fbpx

handmaids edit min

Imala sam 21 godinu. Bila je nedjelja, oko 11 prijepodne. Krenula sam na trčanje puno kasnije nego inače jer sam večer prije bila vani s cimerima. Uzela sam standardnu rutu oko Babinog kuka i natrag. Na povratku sam, u daljini, primjetila nekog muškarca kako trči iza mene. Pomaknula sam se u stranu da može proći. Nije dolazio. Još jednom sam se okrenula i prema njegovom pejsu zaključila da mu treba još nekih 20 sekundi. Počela sam hodati. Još nije prošao. Okrenula sam se….

U tom trenutku me zgrabio za podlaktice. “Nemoj vrištat, neće dugo trajat,” rekao je. Potrebna je milisekunda da shvatiš što se događa. Počela sam vrištati. Trgati se iz njegovog stiska. On me pokušavao oboriti na tlo.

Funny thing is… o silovanjima sam čitala u Mili. To je bila moja edukacija – jebeni ženski tjednik, negdje između “kako smršaviti” i “ruž za ovo ljeto” se povremeno naišlo i na osobne priče, o razvodima, o silovanjima. U tim milisekundama koje su mi trajale kao vječnost sam se sjetila tih priča i da moram zapamtiti što više detalja o njemu kako bi ga kasnije, što god da bude, mogli pronaći.

Zapamtila sam da je veoma visok. Nabildan kao likovi koji provode x vremena u teretani. S tetovažom. Dubokim brazdama na licu, od nosa prema usnama. Plavim kratkim hlačicama koje je već uspio skinut. Diskoloracije na njegovom… kurcu.

Dok sam vrištala “Ne, ne, pusti me!” on je bio fokusiran da me što prije obori na tlo. Znala sam – ako me uspije oborit – to je kraj. Dogodit će se. Bit ću silovana. Ako padnem na tlo, nemam nikakve šanse. Počela sam ga udarati nogama, još više se trgati. U nekoj od tih milisekundi, njegov stisak je mrvicu popustio i uspjela sam iščupati ruke. Okrenula sam se i počela trčat kao nikad u životu.

Došla sam do kuće, probudila cimere, zvala mamu. Mama je zvala stanodavku. Žena se spustila i krenula “Ne, ne… ništa se nije dogodilo. Nećemo zvati policiju. Ma ništa ti nije bilo, samo si se malo prestrašila, ŠTO ĆE LJUDI REĆI?”

Koje. Zatucano. Ljudsko. Žensko. Smeće. Zvali smo policiju dok se ona hvatala za glavu “od sramote”. Došli su, uzeli izjavu, išli smo u stanicu. Tamo sam provela popodne. Opisivala, višekratno, lika. I tako sljedeće jutro… pregledavala fotke.

Pronašli su ga. Sve je odgovaralo mom opisu, on je naravno sve zanijekao. Jer naravno, žene idu okolo i optužuju nepoznate muškarce za pokušaj silovanja. Bottom line – dobio je 3 mjeseca, uvjetno.

Posljedice tog “ništa se nije dogodilo” događaja su bile nesagledive. Godinama sam spavala sa skakavcem ispod jastuka. Naučila baratati s njim. Izlazila van s punom opremom – nož, bokser i sprej. Kad bi se sama vraćala doma, u jednoj ruci sam uvijek imala spreman nož, a u drugoj bokser. Ni danas ne podnosim da me se primi za podlakticu.

Neke žene nisu bile ove “sreće”. Neke su silovane i ostale su trudne. Tim ženama brojači maternica i zametaka žele nametnuti svoju volju. Kojekakvi pjevači i filozofi žele uvesti “ekonomske mjere” kako bi se sačuvao život.

Kaznite ih posramljivanjem na svim mrežama na kojima možete.
Kaznite ih nezaboravljanjem sve do kraja izbora i dalje.
Kaznite ih davanjem glasa bilo kojoj drugoj opciji manjeg zla jer ovo zaista jesu stranke veoma opasnih namjera.

Aleksandra Đermanović - VoxFeminae

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU