fbpx

6dmitrij liha

Dmitrij Lihačov (1906- 1999) je sovjetski i ruski lingvista, kulturni kritičar, akademik Ruske akademije nauka. Autor je mnogih radova i preko 40 knjiga posvećenih istoriji ruske književnosti i kulture.

Dao je značajan doprinos u proučavanju drevne ruske umjetnosti i književnosti. Tokom svih godina svog djelovanja bio je aktivan zaštitnik kulture, pobornik morala i duhovnosti.

U pismima upućenim mladim, govori o duhovnim vrijednostima čovječanstva i ljepoti svijeta koji nas okružuje.​

“Pisma o dobrom i lijepom”

“Čovjek je dužan da bude inteligentan! A ako njegova profesija ne zahtijeva inteligenciju? A ako nije mogao da se obrazuju: takve su bile okolnosti. A ako mu okruženje nije dozvolilo? A ako bi zbog inteligencije bio “crna ovca” među saradnicima, prijateljima, porodicom, prosto bi mu smetala da se približi drugim ljudima?

Ne, ne, ne! Inteligencija je neophodna u svim okolnostima. Potrebna je i zbog drugih, i zbog samog čovjeka.

Ona je veoma, veoma važna, prije svega da bi živjeli srećno i dugo – da dugo! Jer je inteligencija ravna moralnom zdravlju, a zdravlje je potrebno da bi živjeli dugo – ne samo fizički, već i mentalno. U jednoj staroj knjizi je rečeno: “Poštuj svoga oca i majku da dugo živiš na zemlji.” Ovo se odnosi na cijeli narod, i na zasebnog pojedinca.

Mnogi ljudi misle: inteligentan čovjek to je onaj koji je mnogo čitao, koji je dobio dobro obrazovanje (po mogućnosti humanitarno), mnogo putovao, zna nekoliko jezika.

Međutim, može se imati sve to i biti neinteligentan, a može, u velikom stepenu, da se ništa od ovog nema, a ipak unutra biti inteligentan čovjek.

Obrazovanost se ne smije miješati sa inteligencijom. Obrazovanost živi starim sadržajem, a inteligencija – stvaranjem novog, osvještavanjem starog znanja kao novog.

Inteligencija to nije samo znanje, već i sposobnost da se razumiju drugi. Ona se ispoljava u hiljadama i hiljadama malih stvari: u sposobnosti da se sa uvažavanjem spori, da se ponaša skromno za stolom, u umijeću da se neprimjetno (upravo neprimjetno) pomogne drugom, da se čuva priroda, ne baca smeće oko sebe, ne prlja opušcima ili psovkama, glupim idejama (to je takođe smeće, i to još kakvo).

Upoznao sam na ruskom Sjeveru, seljake, koji su bili zaista inteligentni ljudi. Oni su održavali iznenađujuću čistoću u svojim domovima, znali su da cijene dobre pjesme, umjeli su da ispričaju “dogodovštinu” (to jest, šta se desilo sa njima ili drugima), vodili su uredan život, sa razumijevanjem se odnosili prema tuđoj tuzi, i tuđoj radosti. Inteligencija to je sposobnost za razumijevanje, za opažanje, to je tolerantan stav prema svijetu i ljudima.

Inteligenciju treba razvijati u sebi, trenirati – trenirati duhovnu snagu kao što se trenira fizička. A trening je moguć i neophodan u bilo kojim okolnostima.

Da treniranje fizičke snaga doprinosi dugovječnosti – to je razumljivo. Mnogo manje se shvata da je za dugovječnost neophodno treniranje duhovne i mentalne snage. Stvar je u tome da su zlobne i zle reakcije na okruženje, grubost i nerazumijevanje drugih, znak mentalne i duhovne slabosti, čovjekove nesposobnosti da živi.

Predusretljivost i dobrota daju čovjeku ne samo fizičko zdravlje, već i ljepotu. Da, upravo ljepotu.

Čovjekovo lice, izbora se zlobom, postaje ružno, a kretanje zlog čovjeka lišeno je gracioznosti, ne specijalne gracioznosti, već prirodne, koja je mnogo vrijednija. Socijalna dužnost čovjeka je da bude inteligentan. To je dužnost i prema samom sebi. To je zalog njegove lične sreće i “aure dobrote” oko njega i prema njemu (to jest, usmjerene prema njemu)”.

cdm.me

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU