fbpx

Većinski pozitivan status Alije Izetbegovića u “bošnjačkom dijelu” Federacije BiH u priličnoj je mjeri zasnovan na predodžbi o njemu kao borcu za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, nasuprot srpskim i hrvatskim secesionističkim politikama.

000 APW2001011975832 e1448313316145

Ipak, njegov ideološki profil i politička praksa sugeriraju ponešto drukčiju perspektivu. Nova knjiga Mustafe Čengića uvjerljivo demontira osnovne mitove o Izetbegovićevoj politici, ali i svjedoči ograničenjima liberalne kritike te politike.

Odavno ni jedna domaća politološka knjiga nije izazvala takvu pometnju u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom koliko, dugo pripremana, studija dugogodišnjeg novinara, publiciste i v.d. jugoslovenskog ministra obrazovanja Mustafe Čengića: Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira? (Kult Sarajevo 2015). Nakon pompezne promocije u prostorijama ANU BiH u Sarajevu, na autora se, a zbog očiglednog sugerisanja da je Izetbegovićev lik i djelo više odgovarao prvome dijelu naslova knjige, pokrenula svekolika hajka.

Knjigu još niko temeljito nije ni pročitao, a Čengić je, bez ikakvog razmatranja argumenata koje je iznio, ekspresno proglašen komunističkim vampirom i udbašem, čije tvrdnje o ideologiji i politici bošnjačkog ratnog lidera ne zaostaju za četničkom propagandom u čijoj su, podrazumijeva se, službi. Izetbegovićeve ideološke i medijske apologete ponajviše je pogodila autorova ocjena Izetbegovićeve politike kao “velike laži”, na osnovu koje je kreiran i sam mit o Aliji Izetbegoviću kao osobi visokih moralnih kvaliteta, promotoru demokratije i liberalnih vrijednosti, zaštitniku multietničkog društva, “kralju mudraca“.

Autorova ambicija i čitateljevo razočaranje

Laži, bez koje bi se, kako je autor izjavio u jednom od brojnih intervjua, Izetbegovićeva “Stranka demokratske akcije… već odavno našla na političkim marginama jer nema šta da ponudi, jer se istrošila i jer je ogrezla u u lopovluk i nemoral.” Suština Čengićevog demistifikovanja “velike laži” leži u tvrdnji koju su već mnogo puta ponovili i u svojim člancima i knjigama dokazima potkrijepili Izetbegovićevi politički protivnici i kritičari (Adil ZulfikarpašićMuhamed FilipovićSefer HalilovićMuhamed BorogovacMunir AlibabićDražen Pehar itd.), a glasi da je Alija Izetbegović svoju navodnu borbu za multietničku i multikonfesionalnu Republiku BiH koristio kao paravan za politiku njene unutrašnje podjele i stvaranje islamske državice, u skladu sa načelima svoga pamfleta Islamska deklaracija iz 1970., a zbog kojeg je u Sarajevskom procesu 1983. osuđen na dugogodišnju robiju. “Apsurdno je da su Bošnjaci, faktički, vodili rat za podjelu zemlje, a da toga nisu bili svjesni”, zaključio je Čengić u intervjuu za portal nap.ba.

Velika autorova ambicija da razriješi najzamršeniji gordijev čvor nedavne bošnjačke historije ogleda se u bombastičnim i vrlo obećavajućim naslovima poglavlja: “O istini”, “O Bosni i Bošnjacima”, “Da li je rat bio neizbježan?”, “O Stranci demokratske akcije”, “O politici i religiji”, “O jedinstvenoj BiH”, “O komunizmu i antifašizmu”, “Država i demokratija”, “SDA i nacionalizam”, “O Bošnjačkom identitetu”, “O islamskom bratstvu”, “O prošlosti i budućnosti”, “Epilog” i mnoštvu podnaslova koji su primjereniji fakultetskoj skripti nego nečemu što pretenduje da bude ozbiljno politološko ispitivanje.

Da razočarenje za svakoga ko se bavi likom i djelom Alije Izetbegovića bude veće, knjiga ni sadržajem nije opravdala senzaciju koju je izazvala. Samo usporedbom korištene bibliografije i iznesenih teza lako je zaključiti da autor, uz duge i posve bespotrebne egzegeze političkog stanja u SFRJ i BiH i esejističke, a ne znanstvene, usporedbe Izetbegovića sa Hamijom Pozdercom i drugim titoističkim muslimanskim liderima u SR BiH, nije izneo ništa naročito novo što već o Izetbegoviću javno nisu izjavljivali i pisali njegovi, već spomenuti, protivnici. Radi se, manje-više, o kompilaciji njihovih argumenata koja u nekim poglavljima zaista segment po segment, dokumentovano i kvalitetno dešifruje Izetbegovićevu političku strategiju i taktiku, da bi se potom izgubila u kolumnističko-esejističkim lutanjima bez i jedne fusnote.

Izetbegović: utopist s greškom

Nakon što nam u prva četiri poglavlja, posve suvišno, objašnjava šta je to hrvatsko, a šta srpsko pitanje u BiH, šta je društvena svijest, koje četiri vrste muslimana je klasifikovao islamski mislilac Seid Husein Naser, gdje tu spadaju Alija Izetbegović i njegovi sljedbenici i šta to znači “baliluk” (baš kao da se radi o gomili nabacanih teza za kolumne, a ne znanstvenoj sintezi), autor konačno postavlja pitanje na koje bi njegova studija trebala dati konkretne odgovore: “Koliko je bošnjačka strana koju je predvodio Alija izetbegović žrtva nepopustljivosti druge dvije strane, srpske i hrvatske, a koliko je i sama pogrešnom politikom i svjesnim destrukcijama doprinijela da ideja jedinstvene Bosne i Hercegovine postane više politička utopija nego realan politički projekat, više korijenita pogreška nego temeljna istina?”

Pogrešna politika se, za Čengića, ogleda u Izetbegovićevom destruktivnom odnosu prema bosanskohercegovačkoj državnosti, odnosno konceptu građanske države po modelu “jedan čovjek, jedan glas” koju je 1992. priznao UN. Izetbegović je, smatra Čengić, djelovao u četiri faze: “U prvoj fazi se nedvojbeno, ali potpuno načelno, govori o opredjeljenju i spremnosti da se BiH, kao cjelina, brani svim sredstvima. U drugoj fazi se konstruira državno-pravna i politička praksa potpuno suprotna proklamiranom cilju. U trećoj fazi se pokreću, prvo tajni a potom otvoreni razgovori o podjeli zemlje. U četvrtoj fazi se fatalistički konstatuje da od jedinstvene BiH nema ništa i da je za Bošnjake najbolje da stvore nacionalnu vjersku državicu.”

Autor pobija tezu da se radilo o Izetbegovićevoj postupnoj političkoj transformaciji i postepenom razočarenju u zajednički život, kao što njegovo “nećkanje” u vezi državno-pravnog uređenja BiH nastoje tumačiti SDA apologeti. Za Čengića, a to je dio knjige gdje zaista poseže za konkretnim dokumentima i Izetbegovićevim izjavama i govorima, Izetbegovićeva odbojnost prema bilo kakvom konceptu građanstva i zapadnog koncepta nacije započinje još u doba njegovog njegovog članstva u organizaciji Mladi muslimani, uoči i tokom Drugog svjetskog rata: “I dok drugi krvare u borbi protiv fašizma, Mladi muslimani raspravljaju o moralu i islamskim dužnostima. Moralna i intelektualna hipokrizija ovih mladih ljudi, njihova potpuna dehumanizacija i otuđenje, mogu da imaju jedino objašnjenje u tome da u fašizmu i fašističkoj NDH nisu vidjeli nikakvu opasnost po islam i zbog toga im je taj režim bio prihvatljiv, pa ga nisu osporavali, niti mu se odupirali… Kada je 1943. godine Bosnu i Hercegovinu posjetio Hitlerov izaslanik veliki muftija jerusalemski El-Huseini da agituje za fašističku Njemačku kao ‘prirodnu saveznicu hrvatskih muslimana’… u Sarajevu i Goraždu su ga sa posebnim oduševljenjem dočekali pripadnici Mladih muslimana koji su pomagali organizaciju njegove posjete.”

Da naši žive s našima, a njihovi s njihovima

Autor naglašava da je Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije 1990. u potpunosti preuzela nasljeđe mladomuslimanske ideologije, prema kojoj je svako “ko od sebe gura ono što islam naučava, bezbožnik, bludnik, beskarakteran, pohlepan, razularen… brutalna sirova priroda… s kojom treba izaći na kraj…” i prema kojoj će se kada ustreba upotrijebiti sila “ne štedeći protivnika”. Mladomuslimanska ideologija, piše Čengić, nesumnjivo izbija iz Izetbegovićve Islamske deklaracije u kojoj stoji da “nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija”, a koja je posebno došla do izražaja na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši, kada je Alija Izetbegović poručio da će “ako zatreba Muslimani, ako zatreba oružjem braniti Bosnu”, te da će, ako Slovenija i Hrvatska izađu iz Jugoslavije, proglasiti samostalnost Bosne i Heregovine.

“Takvu alternativu ističe pred više od 200.000 ljudi, među kojima dominiraju vjerski fanatici koji u delirijumu mašu zelenim zastavama i isukanim sabljama. Obučeni u arapske gulabije, oni prijete smrću neprijateljima islama. Kako sami Muslimani mogu braniti Bosnu i Hercegovinu? Od koga? Jesu li druga dva naroda voljna da je brane? Je li odbrana Bosne i Hercgovine isto što i odbrana islama?”, pita se autor i odgovara uspoređujući dvije Izetbegovićeve misli izrečene u rasponu od više od 20 godina. Prva je ona iz Islamske deklaracije, prema kojoj “Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat– islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje”, a druga sa jednog od zeničkih savjetovanja SDA-ovaca u novembru 1993. godine.

Tada je otvoreno priznao da se od dijela BiH treba stvoriti “država u kojoj će biti 80 posto Muslimana i bit će muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska uprkos tome što tamo ima, tako 3 miliona Arapa, itd. francuska država i tu je predsjednik Vlade i predsjednik Republike i svi su ministri Francuzi. Drugačije ne može. Prema tome, mislim da je ta činjenica da će njih biti još oko 10 posto jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio državu ima sva prava.” Čengić izražava sumnju da je Izetbegović bio toliko naivan da misli da će stvoriti državu koja će, u potpunsti biti bazirana na šerijatskim principima, “ne samo zbg toga što bi Evropa spriječila stvaranje takve tvorevine, nego zbog toga što Bošnjaci-muslimani nisu spremni da takvu ideju podrže”.

Izetbegović je namjeravao da za to stvori neophodne preduslove tako što će dobiti “svoj dio teritorije sa svim atributima državnosti i da na taj način trajno osigura svoje vlastodržačke apetite.” Vrlo je, u tom smislu indikativno prisjećanje kontroverznog režisera Emira Kusturice na jedan od privatnih razgovora koje je neposredno pred rat vodio sa Izetbegovićem kada mu je Izetbegović izrekao sljedeće: “Vidjećemo, mi ćemo probati sve mirne varijante. Ako budemo morali da se borimo, borit ćemo se. Znaš, ja bih najrađe da se sa Srbima dogovorimo. Složio bih se da preseljavamo naše iz regija u kojima smo manjina, a Srbi većina, u naša većinska područja. Isto bi vrijedilo za Srbe. Da naši žive sa našima, a njihovi sa njihovima i mirna Bosna.”

U iščekivanju prave analize

Pa ipak, unatoč svim posloženim argumentima u prilog stvarnih, a ne propagandnih Izetbegovićevih ciljeva, Čengićeva, kao i sve dosadašnje bosansko-hercegovačko građanske i lijevo-liberalne kritike, ima istu manu. Prvo, zbog čega se od ideologa i političara njegove profilacije, dakle nekoga ko osniva jednoetničku i jednovjersku partiju očekivalo da će se apriori zalagati za građansku BiH? Drugo, da li su za takvu BiH, s obzirom na kolaps rigidnog staljinoidnog birokratskog režima i trijumfa narodnjačko-nacionalističkih partija i kod Srba i kod Hrvata i Muslimana postojali ikakvi preduslovi?

Ako se, nemajući ozbiljne političke protivnike, Franjo Tuđman, priznajući suverenost BiH, formalno zalagao za građansku Hrvasku koja priznaje ljudska prava svim svojim građanima, a zapravo radio na etničkom čišćenju Srba i podjeli susjedne države, i ako je Slobodan Milošević, pod krinkom jugoslovenstva također nastojao što veći komad raspadajuće države zadržati za Srbiju, ukoliko su rukovodstva bosanskih Srba i Hrvata vrlo transparentno iskazivala, ako ne secesionističke, a ono namjere etnoteritorijalne reorganizacije BiH, zbog čega bi se od političara vrlo jasne islamističke političke linije kao što je bio Izetbegović, očekivalo da građanski model koristi u bilo koje druge svrhe, osim kao paravan svojih stvarnih namjera?

Sve da je drugačije htio – a iz niza dokumenata je vidljivo da nije – to bi, u datom političkom kontekstu bilo neizvedivo. Izetbegović je, kao i svi akteri jugoslovenske krize 1990-ih, svjesno odabrao ratnu opciju, kako bi u haosu raspada i državno-pravnom vaakumu, što više teritorije obezbijedio za državnu ili subdržavnu tvorevinu u kojoj bi implementirao vlastite političko-ideološke norme. Prema tome, Čengić se u svome djelu, kao i većina njegovih prethodnika sa izuzetkom Dražena Pehara, odmakao od strogog analitičkog pristupa, te smo umjesto naučnog obrazloženja zbog čega je Izetbegović vodio svoju politiku, dobili još jedno uvrijeđeno zamjeranje narodnjačkoj desnici da ne igra po pravilima koja su joj zacrtali lijevo-liberalni intelektualci i fantasti koji joj poput sveštenika građanske misli spočitavaju “bezobrazluk i nemoral”. Baš kao da su 1990-tih oni dobili izbore, a ne Izetbegović i njegova mladomuslimanska “disidentska” grupa.

Dobra strana Čengićevog djela jeste u tome što je ponavljanjem nekih argumenata uzburkalo većinsko javno mnijenje u kojem Izetbegović još uvijek ima status nedodirljive svetinje, ali na ozbiljnu istoriografsko-politološku analizu Izetbgovićevg lika i djela morat ćemo pričekati još neko vrijeme.

Izvor: Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU