fbpx

5a3ab1fda52a9 edit 1200x790

Španjolski građanski rat u kulturi sjećanja ostavio je iza sebe niz pojedinki (La Pasionaria, Bonaventura Durruti), organizacija (Confederació Nacional del Trabajo, CNT) i događaja (bombardiranje Guernice) koji su s vremenom stekli mitski status u borbi protiv generala Franciscoa Franca (1892.-1975.) i njegovog fašističkog režima. Neizostavna organizacija, koja je vodila borbu na nekoliko frontova, od antifašističkog do tradicionalnih elemenata španjolskog društva, prije svega u rodnom smislu, svakako je feministička i anarhistička organizacija Mujeres Libres.

Ana Rajković - VoxFeminae

Ova je organizacija iznimno važna jer su njezine članice problematici žene, tj. njezinom oslobođenju pristupile prvi puta u španjolskoj povijest iz klasne, radničke perspektive te time kreirale ono što nazivamo proleterskim feminizmom, stvarajući na taj način suodnos između klase i roda kao dva međusobno povezana elementa u borbi protiv društveno-političke opresije. O njima su izdani mnogobrojni članci, knjige i monografije, poput Free Woman of Spain: Anarchism and the Struggle for the Emancipation of Women, autorice Marthe Ackelsberg ili pak knjige Isabelle Larusso Mujeres Libres u kojoj autorica prenosi iskustva pripadnica ove organizacije.

U tom smislu, a i prigodom ovogodišnjeg obilježavanja sedamdesete godišnjice završetka Španjolskog građanskog rata, zagrebačka izdavačka kuća DAF u okviru biblioteke Mali DAF izdala je knjigu irske povjesničarke i profesorice na sveučilištu u Barceloni Mary Nash, pod nazivom Mujeres Libres. Španjolska 1936.-1939. koja je prvi puta izdana na španjolskom jeziku još 1975. godine, a u kojoj se, kroz izbor članaka koje su pripadnice ove organizacije objavljivale u istoimenom glasilu, prikazuju temeljni organizacijski te ideološki postulati kao i njihove nesuglasice, te često i kontradiktorna stajališta.

Osim navedenog, značaj Mujeres Libres, kako navodi Nash, očituje se i u činjenica da ona predstavlja prvo kolektivno sudjelovanje radnica u španjolskom liberterskom pokretu. Primarna politika ove organizacije odmah na početku njezinog djelovanja bila je jasno artikulirana, a odnosila se na osnaživanje žene radnice i njezino osposobljavanje kako bi u budućnosti zauzela mjesto koje joj pripada na svim razinama društvenog života. Za njihovo je polazište bila ključna dvostruka svijest: društveno-politička, koja je odgovarala interesima radničke klase, i feministička kao „svijest na temelju koje su zahtijevale oslobođenje žena od njezina položaja podređenosti“.

Osnivačice ove organizacije, Lucía Sánchez Saornil (1895.-1970.), Mercedes Comaposada (1901.-1994.) i Amparo Poch y Gascón (1902.-1968.), prvo su pokrenule istoimene novine, nakon čega je došlo do osnivanja niza lokalnih organizacija, koje su ubrzo dosegnule brojku od 20 000 članica, a najjače uporište bila je Katalonija. Posebno je važno istaknuti kako su organizaciji temelje postavile „bezimene mase“, većinom radnice. Stoga, za razliku od ostalih anarhistkinja koje su ostale poznate u kolektivnoj svijesti poput Emme Goldman, Margaret Sanger ili Lucy Parsons, radnice iz Mujeres Libres ostale su većinom anonimne, iako su jedne od prvih ujedinile rodnu i društveno-političku borbu.

lucia i emma

Lucía Sánchez Saornil s Emmom Goldman

Djelovanje ove anarho-feminističke organizacije možemo promatrati u nekoliko okvira, od naglaska na potrebu borbe u vlastitim redovima do pokušaja dokidanja prostitucije.

Premda u kulturi sjećanja otpor tijekom Španjolskog građanskog rata fašističkom režimu često predstavlja jedinstvenu borbu protiv Francovih trupa, djelovanje Mujeres Libres u smislu naglaska postavljanja borbe u vlastitim redovima pokazuje nam kako su se antifašistički borci/kinje često susretali s internim sukobima. Tako su članice Mujeres Libres bile izrazito kritične prema komunistima i pripadnicima socijalističke stranke PSUC (Partido Socialista Unificado de Cataluña), za koje su smatrale da se ograničavaju tek na borbu za Republiku, dok socijalna i rodna pitanja postavljaju u drugi plan. Za razliku od njih, članice organizacije odbacivale su tezu da se borba vodi isključivo za pobjedu u ratu i obranu demokratske i parlamentarne republike. Naime, smatrale su da se u ratu radi zapravo o socijalnoj revoluciji, koja bi bila besmislena ukoliko ne bi dovela i do oslobađanja žena.

Stoga, prema njihovim tezama, rad na revolucionarnoj preobrazbi trebao je čvrsto biti vezan uz zadaću rušenja patrijarhalnog društva. Temeljni način ove emancipacije bio je rad, za što su se žene borile u „najkrvavijim danima borbe,“ kako piše Nash, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da su radnici u početku bili protiv ulaska žena u sferu rada. Tako se u 13. broju Mujeres Libres ističe: „Doba kapitalizma je, otvorivši joj vrata tvornica, pokazalo da je parazitizam žene bio čita izmišljotina, a muškarci su vrlo brzo otpočeli borbu za obranu svojih tvornica od prodora žena“. Ovdje ne treba zanemariti činjenicu da je jedan od jedan od temeljnih anarhističkih mislioca, Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.), smatrao kako je ženino mjesto ili u kući ili u bludnici, ali nikako na radnom mjestu. U kontekstu navedenog, Linda Nochlin (Courbet, 2007.) je naglasila kako Proudhonova knjiga La Pornocratie ou les femmes dans les temps modernes predstavlja najveći antifeministički traktat.

Kritike koje su članice upućivale svojim suborcima na ljevici do tada je bila primjer gotovo endemske naravi. Tako je Nita Nahuel objavila članak u kojemu prilično radikalno ističe kao se anarhistkinje moraju boriti protiv anarhista. Iako ova tvrdnja djeluje pomalo oksimoronski, Nahuel ističe kako su brojni primitivci zamaskirani u anarhiste te da su naoružane kukavice koje podižu glas i ruku na ženu te da ih treba raskrinkati. Ista autorica navodi primjer kako su neke drugarice bile napadnute od strane čovjeka koji je oko vrata imao crveno-crnu (anarhističke boje) maramu, a koji im je prijetio i koji ih je vrijeđao. Na istom je tragu bila i Lucía Sánchez Saornil, koja je još 1935. godine pisala da u anarhističkim obiteljima vladaju feudalna pravila po pitanju prava žena. Saornil je ovom prilikom istaknula da među anarhistima vlada licemjerstvo jer dok u političkom smislu muškarci protestiraju protiv privatnog vlasništva, u obiteljskim okvirima smatraju da imaju pravo vlasništva nad ženama. Na tom su tragu, Mujeres Libres intenzivno su djelovale prije svega u smislu privlačenja žena te razvoju njihove samosvijesti o rodnoj autonomiji. Isticale su kako oslobođenje žena mora predstavljati neodgodiv cilj jer su rodno ugnjetavačke doktrine dugo vladale u Španjolskoj.

Politika se Mujeres Libres također posebno isticala u pogledu spolnosti te odgoja i obrazovanja. Što se tiče spolnosti, njihova osnovna pretpostavka bila je da ekonomska ovisnost ženu čini robinjom te je tako lišava slobode na području spolnosti. Zbog toga su, ističe Nash, smatrale kako bi ulazak žena u radnu sferu ojačao radničku borbu i poboljšao radne uvjete za oba spola te da bi se radnici i radnice, umjesto da se sukobljavaju i time pogoduju interesima buržoazije, trebali solidarizirati i istupiti u zajedničkoj fronti. Ovo su pitanje povezali sa zalaganjem za spolnu slobodu, koja bi se „prakticirala u slobodnoj ljubavi“, a koja bi „morala ljubav razviti i usavršiti, i to toliko da bi se muškarci i žene u toj ljubavi, ali kao potpuno neovisna bića,“ uspjeli međusobno razumjeti na svim razinama, kako navodi Nash. Međutim, ovo pomalo idealistično stajalište ubrzo je pokazalo svoje manjkavosti jer su mnoge mlade osobe bile privučene organizaciji upravo zbog ovakvih stajališta, koja su percipirana kao prilika za slobodno ljubavanje. O tome je i pisala već spomenuta Saornil, koja je istaknula kako je do ovoga došlo jer se većina spolne kulture mladih ljudi svodi na neka osnovna znanja o fiziologiji, dok je moralna komponenata svedena na minimum.

RevMujeresLibres

Naslovnice glasila Mujeres Libres

U okviru politike spolnosti isticale su kako majčinski tip žene nikako ne podrazumijeva “mušku igračku”. Sukladno tomu, smatrale su da su najgori neprijatelji suradnje spolova kapitalistička civilizacija i bračna birokracija. Na tom je tragu posebno anatemiziran brak, koji je po njima označavao uplitanje javnosti u tjelesni čin. Brak, kojega su povezivale s prostitucijom, definirale su kao temelj kapitalističkog društva. Kao rješenje ovoga pitanja, koje je posebno pogađalo žene, isticale su potrebu ekonomske jednakosti i slobode, jednakosti u nadnicama kao i plaćama te pristupu radnim mjestima. Ovome su problemu anarhistkinje u Mujeres Libres pristupile iznimno aktivno, ističući kako ukidanje prostitucije predstavlja posao bez odgode. I ovdje su uputile kritiku anarhistima koji zalaz u bordele, poručujući im: „Prestanite gaziti žene koje, budući da im je to jedino sredstvo za život, moraju podnositi vašu tiraniju jer ste vi njihovi kupci“ (Nash). Anarhistkinje su pokušale nadići puku teoriju, pa su osnovale i nekoliko Prihvatilišta za oslobođenje od prostitucije.

Kako je navedeno, odgoj djece također je zauzimao značajno mjesto u njihovim programskim člancima. Tako je Pilar Grangel objavila tekst u desetom broju časopisa Mujeres Libres, u kojemu je navela kako pedagogija, odnosno moralno i intelektualno oblikovanje djeteta mora predstavljati temelj društva. Prema njihovom programu školski razredi trebaju biti brojčano manji jer veliki razredi „pretvaraju učenike u besplodne mehaničke poteze i trikove“. Isticale su kako je važno da djeca uživaju u stvarima koje okružuju ljude te da je nečovječno da nas smrt sustigne, a da nismo uživali u univerzumu, zdravo i radosno, za što smo i stvoreni (Nash).

Da su članice veliku pažnju poklanjale odgoju djece svjedoč i članci u kojima se daju savjeti majkama novorođenčadi, pa su tako objavljivale savjete vezane uz kupanje djece, hranjenja i sl. I ovdje su pokušale spojiti teoriju i praksu, pa su osnivale tečajeve za savjesno majčinstvo.

Zbog svojih stavova često su dolazile u sukob s drugim ljevičarskim organizacijama, koje su nastojale eliminirati njihovu autonomiju. Naime, ove su anarhistkinje bile u prilično intenzivnim odnosima s organizacijama kao što su CNT i FAI (Federació Anarquista Ibérica) koje su odbijale prihvatiti ravnopravnost s njima. Manifestacija navedenog je posebno bila vidljiva u listopadu 1938. godine, kada su članice Mujeres Libres podnijele molbu regionalnom plenumu Liberterskog pokreta sa zahtjevom da ih prizna kao sastavni dio pokreta, međutim molba je odbijena uz argument da bi posebna ženska organizacija razjedinila pokret. Isto tako, imale su negativan odnos s Udruženjem žena antifašistkinja koje je predvodila La Pasionarija, te se nisu odazvale njezinom pozivu na ujedinjenje, ističući kako neće dopustiti da ih itko proguta. Razlog ovakvom stajalištu krije se u premisi da je većina žena Udruženju pristupila s namjerom da sebi priskrbe neki dobitak, bilo politički ili ekonomski. Na tom tragu, navodi Nash, Saorinil definira antifašistkinje kao neujednačenu skupinu, bez nekog određenog usmjerenja, uvelike ovisne o sposobnijima ili mudrijima koji ih žele iskoristiti.

S druge strane, neslaganja o kojima govore članci objavljeni u knjizi idu u prilog tezi da su i unutar same organizacije postojala određena razmimoilaženja i kontradikcije. Jedna od najvećih debata na stranicama glasila Mujeres Libres odvijala se između Federice Monteseny i Lucíe Saornil. Naime, one ne samo da se nisu slagale po pitanju shvaćanja problematike žena i njihovoga postupanja u praksi, nego su imale i posve suprotna stajališta u pogledu majčinstva. Dok je Saornil smatrala kako pojam majke proždire ženu kao razumno i misleće biće, Monteseny je s druge strane isticala kako nijedna žena ne može ostvariti puni razvoj svoje osobnosti bez majčinstva, smatrajući kako je žena bez djece kao voćka bez plodova ili ružičnjak bez ruža.

Federica Montseny

Federica Montseny

Ovi nam primjeri pokazuju da Mujeres Libres predstavljaju iznimno kompleksnu organizaciju koja izmiče unificiranoj normativnosti. Upravo o tome i svjedočimo pri iščitavaju izbora tekstova koje je priredila Mary Nash. Sukladno tomu, Mujeres Libres nikako nisu predstavljale homogenu strukturu s ujednačenom politikom. Stoga, Nash napominje kako se u njihovom listu često iznose neusklađeni, pa i suprotstavljeni stavovi o više različitih pitanja.

Valja istaknuti da je izdavačka kuća DAF još 2016. godine objavila iznimno zanimljivu knjigu iste autorice pod naslovom Dvije anarhističke intelektualke pred problemom žena u kojoj se detaljno analiziraju različiti pristupi u politici dokidanje rodno uvjetovane opresije, koje su predstavljale prethodno spomenute Monteseny i Sáoril. Njihove se razlike, kako je prethodno navedeno, najviše očituju u sukobu pojma žena i majke. I ovaj nam prijevod pruža iznimno vrijedan uvid u same teorijske postavke Mujeres Libres, kao i njihove različite stavove o nizu pitanja, što ukazuje na postojanje niza diskusija, analiza i struja unutar same organizacije.

Anarhistkinje okupljene u Mujeres Libres borile su se za skidanje unutarnjih, obiteljskih okova kao i onih vanjskih, društveno nametnutih. Na tom je tragu bio i credo ove organizacije: „Revolucija mora početi odozdo i iznutra“. Članice Mujeres Libre, među prvima isticale su potrebu oslobođenja žena kao dijela šire borbe protiv opresivnih režima. Ova je borba bila iznimna teška jer, kako su i same navodile, dok je muškarac spreman na junačku borbu za svoje oslobođenje, ni ne pomišlja povesti takvu borbu za suprotni spol. Stoga je ova organizacija među svoje prve ciljeve postavila osvješćivanja žena i potrebu razvijanja težnje žena da „zagospodare sobom“. Iako se ciljevi organizacije nisu ostvarili, prije svega zbog izostanka suradnje kao i nezainteresiranosti ostalih organizacija, borbe Mujeres Libres mogu i moraju poslužiti kao ogledni primjerak potrebe i važnosti organiziranja koje je posebno potrebno kada je društvo suočeno s antiprogresivističkim tendencijama i razvojem opresivnog društvenog aparata.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU