su još uvijek samo boje, nema grafikona, nema rasta, širenja, a niti napretka.

Gdje smo sad mi? Šta se promijenilo za ovih 50 godina. Posmatram optimistično i poredim svoj život sa životima svojih djedova i baka. Nije to nimalo loše, kad se sjetim njihovih priča. Žene nisu išle u školu. Eto ga napredak, ja sam obrazovana. Oni koji su i pohađali osnovno obrazovanje, bili su diskriminisani od strane učitelja i drugova iz razreda. Ja nisam doživila takvu vrstu diskriminacije, i ovo je napredak.

Živjeli su u nekim starim kućicama, šupicama, bez struje, ponekad i vode, bez posla. Jako mi je teško zamisliti ovo u današnjem vremenu. Suludo mi je i razmišljati kakav bi mi život bio bez ovakvih, osnovnih stvari. U ovom trenutku, dok poredim ovo, ovako, na ovaj način i tužna sam a istovremeno i sretna. Prava sam sretnica što imam, kuću, vodu, struju, posao.

Ja imam, ali opet ne mogu da zatvorim oči i pravim se kao da ne vidim ništa. Da ne vidim u svojoj mahali, gradu, državi bosu i gladnu djecu. Da ignorišem one majke sa novorođenčadima u krilima, koje na hladnoj zimi, oskudno obučeni čekaju da im neko udjeli marku i smiluje se nad njihovom bijedom i sirotnjom.

Djevojčice koje se udaju sa dvanaest, trinaest godina. Šta one u tim godinama znaju o ljubavi, braku, odgajanju djece? Pa i one su djeca. Opet neki čudan osjećaj. Kritikujem samu sebe. Sve probleme znam nabrojati, znam i uzroke i posljedice tih problema. A kako riješiti sve te probleme? Znam li? Trebam li znati? Jesam li ja dužna rješavati ih? Ako nisam ja, ko će riješiti probleme Roma i Romkinja BiH?

Tražim odgovore na million pitanja. Da Romkinja sam, koja je imala sreću ići u školu, pa i fakultet završiti. Ko mi je pomogao? Roditelji i ja sama. Neko treći, država možda? Nije.

Državljani smo ove države, ovo je naša država, nemamo druge. A tamo na nekom veoma važnom papiru “USTAVU” stoji da smo “ostali”. Ni tačan naziv nam nisu dali. Nazivaju nas “građanima drugog reda”, a mi je volimo, volimo našu BiH, isto koliko i oni priznati, koji imaju tačan naziv, identitet.

Do sad ovako nisam razmišljala, i dolazim do tog da se osjećam poniženo, sramno. Danas je 8. april, treba da slavimo, sve naše uspjehe, pobjede, dobrotu, ljubav, a ja sam tužna, razočarana.

Nemam šta da slavim, iako zvučim negativno, pesimistično, tako je. Da slavim djecu koja ne idu u školu, koja prose, djevojke koje su prisilno ušle u brak, nezaposlenost, preživljavanje dan za danom, diskriminaciju, Rome i Romkinje koji nemaju zdravstveno osiguranje, koje bolnice ne liječe, nedostupnost vakcina za nas. Do sutra bih mogla nabrajati.

Danas će mnogi na svojim društvenim mrežama dijeliti našu lijepu zastavu, ponosno isticati da su Romi i Romkinje, lijepo je to. Ali zašto samo ovaj dan. Hajde da slavimo svaki dan.
Ja ću ovaj dan slaviti na svoj način, ne samo 8. aprila, nego svaki dan. Svaki dan praviti mali korak, pobjedu.

Svaki dan ću biti Romkinja, aktivistica, uticati na druge, biti pozitivan primjer, pomagati drugima, biti čovjek. Eto nek nam je sretan ovaj 8. april, sa željom da sljedeći dočekamo sa porastom šarenila grafikona u mojoj glavi, da svi pomalo postanemo umjetnici, koja svoja maštanja umiju pretvoriti u stvarnost.

Piše: Dalila Ahmetović, Portal Udar

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU