fbpx

studenti

Ako nešto očekujemo od studenata, posebno ako očekujemo da mijenjaju ovo društvo, prvo bi smo trebali da se pitamo kako smo mi doprinjeli promjenama i kakvim, tada kada smo bili studenti i danas, kada smo roditelji studenta. Nasljeđe koje smo im ostavili i koje uporno održavamo nije nešto čime bismo se trebali hvaliti. Nije to samo rat i ovo postratno vrijeme, mnogo je gore to licemjerje, ta malograđanština koju prenosima sa koljena na koljeno... šuškajući po kuloarima...

Autor: Impuls

Često možemo čuti ili pročitati kako su studenti uvijek bili najprogresivniji dio društva, a kako danas to više nije tako. Rijetko ćemo čuti ili pročitati kada je to bilo i kako su studenti bili najprogresivniji dio našeg društva?

Danjašnji studenti rođeni su 90-tih godina. Čak i oni koji su rođeni tokom rata, teško da ga jasno pamte, uostalom kao i njihovi roditelji, rođeni 50-tih ili 60-tih godina najveće studentske proteste u ex Jugoslaviji 1968. godine.

Roditelji današnjih studenata, a to smo mi, ta srednja generacija, rođeni su u daleko većoj državi u kojoj su najveći studentski centri bili Beograd i Zagreb. Sarajevo, u kome sam ja rođena i u kome sam pred rat studirala nije u to vrijeme za studentariju bilo "in" mjesto, čak ni za same sarajlije među kojima su "beogradski ili zagrebački studenti" slovili za neke posebno pametne, ali i boljeg imovinskog stanja.

Većinu svojih studentskih dana, uključujući tu i vrijeme kada su bila predavanja, provodila sam sa kolegama i kolegicama u Judexu, kafani na zadnjem spratu Pravnog fakulteta u Sarajevu. Čim bi se po gradu počele otvarati kafanske bašte i mi, studentarija, bismo se preselili u obližnju baštu Pozorišne kafane. Večeri smo provodili po kafićima, a često i po klubovima koji su bili na nekim fakultetima. Ja u Stelexu, Klubu studenata elektrotehnike.

Dakle, ako iz naše svakodnevnice izdvojite vrijeme provedeno po kafanama, pa spavanje, tri obroka i još neke sitne obaveze, ostajalo nam je između 2 i 3 sata za učenje, od kojih smo bar jedan provodili u telefonskim razgovorima, o svemu osim o nekim protestima. Zvuči poznato, zar ne?

Jednom smo se kao pobunili. Na prijemnom ispitu bodovali su se uspjeh u srednjoj školi, pa uspjeh iz određenih predmeta koji su za pojedine fakultete bili važni, onda naravno prijemni ispit i možda još nešto čega se više ne mogu sjetiti. Studenti koji su dolazili sa strane u startu su zbog toga imali neki broj bodova, a mi smo smatrali da to nije u redu. Šuškali smo neko vrijeme po fakultetskim kuloarima, ali na tome se nekako sve i završilo.

Studenti sa strane imali su zamjerke na kriterije za dodjelu smještaja u studentskim domovima. Tvrdili su da neki od studenata koji su smješteni u domovima, na parkingu imaju potpuno nove i prilično skupe automobile. I mi, domaći smo za to znali, pa smo ih podržali, šuškajući o tome po fakultetskim kuloarima, na čemi se i ta priča završila.

Znali smo da kod nekih profesora postoji "štela", ali samo za djecu "onih nekih". Pogodite kako se to završilo...? Jeste, šuškanjem po fakultetskim kuloarima i kafanama dakako, jer smo tamo provodili najviše vremena.

Na fakultetu je postojala i neka studentska organizacija. Ja sam tog lika koji je bio predsjednik vidjela par puta kako je projurio holom u odijelu, sa aktovkom i kravatom. Na rukovodeće funkcije u studentskim organizacijama, i to smo znali i šuškali o tome po kuloarima, imenovani su studenti koji su bili mlade partijske nade. Nešto kao što je današnji partijski podmladak, ustvari isto, samo što je tada bila jedna partija, a danas ih ima više. Samo što je tada sve bilo pod kontrolom Centralnog komiteta, a danas ih ima više.

A možda i nije taj Centralni komitet sve kontrolisao, mi za to nismo imali neke konkretne dokaze, ali se po fakultetskim kuloarima šuškalo da kod onog profesora koji je "neka fora" u CK studenti, "djeca onih nekih" imaju štelu, a nama svima kako bude. A biće nam bolje ako "ne talasamo", tako se šuškalo...

I nas je neko tako odgojio. Mene roditelji nisu plašili Centralnim komitetom, mogu reći i da sam bila neki mali rebel, bar sam se svađala sa profesorima, ali to je tek onako, da se malo pohvalim i ništa više od toga.

Ako nešto očekujemo od studenata, posebno ako očekujemo da mijenjaju ovo društvo, prvo bi smo trebali da se pitamo kako smo mi doprinjeli promjenama i kakvim, tada kada smo bili studenti i danas, kada smo roditelji studenta. Nasljeđe koje smo im ostavili i koje uporno održavamo nije nešto čime bi smo se trebali hvaliti. Nije to samo rat i ovo postratno vrijeme, mnogo je gore to licemjerje, ta malograđanština koju prenosima sa koljena na koljeno... šuškajući po kuloarima...

Nije da ja branim današnje studente. Samo kada ih sljedeći put budemo kritikovali, daj da svi mi čujemo, da nam neko konačno kaže, kada su to i koji studenti u ovom društvu bili tako progresivni. I ne pominjite mi 68., ja je se ne sjećam, a odgojila sam jednu studenticu.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU