fbpx

46383077 298129284135768 2658605758614077440 n 620x330

Nadomak Velike Kladuše prema Trnovima nalazi se šatorsko naselje koje je internacionalnu medijsku pažnju privuklo dok su migranti proteklog oktobra danima držali u blokadi granični prijelaz „Maljevac“. Medijalna zainteresovanost je trajala otprilike koliko i blokada. Blokadu je okončao jedan kladuški poduzetnik, koji je djeci, ženama i familijama među demonstrantima obećao smještaj u zgradi svoje Fabrike „Miral“. Ostali nesretnici su se morali vratiti pod šatore.

Piše: Sabira Halilović Levin - (AbrašMEDIA)

Lokaciju za to šatorsko naselje je oficijelno dodijelila opštinska vlast, nakon što su ljudi (slično kao u bišćanskim Borićima) nekako s proljeća ove godine počeli prebivati u gradskom parku. Kladuša je odlučno zabranila kampovanje u parku (zapravo su samo dosljedno sprovedene postojeće odredbe), alternativno je gradonačelnik dodijelio ljudima ledinu između rječica Kladušnice i Grabarske, pripojen je vodovod, i organizovan agregat za struju i rasvjetu. Dovezena su i četiri toaleta za oko tada preko četiri stotine ljudi u kampu. O luksuzu se ovdje ne može govoriti. Za ostalo su se i dalje brinule nevladine humanitarne organizacije, kao i – zapravo od samog početka ove agonije – ponajviše sami građani. Tako je Kladušanin Asim Latić ustupio ljudima svoj restoran pa im je servirao dva obroka dnevno. Pomagali su mu sugrađani, humanitarni radnici, naravno i sami migranti. To je bilo vrijeme kad su ljudi iz šatorskog naselja dva puta dnevno mogli da jedu za stolom, da se druže s Kladušanima, da se zapravo osjećaju kao ljudi. Hranu je zatim preuzeo Crveni krst BiH.

Redovno ljudi dobijaju za jesti na ledini između Kladušnice i Grabarske. I kad ledina kišom poplavi i šatori se smoče CK BiH dođe i podijeli hranu svakom u krilo u plastičnim tanjirima i s plastičnim priborom.

Ima nešto poražavajuće, a ima i nečeg ohrabrujućeg u ovoj priči. Poražavajuće je da uplitanjem jedne profesionalne humanitarne organizacije stanje ne biva bolje, niti po ljude, niti po okoliš, na koji se u našoj lijepoj zemlji niti u normalnim uslovima ne vodi računa. Kamp je preplavljen plastičnim otpadom od obroka. Ono malo ljudskog dostojanstva, složiti ćemo se, bitnog koliko i samo jelo, je ostalo iza zaključanih vrata u restoranu Asima Latića.

Ohrabrujuće je opet da je barem opštinska administracija Kladuše „svarila“ jedan princip, koji niti na kantonalnom niti na državnom nivou u BiH nije nimalo ustaljen, kada se radi o odnosu prema migrantima: ako ti uskratim nešto elementarno (kao konačenje u mom lijepom parku), moram se pobrinuti za alternativu, pa makar to bila i plavljena ledina. Jer ne može ljudsko biće bez konaka. Jednostavan princip rješavanja problema putem kompromisa.

Na kantonalnom i na državnom nivou ne postoji takva uzročno-posljedična praksa.Tako se građanima pod prijetnjom novčane kazne zabranjuje primati „ilegalne“ migrante u svoje domove, istovremeno potparolka MUP-a Unsko-sanskog kantona, Snežana Galić, nedavno za agenciju „Srna“ izjavljuje da mjesta u centrima za zbrinjavanje migranata ionako nema. Nema ga, zna ona dobro, niti na ledini između dva kladuška potoka među šatorima. Nema ni dodatnih šatora od oficijelne strane. Ima samo restrikcija, pozivanja na novopečene zakone bez imalo logike i pameti. Sve po principu: uzmem ti sve, pravo kretanja, konačenja, boravka, ali ti zauzvrat ne dam ništa. Ne preostaje dotičnim „kršiteljima zakona“ ništa osim da se pretvore u zrak. Ili da pokušaju ponovo preći granicu. Ti pokušaji prelaska granice, kojeg migranti zovu „game“, završavaju sve brutalnije. O ovome svjedoče i humanitarni radnici „No Name Kitchen“-a, koji su počeli s praksom profesionalnog dokumentiranja ozljeda, nakon što je nasilje graničara postalo ustaljeno.

Osim što migranti bivaju kriminalizirani uspostavom novih odredbi, kriminaliziraju se i sami građani i humanitarni radnici. Barbara Bekares, zapravo španjolska mlada novinarka, koja već preko dvije godine radi s „No Name Kitchen“ na elementarnoj potpori ljudi na tzv. Balkanskoj ruti, i koja se u međuvremenu sporazumijeva na makedonskom i na bosanskom jeziku, kao i na arapskom, i čije ime su ljudi s Istoka prilagodili svom izgovoru u Bara-Bara, kaže: „Ja ne smijem mojim autom nikud voziti ove ljude.“ Očajno pokazuje pri tom na mladića koji šepa i očito u velikim bolovima pokušava prevaliti nekih 200 metara koji dijele šatore od improvizovanih mobilnih tuš-kabina ove organizacije. Barbara pojašnjava dalje: „Ako bih vozila čak i neki hitan slučaj, riskiram da me lokalna policija zaustavi i osumnjiči za krijumčarenje ljudi.“ Lokalna policijska služba vođena nekom svojom nedokučivom internom logikom je sve stroža što su okolnosti i vremenske prilike po migrante teže. „Najteže mi je bilo kad su me Madjid i Suri* (imena izmijenjena, zadnja djeca u kampu od oko 4 i 5 godina), naši mali mezimci, jučer zamolili da njih i njihovog oca prebacim u ‘Miral’, a ja sam ih morala odbiti. Autom par minuta, njima sat vremena hoda. Sa svim potrepštinama za njih troje, koje otac mora sam da nosi!“, ogorčeno priča Barbara Bekares. Dječaci nakon nedavno doživljene traume imaju njenu posebnu pažnju i, znajući šta su morali preživjeti, sasvim prirodno djeluje sva tuga i ogorčenost na licu Bara-Bare.

“I onda, kad sam se ponadala da su dječaci prihvatili da ne ide, da ih ne mogu voziti – a shvatiti ovu situaciju djeca tog uzrasta doista ne mogu – dotrčali su ponovo do mene i zamolili da barem njih povezem, bez oca…“ Barbara Bekares užurbano mijenja temu na formalije humanitarne svakodnevice i tu pokušava vratiti disanje u normalan tempo. Zapravo je dječacima skoro nemoguće emotivno izdržati bilo kakvo razdvajanje od oca.

Pomenuti dječaci su godinama na putu, s ocem, bez majke. Moguće je da nikad nisu imali dom i normalno djetinjstvo. Njihovo djetinjstvo je takoreći oduvijek ilegalno. Dječaci su s ocem i još jednim starijim čovjekom iz kampa prije desetak dana otišli na „game“. Pri tome su u strahu od dolazećih hrvatskih graničara svi ušli u neku rijeku (lokaciju naknadno nisu znali utvrditi) pri čemu se stariji čovjek spotakao i utopio. Dječaci su bili svjedoci tome u naručju oca, koji je u istom momentu odustao od bijega i krenuo prema graničarima zamolivši ih za pomoć. Prema izjavi oca graničari su odvratili da to nije njihov posao, strpali su njih troje u auto, odvezli i istovarili ih negdje na teritoriju BiH u blizini Kladuše. U kampu od tad vlada još veća potištenost i nemir. Iznad svega kao da lebdi duša unesrećenog starca, čije tijelo nije, po pravilima svih poznatih ljudskih civilizacija, moglo biti pokopano i naći smiraj.

Izjave ljudi u kampu su zastrašujuća svjedočenja kršenja osnovnih ljudskih prava, Ženevske konvencije kao i EU odredbi o migracijama. Ljudi bivaju ilegalno potisnuti sa hrvatskog teritorija, tjelesno napadani, ponižavani, istovarani na teritorij Bosne i Hercegovine bez saslušanja i bez mogućnosti prijave azila. Time se uostalom krši i pravo naše zemlje od strane hrvatskih graničara bez da naši inače ažurni čuvari reda i mira budu pokrenuti na reakciju. Treba se zapitati koju korist ima naša zemlja od toga što zapravo štiti vanjske granice EU više nego sopstvene!

Za očekivati je da će kamp uskoro biti zatvoren. IOM je, po izjavi šefa ove organizacije, PeteraVan Der Auweraerta, u pregovorima s vlasnikom zgrade „Mirala“ za preuzimanje i adaptaciju zgrade, kako bi i preostali ljudi mogli napustiti kamp i naći krov nad glavom. Zima je skoro stigla. IOM s ovakvim akcijama očito čeka do zadnjeg momenta iz jednostavnog razloga – jer zapravo vidi BiH u dužnosti zbrinjavanja migranata. Očekivati ovako nešto od vjerovatno najsiromašnije zemlje u Evropi je zapravo sasvim nerealistično. IOM će, slično profesionalno, iako u zadnjem mogućem momentu kao i u Bihaću, srediti pitanje smještaja i opsrkbe. Ali i dalje ostaje otvoreno pitanje spašavanja ljudskog dostojanstva.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU